“Taj 15. mart može biti jedan savršen dan ukoliko na taj dan dođe do mogućnosti da široki segmenti društva koje se pobunilo – studenti, opozicione partije, profesori i druge društvene grupe – postignu zajednički dogovor oko toga šta nam je dalje činiti. Takav dogovor bio bi neverovatan uspeh, nešto što bi ovo društvo pokrenulo u jednom nezadrživom pravcu – da ovu vlast i ovaj sistem smeni dosta brzo
Sa profesorom Pravnog fakulteta i aktivistom Zeleno-levog fronta Svetislavom Kostićem razgovaramo samo šest dana nakon što je u Narodnoj skupštini došlo do sukoba vlasti i opozicije i nakon što smo svedočili nerazumljivom nastojanju predsednice Skupštine Ane Brnabić da tu sednicu po svaku cenu održi. Istovremeno, intervju vodimo samo par stotina metara dalje od Pionirskog parka gde su se smestili “Studenti koji žele da uče”, a u momentu dok razgovaramo (ponedeljak prepodne) ne znamo da će te večeri Studenti u blokadi izvesti akciju blokiranja svih ulaza u Radio-televiziju Srbije.
Ono što znamo jeste da dolazi 15. mart i veliki skup zakazan za taj dan u Beogradu, znamo da društvo od tog dana ima očekivanja, ali da nisu sva ni realna ni opravdana. Znamo i da sve navedeno čini celovitu sliku trenutka u kom se društvo nalazi.
“VREME”: Šta smo mi prošlog utorka u Skupštini Srbije, u stvari, videli, šta su poslanici pokazali i zašto se deo javnosti obradovao tom prizoru, a drugi bio zgrožen?
SVETISLAV KOSTIĆ: Jedan sam od tih što se tome obradovao i mislim što ti ljudi uradili ono što sam ja hteo da oni urade za mene. Prvo imamo jednu situaciju da je ova vlast, otevši sve institucije u zemlji, spremila za opoziciju obesmišljavanje i poniženje u kome za nju ima mesta samo da budu džakovi za besmislena udaranja poslanika vladajuće većine. U toj atmosferi nema sluha ni za šta što opozicioni poslanici govore. Drugo – i mi sami ne vidimo više poentu bilo kakvog razgovora. Međutim, postavlja se pitanje šta je alternativa. Dakle, hoćemo li mi da idemo u revolucionarne juriše, a nešto nisam video da je baš takva spremnost prisutna. Kada hoćemo da se okupljamo u lepoj atmosferi i da se svi volimo i uživamo u mladosti, lepoti, tu smo prvi, ali kod drugih stvari nešto nema tolike brojnosti.
Ili nam je opcija ta da poslanici pruže otpor nečemu što je evidentno ustavnio pravno nasilje. I oni su radili najviše što su mogli u datim okolnostima, Dakle, pokazali su otpor i odbili su da budu poniženi. Ako se građanima Srbije ne dopada to što su videli, nek se građani Srbije aktiviraju i neka zajednički pruže veći otpor. Ovi ljudi su uradili najviše što su mogli, hvala im za to.
Svi znamo šta je legalno, piše u zakonima. Odakle može da se crpi legitimitet za ovakve akcije parlametarne opozicije?
Taj legitimitet dolazi iz nečega što je temelj Ustava. Cela istorija ustavnosti ljudskih prava i borbe za načelo zakonitosti počiva na onoj Njegoševoj: “Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija”. Tomas Džeferson, jedan od autora američkog ustava kao jednog od najstarijih na svetu, govori da postoji ljudsko pravo na otpor tiranstvu. Legitimitet poslanici opozicije crpu iz toga što pred sobom imaju jednu vlast koja krši ustav, zakone, negira apsolutno sva prava te opozicije – ona je takođe jedna od institucija ovog društva. Iz toga vidimo da je njihov otpor kao takav apsolutno legitiman.
A kako objašnjavate to što je jednom delu javnosti odlično ono što se događa u Bogatiću, Rači, Kraljevu, Zaječaru, ali imaju problem kad se nešto slično događa u Skupštini Srbije?
Ima barem nekoliko elementa. Element broj jedan jeste jedan snobizam, u kome nešto može kod seljaka, ali ne može u uzvišenom domu Narodne skupštine. Druga stvar jeste što mi u Srbiji često imamo slonost ka dogmatizmu. Dakle, čujemo nešto što su nas ubedili da je pametno, iako verovatno nije, pa onda mi to ponavljamo, ubeđeni da ako to dovoljno puta ponavljamo i drugi će prepoznati da smo i mi pametni. Jedna od tih poštapalica je da opozicija ne valja i da sve što ona radi mora neprekidno da bude kritikovano.
Pri čemu, može se imati razumevanje za lokalne pokrete i lokalne aktiviste, ali onog trenutka kad postanete deo institucijalnog procesa, tog trenutka vi morate da prolazite toplog zeca. Ja sam duboko ubeđen da se radi o nečemu što je planski, jer time se obesmišljava svaka mogućnost uspešnog otpora ovoj vlasti. Dakle, to je nešto što vlasti savršeno odgovara. Kod nekih kritičara je to čisto ponavljanje onoga što su naučili. Sa druge strane, nažalost, jako uska medijska scena gde može da se čuje drugačiji glas je takva da su njeni kriterijumi užasno spušteni i dovoljno je danas da kažete: “Ua Vučić!” pa da se automatski kvalifikujete za sagovornika.
Mislim da bi standard morao da bude malo viši od toga i da nije baš preteran zahtev da se izgugla šta je neko izjavljivo u proteklih možda 12 do 24 meseca. Ne mora preko toga, a ako biste zagrebali dalje, tek biste onda došli do određenih šokova, koga smo to legitimisali kao sagovornika. Osim toga, jedan od zadataka u procesu sazrevanja srpske opozicije i njenog stasavanja da bude relevantan društveni činilac je i sposobnost da ignoriše nebitne glasove od kojih su neki svrstani upravo u tu kategoriju analitičara. Nek pričaju šta hoće.
S tim što mi se čini da društvu treba i određeno razvijanje kulture kritikovanja, ali konstruktivnog kritikovanja. A deo opozicije kao da nije svestan toga da su upravo njihovi glasači oni koji će da ih kritikuju i da glasaju za njih. Traže da budu bolji jer su to oni za koje glasaju.
Političke partije nisu na izboru za mis. Ja sam deo jedne političke partije u kojoj se borim za neke od ideja za koje znam da su manjinske u Srbiji i nemam sa tim nikakav problem. Da hoću da se bavim čisto mojim dolazkom na vlast, SNS bi bio moja adresa. Ali ako hoću da se zalažem
za nešto u šta verujem, onda je to politička partija kakav je Zeleno-levi front. Mi ćemo platiti cenu onoga u šta verujemo.
Ono što je urađeno u Skupštini je bila apsolutno dominantna volja i osećaj članstva ZLF. Naša partija je posle toga napravila jedan otvoreni razgovor
sa članstvom na nivou predsedništva gde su ljudi mogli da dođu i da kažu šta misle. Ta kritika je dobrodošla. Ima nešto što im je vrlo jasno predočemo. Mi smo imali tri izbora: mogli smo da ne odemo; mogli smo da odemo i da prihvatimo poniženje; mogli smo da pružimo otpor. Od te tri opcije, izabrane je ona za koju ja mislim da ispravna. Moji politički predstavnici imaju moju podršku.
Da li je Srpska napredna stranka tog dana ponižena i ako jeste, da li je to video iko osim ljudi koji su gledali ceo prenos od početka do kraja, ali bez prekida za reklame i bez analitičara u studiju?
SNS je tog dana napravio jednu veliku i ozbiljnu grešku. Ona se i danas ponavlja. Između ostalog, evo i ovde u Pionirskom parku gde sede “Studenti koji žele da uče”. To je nesposobnost, sada već mentalna za bilo kakav oblik normalnog ljudskog i pristojnog dijaloga. Da li je SNS ponižen ili ne, to nije toliko bitno pitanje.
Ono što je bitno pitanje jeste da li je SNS poslao ključnu poruku
na kojoj zasniva svoju vlast. A to je da li SNS može da obezbedi stabilno, nesmetano, mirno vođenje države. Ne može. Oni sada pokazuju sve više i više da ova država ne može da funkcioniše osim u stanju ratnog logora sa gomilama opremljene policije. To pokazuju skupštine, pokazuju sukobi u Požegi, Bečeju, Rači, Kraljevu, Bogatiću… Mislim da je jako bitno što imamo deo ljudi – za koje mislim da ih ima mnogo u Srbiji – kojima je negde svejedno ko će biti na vlasti. Ali, oni glasaju za onog ko može da im isporuči stabilnost i nesmetano vođenje države. Oni će se u jednom trenutku zapitati kuda ovo vodi i da li ova vlast može da obezbedi to što je bila njena ključna ponuda svih ovih godina. A mislim da je upravo ovo poenta da se pokaže SNS-u: vaša bahatost, vaša osionost ima cenu i moraćete početi da je placate.
Šta su najveće postignuća studenata u blokadi do sada?
Što se tiče studenata u blokadi, ima nekoliko stvari koje su izuzetno bitne. Oni su nastavak nečega što je od strane nekih drugih društvenih segmenta prepoznato 2023. Dakle, ProGlas je bio taj koji je posle više od jedne decenije potpuno političke ludosti da mi ne treba da se bavimo društvom u kome živimo, niti treba da glasamo i da je to sve bez veze, izašao i rekao: ljudi, ali onda smo mi idioti, kako je Perikle definisao ljude koji se ne bave društvom u kome žive. Nemojmo biti idioti! Ova studenska pobuna je nastavak toga. Mogu da se ograđuju od ProGlasa, ali istorija je neumoljiva. To je jedan osjećaj da ipak treba da se bavimo društvom u kome živimo i to je veoma pohvalno. Studenti su svojom lepotom uspeli da u velikom broju ljudi probude taj osećaj da je bavljenje društvom u kome se živi etički dobro.
Druga stvar koja se dešava jeste da, upravo zato što su mladi, lepi, pametni, dobri i manje iskvareni nego mi stariji, oni su uspeli da probude i stvari koje nisu toliko ni propraćene. Primera radi, na Osmomartovskom maršu imali smo govore predstavnika LGBT zajednice, ali i žena iz Gornjih Nedeljica koje kažu da su sve one sestre. To je ranije bilo nezamisljivo.
Imamo u Novom Pazaru slike mladića sa šajkačom i mladića sa fesom koji se grle i prvi put imamo glasove iz tog dela Srbije da se oni prvi put osećaju kao ravnopravni građani ove zemlje. Tu su ogromni iskoraci na kojima mi moramo da gradimo. Ovaj iskorak, davanje jedne pozitivne konotacije bavljenju društvom u kome žive, kao i širenje nekih plemenitih vrednosti unutar ovog društva, ključni su iskorak koji će ostaviti trag na ovo društvo.
Politički, mislim da su studenti uspeli da izvuku na ulice veliki broj ljudi koji posle ovoga ne mogu da idu nazad. Jednostavno, oni su za režim zauvek izgubljeni. Šta će biti, kako će se to dalje odvijati, to je druga priča.
Mislim da u našem beogradskom elitizmu i snobizmu nedovoljno primećujemo doprinost studenata van Beograda. To nije pošteno prema njima, jer oni vode tu borbu ravnopravno i treba ih poštovati.
Imamo ovaj poslednji studenski predlog koji se odnosi na poziv građanima da održavaju zborove. U neku ruku mogu da se tumače kao: hajde sad malo vi. Kome je to poruka? Ja je, recimo, nisam shvatila kao poruku za Beograd, niti bilo koji grad ili opštinu, nego kao poruku za manje sredine koje su marševima probudili.
Tu sad ima nekoliko elementa. Mislim da u studentskom pokretu koji je heterogen i ima različite elemente, postoji opravdan osećaj da im je na pleća prebačena ogromna odgovornost. Oni moraju da razumeju da jednostavno izlazak u javni prostor, i tu se sad vraćamo na opoziciju koja to doživljava svakodnevno, dovodi do toga da se od njih traži rešenje. To je prva greška tog predloga vezanog za zborove. Nažalost, veliki broj ljudi traži da ga spaseš, da mu rešiš i da sprovedeš u delo nešto gde će on onda doći na gotovo. Ogroman broj ljudi to očekuje od studenta i govori: “Vi ste naše pametnice”, “blistavi”, “oslobodioci”… Ne treba niko ništa da misli. Oni će umesto nas sve da reše, sve da završe, a mi ćemo onda biti presrećeni i osećaćemo se kao da smo bili ravnopravni deo te borbe zato što ćemo da umesimo kiflicu ili da im tapšemo dok prolaze.
Organizovanje po lokalnim samopravama, demokratizacija, decentralizacija, veoma je važno. Mislim da je jako važno i da lokalne sredine u Srbiji koje su zaboravljene dobiju svoj glas. Problem koji se tu javlja jeste što ljudi vide lokal kroz jednu prizmu i ona će vrlo često biti gledana kroz bahatost, javašluk, neznanje, korupciju i kriminal lokalne SNS elite koja je apsolutno sve uzela. Međutim, problem je što riba smrdi od glave. I ovde se ne radi o tome da li je predsednik opštine taj i taj. Radi se o jednom sistemu koji drugačije ne može da funkcioniše. Ovaj sistem je zasnovan na onome što mi sada imamo i to se menja isključivo na nivou republike. E sad, naravno da bi taj pokret koji bi to menjao strašno bio ojačan postojanjem lokalnih snaga, lokalnih tačaka otpora. Ali, nažalost, to je nešto za što će biti potrebno vreme.
Ono gde studenti, mislim, greše, jeste da prepoznaju plenumski potencijal van fakulteta. Dakle, oni moraju da razumeju da je plenum sastavljen od ljudi koji su manje-više ista generacija, među kojima je razlika četiri do pet, šest godina i koji su deo jednog vrlo sličnog kulturnog društvenog milijea, ljudi koji su doneli određene vrednosne odluke u svom život kako da ga grade i kuda da idu. Pa čak, ako govorimo o fakultetskim plenumima, koji dele iste interesovanja i iste pasije, ista uzbuđenja…
Takvih sredina nema mnogo. Plenume su, zahvaljujući jako velikoj podršci koju su dobili od nastavnika i uopšte univerziteta, uspeli da zasnuju i na infrastrukturi koji im je univerzitet dao na raspolaganje.
Problem je što zborovi nemaju tu infrastrukturu, ona je oteta. Mislim da je potrebna demokratizacija i decentralizacija, ali dozvolićete mi dozu skepse i dozu nepoverenja u to da je to ključno rešenje. Mislim da nije. Mislim da je teško ostvarivo, ali dozvoljam da grešim. Plašim se da će stvarni život vrlo brzo pokazati da ipak to neće biti magično rešenje za sve.
foto: lenka pavlović…
U susret 15. martu, ne pitam koja su vam očekivanja nego na što mi treba da budemo spremni tog dana?
Ja nemam neka preterana očekivanja od 15. marta. To bi mogao da bude jedan savršen dan ukoliko na taj dan dođe do mogućnosti da široki segmenti društva koje se pobunilo, studenti, opozicione partije, profesori,
društvene grupe, postignu zajednički dogovor oko toga šta nam je dalje činiti. Takav dogovor bio bi nešto što je neverovatan uspeh i nešto što bi ovo društvo pokrenulo u jednom nezadrživom pravcu – da ovu vlast i ovaj sistem smeni dosta brzo.
Koliko god ljudi da dođe, važna je ta slika zajedništva, jedna jasna poruka i jedan jasan zadatak svima nama šta nam je činiti – od organizovanja otpora na nivou lokalnih samouprava, preko organizovanja mreža solidarnosti do pravljenja tačaka otpora za jasnu ideju da li je to prelazna vlada ili nešto drugo. E, to je nešto što bi bilo zrelo, uspešno i vodilo bi ka jednom mnogo bezbolnijem razrešenju krize od onoga što možemo da očekujemo. Ali mislim da se to neće desiti, jer ovo društvo još nije zrelo za to da se tako brzo odrekne svojih zabluda koje mu ne daju da ide napred i koje su ga držale dosta dugo. I koje su omogućile, na kraju krajeva, ovakvu vlast SNS.
Druga mogućnost jeste da taj dan bude dan kada ćemo se suočiti sa činjenicom da moramo da nešto drugačije smislimo. Malo jedni u druge da se razočaramo, vidimo da lakog i brzog rešenja nema i da počnemo onda da radimo drugačije, posle određenog perioda razočarenja ili tuge. Tu pre svega mislim na one koji očekuju da 15. marta završimo posao. Ne mislim da je to moguće. Šta je tačno to šta mi hoćemo? To je jedno veliko pitanje. Je li to ispunjenje studentskih zahteva? Nisam baš siguran da bi većina onih koji će doći 15. marta u Beograd bila zadovoljna time da se isporuči još 15 ili 20 dokumenata ili da se uhapsi petnaestak ljudi koji su korumpirani.
Čak i ako bismo se mi dogovorili da je neka prelazna vlada rešenje, to je tek početak mukotrpnog posla koji će morati da dovede do toga da SNS digne ruku za tako našto. Jer prelazna vlada se tako bira.
A ako bismo išli u totalnu krajnost pa rekli revolucija, morao bih da budem ponovo iritantan i da kažem da su sve revolucije imale revolucionarne skupštine sa predstavnicima pobunjenog naroda. Od Francuske revolucije preko boljševičkih sovjeta pa nadalje. Mi ništa od toga nemamo. Mi živimo u ubeđenju da će se pojaviti magična sila koja će rešiti naše probleme. Neće. Nje nema.
Mi moramo da prihvatimo da je proces izlečenja nekoga ko je sebe jezivo zapustio dug. A ovaj narod je sebe jako politički zapustio. A korak u tome jeste da do političke promene ne može doći drugim sredstvima do politikom. Bežanje od nje je bežanje od realnosti. I ono što mislim da ćemo imati 15. marta jeste da će se jedan deo naše populacije suočiti sa time da put bez politike neće dati rešenja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Manje od dva dana blokade – toliko je vremena bilo potrebno da se uvidi koliko je javni medijski servis slab i nemoćan, kako spolja tako i iznutra. U trenutku pisanja ovog teksta, osmi je dan blokade, a šesti kako RTS ne emituje svoj program. Izgleda i da se suočavaju sa štrajkom unutar kuće. A suština blokade RTS-a nije u onome što objavljuje, nego u onome što prećutkuje
U mesecima nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu plamen pobune proširio se po celoj Srbiji. Prvi protesti krenuli su u Novom Sadu odmah nakon tragedije. Vlast je odgovorila hapšenjima, kordonima policije i zastrašivanjem, ali umesto smirivanja demonstranata usledili su novi protesti
Rektor Univerziteta u Beogradu Vladan Đokić mesecima je na meti najviših državnih funkcionera i režimskih tabloida, koji ga označavaju kao podmuklog podstrekivača studentskih protesta, oportunistu, “lice zla” i “vođu zločinačke hobotnice”. Kako i zbog čega je jedan rektor postao “državni neprijatelj broj jedan”
“Stojim u kordonu, a moja ćerka mi viče ‘av, av, ubice’. Kako da postupim? Da mi narede – bacio bih pendrek i pancir i stao na stranu svog deteta”, kaže za “Vreme” policajac sa juga Srbije koji po potrebi radi u Policijskoj brigadi Beograd
Nedavno formiranje vlade Đure Macuta jeste deo režimske osvete i cinizma. Najviše se to vidi po “crnoj trojci” novih ministara postavljenih da se obračunaju sa delovima društva koji su predvodnici i simboli velikog višemesečnog bunta, čiji je povod bio pad nadstrešnice u Novom Sadu koji je odneo 16 ljudskih života. Treba rasturiti prosvetu, univerzitete, nepoćudne medije i delove pravosuđa koji odbijaju da slušaju naredbe, što javno, saopštenjima, što krijući se iza zakonskih procedura. Za to su izabrani oni koji neće imati problem da urade sve što im se kaže, pa i da pojačaju naredbe svojim invencijama
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Srpski studenti su sto puta ponovili da je ovo maraton. Slično kao Adam Mihnjik osamdesetih u Poljskoj, kada je govorio o „dugom maršu“. Vlast u Srbiji je na putu kraja – samo treba imati strpljenja
Sa inkluzivnošću stvorenoj na plenumima, studenti bi trebalo da nastave i prilikom izbornog angažmana. Svaki glas je važan, svaki postotak dragocen. I niko tu nije suvišan, uključujući u nekom koraku i opoziciju – kakva god bila
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!