

Preporuka
Tango nam je radio šta je hteo
„Milonga strasnih senki“ je zbirka priča o tangu koje su napisali Borhes, Kortasar – ukupno 24 hispanoameričkih autora koje volimo, ali je i knjiga o njegovoj duši




Raskid, scenario, režija i uloga Majkl Anđelo Kovino, koscenarista i uloga Kajl Marvin
Načelno, svašta može biti osnova za valjanu i efektnu filmsku komediju, a, eto, komedije su već godinama unazad najdeficitarnija “roba” ne samo u bioskopskoj već i u sveukpnoj filmskoj ponudi. Imajući u vidu vitalnost tog žanra i uverljive dokaze o uspešnosti komedija – brojke potvrđuju da se komedije gledaju – objašnjenje te enigme moglo bi da bude dvojako: elementi komedije su lako i, čini se, sasvim prirodno integrišu u “tkivo” priča čak i pomalo oprečnih žanrova (poput horora, naučne fantastike, vesterna…), što dovodi do toga da rečeni manjak ne deluje upadljivo, dok se, s druge strane, univerzalnost priče brže i lagodnije dostiže ukoliko se dosledno prati “trasa” intelektualnog vlasništva. Drugim rečima, lakše je dobaciti do proklamovane univerzalnosti ukoliko je film zasnovan na već poznatom – stripovima, video-igrama, ponekad i ponudama iz tematskih zabavnih parkova, a svakako i na delima iz komunikativnijih sfera književnosti.
U tom svetlu je film Raskid (Splitsville) pravo malo čudo, pitka i britka komedija koja se temelji na stilskoj eklektici koja brzo upada u oči, jasnoj autorskoj ambiciji, vidljivom belegu nezavisnog filma koji, na drugom kraku, mari i za hitru i što opsežniju komunikaciju sa širim gledalačkim “masama”. Iza filma stoji glumački dvojac Kajl Marvin i Majkl Anđelo Kovino, koji se potpisuju i kao scenaristi i producenti, dok je Kovino Raskid i režirao. (Isto je bilo i sa sportskom komedijom Uspon [The Climb], koja je svetsku premijeru takođe imala u programu Kanskog filmskog festivala.) Upravo na tragu Uspona, i Raskid kreće od bezmalo sitkomski pojednostavljene premise – isprva pratimo sasvim nenadan raskid mlađeg bračnog para i to na odmoru sa imućnijim prijateljima. Ovi će, pak, i sami pokleknuti pod težinom pomodnog koncepta otvorene veze. Odmah se uočava da se Raskid može razumeti i kao anti- ili barem neromantična komedija. Istina, film brzo iskorači iz kalupa, a onda i iz zamki u koje upadaju ovovremenski rom-komovi, što mu, posledično, otvara put ka nekim drugim teritorijama koje valja osvojiti. U tom pogledu Raskid je i komedija zabune, kao i komedija oprečnih naravi i svetonazora, te s jasnim naznakama fizički obojenije komedije, što je svojevrsni omaž ili makar “mig” ranoholivudskim ostvarenjima. Dobra stvar je što Raskid prilično hrabro i autorski samopuzdano pravi otklon u odnosu na tradicionalnije komedije, a da pritom ne zakorači u vode naglašenije postmodernosti, što se može smatrati dovoljno rečitim pokazateljima tanane subverzivnosti koju Raskid, između ostalog, donosi gledaocima.
Pomalo neočekivano Raskid motive iznalazi u tome što akteri, očigledno, nisu dorasli prilikama u kojima su se, nošeni vlastitim porivima i svojevoljno, obreli. Veoma skeptična prema konceptu čak i bračne monogamije, Ešli (Adrija Arhona) grca pod teretom bega iz jedne površne veze u narednu, dok njen suprug Keri (Kajl Marvin) pokazuje instinkt ka zadržavanju statusa kvo uvek i po svaku cenu. Uz to, čak i kostimografski sputan trenerkama i kratkim pantalonama, što, mimo njegovog uposlenja nastavnika fizičkog vaspitanja u školi za male bogataše, dovoljno snažno ukazuje na njegovu infantilnost i vezanost za već postojeće i, naizgled, udobne izbore. S druge strane Pol (Majkl Anđelo Kovino) očito je nedorastao samonametnutoj ulozi poslovnog čoveka bez straha i mane, uz to u otvorenom braku, dok njegova supruga Džuli (Dakota Džonson) ni sama ne zna šta bi sa koncept-bukagijama kojima je sama sebe okovala: veoma opuštena i samozatajna umetnica, supruga muža očigledno pojačanog libida.
Raskid nenametljivo vraća komediju (makar onaj njen krak koji izvorište ima u nezavisnom američkom filmu) na polaznu adresu krajnje konsekventne studije karaktera. Po stilu, uticaju i nadahnuću, Kovinov i Marvinov Raskid pred gledaoce iznosi amalgam žanrovski slično sročenih komedija Pola Mazurskog iz sedamdesetih, tihu žest Toda Solondza, a ima tu i naznaka nasleđa krunskih (komičnih) dela braće Fareli. Ono što je važnije, Kovino i Marvin se znalačlki nose sa okvirom koji su sami izabrali, pritom pokazujući zavidnu dozu sigurnosti i suverenosti, od početnog segmenta iznenadne saobraćajne nezgode, preko bravurozne montažne sekvence brzopotezne smene Ešlinih ljubavnika kao na poktretnoj traci (za koju tvrde da je snimljena integralno, u jednom kadru), sve do same završnice, koja takođe donosi ubedljivu simulaciju izlaganja događaja u jednom dugom kadru (na dečijem rođendanu). Autorima se, ipak, može spočitati to što su ženski likovi u dramaturškom smislu nedovoljno raspisani, premda bi odbrana od ovog prigovora bila da je ovo komedija data iz dominatno muškog ugla, od čega Kovino i Marvin nijednog trenutka ne beže. Tu je, najzad, i utisak da se i u Raskidu dogodilo ono što se često zbiva u pričama tog tipa i te postavke – rešenje biva pomalo antiklimakterično, jer takve priče u svojoj nehinjenoj žovijalnosti teško dobacuju do iole dramatičnijeg finiša. Da zabune ipak ne bi bilo Raskid je, ukupno uzev, vrlo dobar i autorski veoma zreo i osoben film, duhovita i zabavna komedija, a autori su od uvodnih do završnih kadrova uspeli da zadrže dah apsurda dobro poznate teme zahuktale ljubavne vrteške sa koje bi, odlaganjem i dalje okovani i sputani akteri, podsvesno želeli što pre da siđu.


„Milonga strasnih senki“ je zbirka priča o tangu koje su napisali Borhes, Kortasar – ukupno 24 hispanoameričkih autora koje volimo, ali je i knjiga o njegovoj duši


Autori festivala kratkog igranog filma u Bajinoj Bašti objašnjavaju da sloganom u veoma nepovoljnoj i teškoj godini za kulturu i film kuckaju u boriće parka gde se pod zvezdama održava festival - za sreću i pametnije odluke


Spasoje Ž. Milovanović je pozvao novinare zbog programa novog Bitefa, a onda im je bez objašnjenja saopštio da ga još nema. Na linku za ovogodišnji program na sajtu Bitefa je program iz 2024. godine


U romanu „Ljudi za stolom“ Srđana Valjarevića sve je istinito. Ali ničeg od svega zapisanog više nema. Pojavilo se sada, da svedoči


Narodno pozorište je zakazalo Festival studentskih predstava završnih godina pa ga odložilo, zbog usaglašavanja repertoara. Iz razgovora sa učesnicima, nameće se drugi razlog
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve