
Vrućine
Kraj toplotnog talasa
U nedelju uveče u Vojvodini, a tokom noći i u ostalim krajevima, uslediće prodor hladnijeg vazduha sa severa, praćen jakim, na udare kratkotrajno i olujnim severozapadnim vetrom
Veća Evroliga za koju se plaća i dalje je daleko najbolja opcija za Partizan i Zvezdu. U taj haos ulazi i proširenje ABA lige, sve više utakmica, koledži koji masno plaćaju klince i evropska NBA divizija kao pretnja ili šansa…
Godine praćenja evropske košarke omogućile su prosečnom ljubitelju igre pod obručima da stvori osećaj privrženosti sportu i spoznaju šta razdvaja pobedu od poraza, ali i nauči koje su jedine konstante u vezi košarke na Starom kontinentu – da nikakav ozbiljan sistem ne postoji i da pravda jednostavno ne pobeđuje.
Osnovni problem košarke na ovim našim, evropskim prostorima je vrlo jednostavan, a vezan je za novac. Talenta je oduvek bilo u izobilju, interesovanja u velikom delu kontinenta takođe, ali ozbiljne organizacije koja ume da generiše novac – nije.
Evropska košarka i dalje počiva na bogatim entuzijastima koji ulažu svoj novac, te nekolicini klubova iza kojih stoje fudbalski klubovi, sportska društva ili – u retkim slučajevima – kompletne države.
Od nacionalnih liga, najjaču ima Španija, zemlja koja ima najbogatiju košarkašku tradiciju, ali i ozbiljan sistem i moćan košarkaški savez.
Turska ima dva ozbiljna i moćna kluba, koja su osvojila tri od prethodnih pet evroligaških titula, dok je ostatak lige konstantno na tankoj liniji između ogromnih ambicija i bankrota.
Italija ima fino popunjene tribine i neizvesnost, ali je daleko od statusa i kvaliteta koje je imala devedesetih, dok je grčka liga u znaku skandala, tužbi, pretnji i prepucavanja dva najpopularnija kluba.
Međutim, upravo je svrsishodnost nacionalnih liga pod velikom lupom u poslednje vreme, zato što se učešće u evropskim takmičenjima ostvaruje tako što obećaš veliko trošenje para i pravljenje konkurentne ekipe, nakon čega se obično od tebe zahteva da platiš i pozamašan iznos za tzv. „specijalnu pozivnicu“, kojom kupuješ mesto u takmičenju u kome je suđenje vrlo tendenciozno, nagradni fond zanemarljiv, a tretman nejednak.
Ipak, pametnije alternative još uvek nema.
Slučaj NBA
Priče o „evropskoj diviziji NBA lige“ postoje odavno – zakotrljane su još pre više od 15 godina – ali su konkretizovane tek lane. Prvi nagoveštaj ozbiljnosti čitave situacije se mogao naslutiti kada je Ergin Ataman (a ko drugi?), nezadovoljan suđenjem njegovom Panatinaikosu u jednoj evroligaškoj utakmici, zapretio rukovodstvu lige istakavši da grčki velikan lako može da pronađe alternativu Evroligi. Nakon toga, priče o projektu „NBA Evrope“ su postale sve češće i sve ozbiljnije.
NBA liga je uvidela značaj evropskog kontinenta, koji joj je podario nekoliko najboljih igrača u prethodnom periodu – Jokića, Adetokunba, Dončića – ali i nanjušila prostor za projekat koji bi mogao da donese zaradu.
Evroliga, uz brojne mane i probleme, funkcioniše kako-tako već 25 godina, pa su Amerikanci procenili da uz sopstveni know-how i marketinšku mašineriju mogu da učine nešto što Evropljani nisu uspeli – da zarade novac.
Ovoj ideji se obradovala pre svega FIBA, koja godinama lešinari oko Evrolige i prikuplja razočarane klubove koji ne uspevaju da dobiju licencu ili specijalnu pozivnicu za najjače klupsko evropsko takmičenje.
Pre desetak godina, FIBA je napravila svoju verziju elitnog takmičenja – bombastično nazvanu Ligom Šampiona – koja je postala stecište za nekadašnje velikane evropske košarke, sada klubove sa skromnim ili nikakvim finansijskim sredstvima.
Ono gde se vizije NBA i FIBA kompletno razilaze, to je u tipovima klubova koje žele da privuku u svoje redove. Košarka je u Evropi oduvek bila u drugom planu u odnosu na fudbal, pa su nekadašnji košarkaški velikani (poput Jugoplastike, Varezea, Kantua, Huventuda, Arisa, Limoža…) uglavnom klubovi iz manjih sredina.
FIBA je, naravno, želela najjače i najbogatije učesnike u svom takmičenju, ali je znala da to nije realno u bliskoj budućnosti, pa je – plemenito ili oportunistički – ciljala na posrnule velikane, koji imaju tradiciju i solidnu bazu navijača.
U međuvremenu su shvatili da ne mogu da obore Evroligu, a ni da sami čuvaju tradiciju košarke u Evropi, pa su primali i razne Tortone, Vircburge i Tenerifa, klubove koji nemaju bogatu istoriju, ali imaju kvalitet i ambicije kojim značajno dižu nivo takmičenja.
NBA, sa druge strane, apsolutno ne interesuje ko je šta osvajao u prošlosti, niti koliko je trenera i igrača stvorio. Amerikance zanima samo marketinški potencijal, koji nije nužno povezan sa brojem navijača, već mestom odakle klub dolazi.
Stoga su NBA ligi zanimljiviji gradovi nego klubovi, toliko da jedan vrlo logičan problem na koji nailaze – činjenicu da, recimo, Mančester nema ozbiljan košarkaški tim – planiraju da reše tako što će napraviti novi.
Ovde dolazimo do suštinskog nerazumevanja Amerikanaca. Pokušala je i Evroliga da oživi London, Pariz i Berlin kao velika tržišta, ali nije u tome postigla bogzna kakve rezultate. Jednostavno, evropska košarka orbitira oko klubova (i navijača), a ne igrača kao što je slučaj sa NBA, pa bi pokušaji da se naprave Mančester Siti, PSŽ ili izvesni atinski klub iza koga bi, pretpostavlja se, stajao Janis Adetokunbo, najverovatnije bili osuđeni na propast.
I pre nego što ekonomisti skoče i ulože primedbu kako je NBA ozbiljna organizacija i §mašina za pravljenje para“, što svakako jeste, trebalo bi uvideti da su brojni njeni usputni projekti (poput razvojne lige, letnje lige, ženske WNBA lige, afričke NBA) doživljavali finansijske neuspehe i bezuspešno pokušavali da podignu interesovanje kod navijača.
Evroliga od 20 klubova
Evroliga je reagovala na najbezbolniji način – proširila je takmičenje i za to naplatila učešće od klubova koji nisu vlasnici/deoničari.
Činjenica da postoji 13 klubova koji imaju povlastice – od ubiranja novca od TV prava, pa do glasanja o svakoj odluci vezanoj za takmičenje – a da će sedam ostalih klubova plaćati za učešće i tako pokrivati troškove lige (putovanja, hotele, sudije, plate zaposlenima), neko bi mogao nazvati neetičkim i apsurdnim. I bio bi u pravu.
Međutim, alternative za ambiciozne klubove nema, ili barem nema dovoljno dobre alternative. Italijanski Trapani, iza koga stoji kontroverzni biznismen i koji ima vrlo ograničenu bazu navijača, još uvek nema šta da traži u Evroligi, kao ni Alba koja se pridržava strogih nemačkih regulativa koje joj nalažu da troši koliko ima (a to, ispostavilo se, nije dovoljno da bi bila konkurentna), pa su odlučili da nastupaju u FIBA Ligi šampiona.
Partizan i Crvena zvezda, sa druge strane, već su navikli navijače na učešće u elitnom rangu, pa bi sve ispod toga bilo razočaravajuće i dovelo do dosta slabijih poseta na utakmicama, a samim tim i manje novca od prodatih ulaznica.
Prema rečima rukovodećih ljudi Partizana, ovaj klub generiše između 8 i 10 miliona evra samo na osnovu prodatih karata na nivou jedne sezone, što je do skoro bila nezamisliva brojka. Kada se ovo uzme u obzir, onda je odluka da se plati 750 hiljada evra za jednu sezone Evrolige finansijski samo logična.
Ipak, od beogradskih klubova se ne očekuje samo učešće, već borba za visok plasman. Za tako nešto je potrebno obezbediti veliki budžet, a novac koji Evroliga daje kao nagradni fond je mizeran i u proseku ne uspeva da pokrije platu niti prosečnog igrača, kamoli vrhunskog. A sa 20 klubova u ligi i 38 kola u rasporedu, timu koji želi da dogura daleko biće potreban ogroman fond igrača, samim tim i ogroman budžet.
Bode oči i doprinosi negativnom sentimentu prema Evroligi to što učešće mogu da kupe klubovi koji su godinu dana stari, poput Dubaija, i da pritom dobiju licencu na pet godina, za razliku od srpskih klubova koji su dobili (to jest kupili) trogodišnju.
ABA vs nacionalne lige
Kao što Evroliga ima pretnju u vidu projekta evropske NBA lige, tako i regionalna ABA strahuje od nacionalnih liga država u regionu. I baš kao što evropsko takmičenje mora da smiruje pobesnele vlasnike (pre svih) grčkih klubova nakon što izgube poneku utakmicu, tako i regionalna liga ima nezahvalan zadatak da obezbedi normalno funkcionisanje i spusti tenzije među velikim rivalima.
Za razliku od godina kada je titula ABA lige obezbeđivala mesto u Evroligi – ili bar pravo prvenstva za dobijanje specijalne pozivnice – sada titula regionalnog prvaka ne donosi ništa osim šampionskog pehara. Da li će nova situacija u budućnosti doneti smirivanje tenzija, ili razlog da se rasformira takmičenje, ostaje da se vidi.
Ovih dana je aktuelna priča o proširenju ABA lige sa sadašnjih 16 na 20 klubova. Tako bi regionalno takmičenje uradilo sličnu stvar kao i Evroliga – prikupilo bi novac od klubova koji žele pozivnicu (pominju se Beč, Kluž i Hapoel Tel Aviv) i odobrovoljilo ostatak lige finansijskom injekcijom kakvu ne bi dobili od nacionalnih šampionata.
Ipak, liga od 20 klubova bi stvorila pakao u rasporedu tri (ili četiri) ABA evroligaša, pa je najverovatnije rešenje u formiranju dve konferencije od po 10 timova, što bi barem malo smanjilo broj odigranih utakmica.
Kao i u slučaju Evrolige, postavlja se pitanje zašto bi liga klubova iz bivše Jugoslavije prihvatala učesnike iz Austrije, Rumunije, UAE i Izraela. Razlog je vrlo jednostavan – kvalitet i marketinški potencijal lige se time značajno podižu, a presedani su već napravljeni učešćima Makabija, Nimburka, Solnoka i Levskog iz Sofije.
Uz to, klubovi koji ne učestvuju u evropskim takmičenjima će dobiti priliku da igraju protiv inostranih timova i tri ili četiri evroligaša, koliko će naredne sezone sadržati Jadranska liga. I naposletku, najbolja stvar za klubove koji muku muče da zatvore finansijske konstrukcije – kompletne troškove putovanja, smeštaja i sudijskih troškova ne snose oni, već ABA liga.
NCAA kao pretnja svima
U jednačinu sa velikim brojem nepoznatih, nedavno se priključila i koledž košarka, tačnije NCAA liga, koja preti da značajno poremeti stanje u ionako krhkom košarkaškom ekosistemu.
Američki univerziteti su od skora u mogućnosti da plaćaju sportiste-studente, ovaj put legalno i zakonski, a ne ispod stola kakav je bio običaj. Štaviše, koledž košarkaši dobijaju višemilionske ugovore, pet do deset puta veće nego što bi dobijali u evropskoj košarci, gde bi uglavnom sedeli na kraju klupe i čekali da se trener smiluje i pruži im koji minut na terenu, obično u već rešenim i nezanimljivim utakmicama.
Već je počeo opšti egzodus mladića sa ovih prostora na američke univerzitete, gde će dobiti priliku za napredak, vreme i slobodu u igri, vrhunske uslove za treniranje, fakultetsku diplomu i druženje sa vršnjacima iz čitavog sveta. Sve u svemu, dobiće daleko više nego što bi dobijali ovde – kako košarkaški, tako i finansijski – pa nikako ne sme da čudi sve češća odluka mladih košarkaša da se otisnu preko okeana.
Ovo ostavlja u problemu brojne klubove u Evropi – ne nužno evroligaše, koji ionako nisu davali šansu mladim igračima – jer značajno sužava broj (domaćih) opcija na tržištu. Amerikanaca će takođe biti manje, jer će birati dobro plaćeno studiranje u domovini pre nego neizvesnu profesionalnu budućnost u Evropi, Japanu i Australiji.
Čak će i NBA liga biti pogođena, s obzirom da će vrhunski koledž igrači radije ostati još koju godinu na svom univerzitetu, nego biti izabrani u drugoj rundi drafta, a nedugo zatim i otpušteni.
Budućnost reprezentativne košarke
Na kraju, ostaje da se proceni i budućnost reprezentativne košarke. Jasno je da će se naredni reprezentativni prozori igrati bez igrača iz Evrolige, jer će širenjem takmičenja raspored postati još gušći i bez slobodnih sedmica. Deset duplih kola i 38 utakmica u regularnom delu znači i ogromnu potrošnju, pa će klubovi postati još nezainteresovaniji da igrače (koje masno plaćaju) puštaju da igraju za reprezentaciju i time rizikuju povrede.
Ovo bi trebalo da donese brojna iznenađenja u pogledu rezultata kvalifikacionih duela, pa bi ponovo mogli da vidimo košarkaške velesile kako se muče da ostvare plasman na glavni turnir.
Sve veći broj utakmica – a to je neminovnost, jer veći broj utakmica donosi i više prihoda od TV prava, ulaznica, marketinške prisutnosti – mogao bi da donese i veliki broj povreda, pa ne bi trebalo da čudi ukoliko bi igrači iz evropske košarke, poput kolega iz NBA lige, birali da leto provedu odmarajući i oporavljajući svoje telo, umesto nastupajući za nacionalni tim.
Kada se sve uzme u obzir, jasno je da u ovoj priči nema dobrih i loših momaka – sve zainteresovane strane se bore za sopstveni interes, ne mareći o onima zbog kojih se sport navodno igra, o navijačima. Za sada je izvesno da će Evroliga nastaviti da se igra u proširenom sastavu, vrlo verovatno i ABA liga, dok je komesar NBA lige Adam Silver izjavio da je njihov evropski projekat realno izvodljiv tek za nekoliko godina.
Ako ništa drugo, navijači će dobiti veliki broj utakmica svojih omiljenih timova, ali ostaje pitanje da li će njihovi klubovi i igrači za tako nešto platiti visoku cenu.
U nedelju uveče u Vojvodini, a tokom noći i u ostalim krajevima, uslediće prodor hladnijeg vazduha sa severa, praćen jakim, na udare kratkotrajno i olujnim severozapadnim vetrom
Latinska Amerika puna je privilegovanih robijaša – imaju bazene i teniske terene dok gule kazne za najteža zlodela. Čileanski predsednik Gabrijel Borić bi to da promeni
Dejan Anđus, voditelj Arene sport, vređao je Nikolu Kalinića zbog fizičke deformacije. Ali, Anđusu je sve dozvoljeno otkako je prestao da kritikuje svog „prijatelja“ Vučića
Generali Osiguranje Srbija je u prva četiri meseca 2025. godine zabeležilo rast premije značajno iznad proseka tržišta, potvrđujući svoju poziciju među najprepoznatljivijim i najzastupljenijim osiguravajućim kućama u Srbiji, posebno u segmentu osiguranja stanovništva
Kad si jedina visoka, i još strankinja u gužvi Kineza, a tvoj spas je Google prevodilac i molitva da ne zakasniš
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve