Pokret protiv države i naroda

Zašto Vučić ne ispunjava studentske zahtjeve? Zato što bi u suprotnom morao rasedlati odavno osedlane institucije. Ako one nisu mamelučki pokorne i samozatajne do nestajanja, onda su neprijatelji.

To se najbolje vidi po džihadu usmjerenom na državne univerzitete. Sve što im je palo na pamet naprednjaci su uradili da ih svedu na nivo Megatrenda. Nije im upalilo – visoko školstvo je ostalo uspravne kičme.

Zbog toga profesore i stručne službe režim tretira kao organiziranu kriminalnu grupu. Mimo zakona i Ustava, vlada je promjenila normative rada, sa jednim jedinim ciljem. A to je da nastavno osoblje svede na prosjački štap. Kada im djeca ogladne, izdaće studente, poviti šiju i vratiti se na predavanja, računaju Vučić i preostala ekipa.

Da ovakve odluke protiv nacionalne inteligencije donosi kakva okupaciona vlast, moglo bi se i razumjeti zbog čega. Međutim, u pitanju je vlast čija su usta puna patriotizma i srpstva. Ona, navodno, jača i razvija zemlju. Ali sve i da je tako – a nije – pitanje je za koga?

Za vrhovnog ćacija Miloša Pavlovića, koji podnosi krivičnu prijavu protiv Vladana Đokića? Ili Glišića i Đukanovića? Ti bi hapsili rektora Univerziteta u Beogradu, nema s njima mile-lale. Možda i prije svega za žitelje Ćacilenda? Niti studiraju, još manje imaju indeks ali – zlu ne trebalo – uvijek mogu donijeti potvrdu kojom će dokazivati suprotno.

Nikome od njih ne treba Univerzitet u punom značenju riječi. Krajnje neophodne stručnjake najradije bi školovali u kasarni na kraju varoši. Tamo mogu naučiti što je poslušnost, disciplina i jednostarješinstvo. Također i da Srbija ima jednog jedinog starješinu.

Koliko je režim zabasao u mračnu šumu bezakonja, svjedoči i činjenica da su, umjesto policije, vojni veterani morali pratiti studente do fakulteta poslije protesta ispred “Informera”. A MUP je i ranije znao okretati glavu od zaštite građana i gaženja ustavno-pravnog poretka. Recimo, prilikom rušenja Hercegovačke ulice zbog potreba Beograda na vodi, kada su ljudi u fantomkama protupravno privodili građane.

Ovaj slučaj sada je postao obrazac iz Pravila službe. Kao i devedesetih godina, načelnici i inspektori ljube u ruku siledžije i jajare koje su, koliko jučer, hapsili. Ukratko, ti kapuljaši su režimska parapolicija s punim radnim vremenom. Zato svaki građanin Srbije mora sebi postaviti pitanje što bi se sve dešavalo da studenti nisu organizirali fenomenalnu redarsku službu i da je izostalo uskakanje veterana i bajkera? Također i kada će Šešelj otpustiti i posljednjeg saobraćajca iz MUP ako mu dojave da kćerka ili sin dotičnog učestvuju u studentskim protestima?

U ovoj situaciji, režim se i čudom iščuđava zašto javnost ne daje ni pet para na dolazak ekipe FSB da utvrdi da li je 15. marta upotrijebljeno neko zvučno oružje ili nije. Stvarno, u čemu je problem? Pa ima ih mnogo, ali prvi i najvažniji je Vulinovo zahvaljivanje ruskim službama “na pomoći u borbi protiv obojene revolucije.” Neizvjestan je – jelda – nalaz onih čiji radni vijek protiče u špijuniranju, zastrašivanju i hapšenju Putinovih oponenata.

Ali tu je i FBI – bar dok ga Tramp nije sravnio sa zemljom – zar ne? Kako je iz ove američke agencije rečeno za “Vreme”, njena politika je da “ne može ni da potvrdi ni da demantira postojanje istrage”. Sasvim je moguće i da – ako je zahtjev zaista stigao iz Srbije – profajleri FBI rade prekovremeno. Ti mučenici pokušavaju ustanoviti kako je ikome pod kapom nebeskom palo na pamet da pozove stranu službu da istražuje djelovanje svoje vlastite?

Ovi i brojni drugi svježi primjeri pokazuju da su od Republike Srbije kao države preostale još nakrivljene, izgrebane i ofucane kulise. To je pravo životno djelo njenog predsjednika, starog radikalskog politikanta.

Vučić nema, niti nudi ikakav plan za izlazak iz duboke krize. Naprotiv, čini sve da je produbi. Nalik je, otprilike, na kapuljaša koji mlati bakljom na benzinskoj stanici dok iz cisterne istaču gorivo. Za mrvicu dnevnopolitičke koristi spreman je da stvara podjele, podmeće, izvrće, krši zakon, demonizira, progoni, širi mržnju, kreira paralelnu stvarnost, razvaljuje državu do temelja…

U tom kontekstu nikoga nije iznenadio napad nožem na dekanicu Filozofskog fakulteta u Nišu, Nataliju Jovanović.

Možda Vučić vjeruje da će inadžijskom nepopustljivošću i ubrzanim pretvaranjem Srbije u Ćacilend zamoriti studente i natjerati ih da odustanu od svojih zahtijeva. U potaji i pakosno, isto priželjkuju i politički predatori koji su neuspješno pokušali da se nametnu najvećem omladinskom pokretu od 1986.

Ali ništa od toga. Čak i da protesti ugasnu, stanje u zemlji i problemi koji su do njih doveli ostaju. I ne samo to – tek će se multiplicirati i rasti. Takav poredak građani ne mogu duže trpjeti, niti pod njim opstati. Vučić i čitava javnost vide i osjećaju da je naprednjački režim pred implozijom. Tu nema ako, već samo kada.