img
Loader
Beograd, 24°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Provetravanje

Tko priča priču?

25. decembar 2024, 23:28 Goran Vojnović
Foto: Pixabay / wernerredlich
Ilustracija
Copied

Priče su postale tek jedno od oružja za masovno uništenje pa smo zato i svi mi kojima je pričanje priča profesija završili kao osumnjičeni za sudjelovanje u zločinima protiv čovječanstva. Svi smo mi potencijalni manipulatori i zavodnici, svi mi izmišljamo i uvijamo

...
Goran Vojnović

Tijekom proba za predstavu Knjiga mojih življenj (Knjiga mojih života), koja nastaje prema iznimnoj knjizi autobiografskih eseja Aleksandra Hemona, redateljica predstave Ivana Đilas, očito oduševljena onime što su na bini tog trenutka izvodili plesači i muzičari, okrenula se prema meni koji u toj predstavi glumim dramaturga i rekla “Teatar će nadživjeti i umjetnu inteligenciju!”.

Nisam mogao da se ne složim sa Ivanom jer sam bio itekako svjestan živosti teatra koja nam je beskrajno nedostajala za vrijeme pandemije. U te dvije mračne godine shvatili smo, ili se barem prisjetili, kako čarobnu moć posjeduje čovjek koji priča priču. Uživo, iz neposredne blizine, oči u oči. Jedino što je starije od priča je pripovijedanje, često sam znao pomisliti. Jer priče nisu postojale dok ih netko nije ispričao. Tek ispričane priče postale su priče.

U slučaju naše predstave, malo je to kompliciranije. Naša se priča pripovijeda pokretima plesača, zvukovima koji se proizvode na bini, glazbom i videom, a tek tu i tamo i riječima. Priču pričaju dva plesača, jedna plesačica i jedan muzičar odnosno beat boxer, sve uz pomoć slike i zvuka. Istovremeno priču priča i pisac Aleksandar Hemon, jer je priča njegova i jer se povremeno iz zvučnika začuje njegov glas, a priča je i autorica ove predstave, redateljica Ivana Đilas. Priča o napuštanju doma i iseljavanju u tuđinu i njena je priča pa pomoću Hemona i njegove knjige ona na neki način pripovijeda vlastitu priču.

Ali na kraju, priču pričamo svi koji u predstavi na ovaj ili onaj način sudjelujemo, od Aleksandra i Ivane do Jerneja koji neprimjetno okreće našu scenografiju, veliku kocku koja može biti i američki neboder i prostor sarajevskih uspomena. Na filmu, u odjavnoj špici možete pročitati tko vam je sve pričao priču, a mi ćemo nakon premijere izaći na binu i nakloniti se publici te joj time poručiti: Mi smo vam ispričali ovu priču.

Ranije nisam na taj način razmišljao o naklonu publici nakon kraja predstave, nisam si ni pokušavao objasniti taj ritual. Prihvatio sam to kao način na koji glumci ili muzičari završavaju svoje nastupe, prekidaju iluziju i dozvoljavaju publici da zatvori knjigu koju je upravo čitala. Naklon i pljesak tu su, vjerovao sam, da nas probude iz sna, kao kad hipnotizer pljesne prstima i prekine hipnozu. Pitanje “Tko priča priču?” bilo mi je tada nevažno. Zanimalo me isključivo kako je priča ispričana.

O pitanju Tko priča priču? počeo sam, paradoksalno, ozbiljnije razmišljati tek nakon predstave bez naklona. U čudesnoj monodrami Človek v morju (Čovjek u moru) glumac i pomorac Lotos Šparovec publici priča kako je prije skoro trideset godina nasred Atlantika, desetke milja daleko od zapadnoafričke obale, sa palube pao u more i kako je gledao za brodom koji je polako nestajao iza horizonta. Svaki sedmi oceanski val, objasnio je Lotos, veliki je val i digne te iznad drugih pa možeš vidjeti na sve krajeve svijeta, ali sedmi su valovi dolazili i dizali ga, a sve što je mogao vidjeti bilo je more. Veliko, beskonačno more.

“Ne znam što je to što izvodim i da li je to uopće teatar”, priznao mi je nakon predstave Lotos, a meni se činilo da to ne može biti ništa drugo. Čovjek koji znanima i neznanima priča svoju životnu priču, čovjek koji se ispovijeda drugome ili drugima, vjerojatno je praoblik teatra.

U skoro dva sata dugoj predstavi Lotos priča o svom životu, o tome kako ga je nešto vuklo na brod i kako je na brodu našao nešto što mu je nedostajalo, priča o životu i o ljudima na brodu, o pomorcima koji nisu stvoreni za život na kopnu i koji na kopnu samo odbrojavaju dane do nove plovidbe. Lotos priča i o zajednici na velikom brodu, bez velikih riječi i bez ispoljavanja emocija, ali sa toliko jačom svijesti o sudbonosnoj povezanosti svih članova posade. Priča o nepisanim kodovima i o strogoj hijerarhiji, o čudnovatim brodskim noćima i miru koji osjećaš dok gledaš zvjezdano nebo nad oceanom. I napokon, skoro pred sam kraj predstave, priča o padu u more, o nevjerici da se to zaista dogodilo, o strahu i o molitvama, o opraštanju od života i borbi za nj, o životu koji ti pred gotovu smrt prolazi kroz glavu, o zabludama i neostvarenim snovima, pa još malo o besmislenim i pomalo luđačkim pokušajima da se spaseš plivajući. Na kraju Lotos priča i o brodu koji se vratio po njega, o razlici između “ići nekoga tražiti” i “ići nekoga pronaći”, razlici koja mu je spasla te zauvijek promijenila život. Priča i o šutnji koja je zavladala među pomorcima nakon što su ga izvukli iz vode, o riječima koje tada nisu mogle ništa reći pa zato i nisu bile izrečene te o tome da tog dana nisu spasli jedan već dva života; jer je kapetan broda već bio spreman baciti se za njim u more i tako razriješiti pitanje vlastite odgovornosti za Lotosov pad.

Kada Lotos sve to ispriča, on nazdravi pomorcima i životu, zahvali se publici i ode. Na stražnji izlaz. Bez naklona. A i zašto bi se naklonio, pomislio sam kasnije. Lotosova publika ne uranja u neki drugi, imaginarni svijet da bi iz njega nakon kraja priče izronila, nije joj potrebna budilica na kraju. Priča koju Lotos priča pripada našoj stvarnosti, istinita je, što bi se reklo, barem onoliko koliko priča može biti istinita. Ne, nije klasična predstava i Lotos se sa svojim suradnicima potrudio da ne izgleda kao klasična predstava. Ali to zasigurno jeste teatar. Teatar u kom je od početka jasno tko priča priču pa se na kraju to ne mora razotkrivati.

Očaran Lotosovom pričom, čudio sam se da su takve predstave rijetke, gotovo nepostojeće u modernom teatru. Jer publike zasigurno ima. Lotos je za malo više od godinu dana odigrao već skoro sto predstava, a zanimanje ne jenjava. Za Človeka v morju praktički je nemoguće dobiti kartu. Što i nije neobično.

U literaturi su autobiografske i autofikcijske priče neodoljivo privlačne, a i na filmu, igranom i dokumentarnom, u posljednje je vrijeme sve više filmova u kojima njihovi autori pričaju svoje priče (na primjer, hrvatski film Sigurno mjesto Juraja Lerotića priča je o samoubistvu redateljeva brata, a Šterkijada Igora Šterka priča je o porodici Šterk i nestanku redateljeva oca, poznatog jedriličara Jureta Šterka).

I dalje mislim da je za popularnost tih priča, između ostalog, zaslužan i voajerizam ljudi koji vole zavirivati u tuđe živote te opće nerazumijevanje i potcjenjivanje moći fikcije. Sve češće možete čuti mišljenje – meni lično glupo i besmisleno – da bi pisci morali pričati isključivo vlastite priče. Izmišljanje priča njihovo je otuđenje, kažu, jer se zna tko polaže pravo na priču i tko je može odnosno smije ispričati. Ili pak spriječiti da ona bude ispričana.

No, nakon predstave Človek v morju prvi put sam pomislio da ljudi naprosto žele znati tko im priča priču. Jer pitanje “Tko priča priču?” preraslo je u ključno pitanje našeg vremena. Ako je nekada šest osoba tražilo autora, danas za njim opsesivno tragamo svi koji želimo preživjeti u ovom pomahnitalom vremenu dezinformacija, lažnih vijesti i propagande, u vremenu u kom se često ne zna tko nam i zašto priča priče i u kom su priče, izmišljene i istinite, danonoćno zloupotrebljavane za neke više ili, radije, niže ciljeve.

Treći svjetski rat je rat priča. Pogledate li samo Ukrajinu, Gazu ili Siriju, odmah se postavlja pitanje kojoj priči o Ukrajini, Gazi ili Siriji vi vjerujete. Da li znate tko vam tu priču priča? Da li znate zašto vam je priča? Da li znate tko je taj koji vam priča priču i koja je njegova skrivena agenda? Što vam on zapravo pokušava ispričati? Što želi tom pričom postići?

Priče su postale tek jedno od oružja za masovno uništenje pa smo zato i svi mi kojima je pričanje priča profesija završili kao osumnjičeni za sudjelovanje u zločinima protiv čovječanstva. Svi smo mi potencijalni manipulatori i zavodnici, svi mi izmišljamo i uvijamo, a sve sa nekim sakrivenim, nejasnim ciljem laži i obmane. Ili još gore, sa ciljem utjecanja na javno mnijenje.

I zato kada nakon premijere predstave Knjiga mojih življenj mi budemo stajali na bini, ljudi će nam zapljeskati, ali će istovremeno u nama možda prepoznati i prevarante koji svojom pričom iskrivljuju istinu da bi služila njihovim interesima. Mi naravno vjerujemo da svojim pričama stvaramo bolji svijet, ali nam je sve manje ljudi spremno povjerovati. Jer nepovjerenje je zarazno i epidemija nepovjerenja već je odavno prerasla u pandemiju. A kada jednog dana mi koji pričamo priče i stojimo iza njih izgubimo povjerenje onih koji naše priče čitaju, gledaju ili slušaju, naše će priče ovome svijetu postati nepotrebne.

Nije, dakle, umjetna inteligencija ona koju teatar – ili umjetnost općenito – treba nadživjeti, već treba nadživjeti moć koju su zloupotrebljivači priča dobili najprije sa internetom pa onda sa društvenim mrežama te naposlijetku i sa umjetnom inteligencijom; nadživjeti treba nepovjerenje koje pomoću interneta, društvenih mreža i umjetne inteligencije nezadrživo šire propagandisti.

Dobra je vijest da je naš neprijatelj zapravo ostao isti i da se umjetnost oduvijek nekako uspijevala izboriti sa njim i preživjeti. Loša je vijest, međutim, da taj isti neprijatelj nikada nije bio moćniji i da će u budućnosti zasigurno postati još moćniji. Jer umjetna inteligencija nije posljednje poglavlje priče o njegovu naoružavanju.

Autor je pisac i reditelj iz Ljubljane

Tagovi:

Pozorišna predstava Knjiga Ivana Đilas Knjiga mojih života
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme
deliblatska pescara pozar

Lični stav

07.avgust 2026. Slobodan Bubnjević

Požar u Deliblatskoj peščari: Pančevcima kao svet da se srušio

Deliblatska peščara je u plamenu. Pančevci ne znaju kako da kažu deci da je požar zahvatio i Čardak. Za mnoge moje sugrađane u Pančevu i okolini šumski požar kao da je spalio deo detinjstva

Grčka, požari

Požari

06.avgust 2026. M. L. J.

U jednom danu u Srbiji zabeleženo 178 požara

Vlada je saopštila da je u sredu, 5. avgusta, u Srbiji zabeleženo 178 požara, od kojih dva nisu ugašena

Potpredsednik SPS

Izbori

06.avgust 2026. N. Rujević

Ružić: SPS može do sedam posto ako ne bude prirepak SNS-a

Mnogi socijalisti su sada na bezvrednim funkcijama jer su se zarad njih odrekli svoje politike, kaže Branko Ružić za austrijsku agenciju

Klimatske promene

Klimatske promene

06.avgust 2026. A.I./A.M.

Nezabeležene suše, požari, poplave: Klimatska katastrofa više nije distopija

Klimatske promene već utiču na živote ljudi, prirodu i ekonomiju. Posledice će, po svemu sudeći, bivati sve ekstremnije. Evropa se čini nespremnom za distopiju koja se pretvara u stvarnost

mitropolija crnogorsko-primorska joanikije

Srpska pravoslavna crkva

05.avgust 2026. A.M.

Joanikije odgovara Vučiću: Predsednik Srbije da ne maše neodređenim kritikama na račun Crkve

Mitropolija crnogorsko-primorska reaguje na izjave Aleksandra Vučića o litijama u Crnoj Gori 2020. koje „vrve od nejasnoća”

Komentar
Izbori

Komentar

Posle izbora nema kajanja

Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive

Andrej Ivanji
Kričak, Milić

Pregled nedelje

Veselin Milić uzvraća udarac

Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?

Filip Švarm
Vučić

komentar

Zašto Vučić uporno ponavlja da će „priznati poraz“?

Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1856-1857
Poslednje izdanje

Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače

Raja pod šatru, a oni u Dubai Pretplati se
Istraživanje NSPM: Srbija – jul 2026.

Umereni optimizam u priči bez unapred poznatog kraja

Intervju: Željko Hubač – pisac, dramaturg i scenarista

Grogirani Vučić

Sećanja i budućnost

Dogodine, ili one tamo, ponovo u svom Novom Sadu

Intervju: Kruno Lokotar, urednik

U vrtu knjiga

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure