Priče su postale tek jedno od oružja za masovno uništenje pa smo zato i svi mi kojima je pričanje priča profesija završili kao osumnjičeni za sudjelovanje u zločinima protiv čovječanstva. Svi smo mi potencijalni manipulatori i zavodnici, svi mi izmišljamo i uvijamo
...Goran Vojnović
Tijekom proba za predstavu Knjiga mojih življenj (Knjiga mojih života), koja nastaje prema iznimnoj knjizi autobiografskih eseja Aleksandra Hemona, redateljica predstave Ivana Đilas, očito oduševljena onime što su na bini tog trenutka izvodili plesači i muzičari, okrenula se prema meni koji u toj predstavi glumim dramaturga i rekla “Teatar će nadživjeti i umjetnu inteligenciju!”.
Nisam mogao da se ne složim sa Ivanom jer sam bio itekako svjestan živosti teatra koja nam je beskrajno nedostajala za vrijeme pandemije. U te dvije mračne godine shvatili smo, ili se barem prisjetili, kako čarobnu moć posjeduje čovjek koji priča priču. Uživo, iz neposredne blizine, oči u oči. Jedino što je starije od priča je pripovijedanje, često sam znao pomisliti. Jer priče nisu postojale dok ih netko nije ispričao. Tek ispričane priče postale su priče.
U slučaju naše predstave, malo je to kompliciranije. Naša se priča pripovijeda pokretima plesača, zvukovima koji se proizvode na bini, glazbom i videom, a tek tu i tamo i riječima. Priču pričaju dva plesača, jedna plesačica i jedan muzičar odnosno beat boxer, sve uz pomoć slike i zvuka. Istovremeno priču priča i pisac Aleksandar Hemon, jer je priča njegova i jer se povremeno iz zvučnika začuje njegov glas, a priča je i autorica ove predstave, redateljica Ivana Đilas. Priča o napuštanju doma i iseljavanju u tuđinu i njena je priča pa pomoću Hemona i njegove knjige ona na neki način pripovijeda vlastitu priču.
Ali na kraju, priču pričamo svi koji u predstavi na ovaj ili onaj način sudjelujemo, od Aleksandra i Ivane do Jerneja koji neprimjetno okreće našu scenografiju, veliku kocku koja može biti i američki neboder i prostor sarajevskih uspomena. Na filmu, u odjavnoj špici možete pročitati tko vam je sve pričao priču, a mi ćemo nakon premijere izaći na binu i nakloniti se publici te joj time poručiti: Mi smo vam ispričali ovu priču.
Ranije nisam na taj način razmišljao o naklonu publici nakon kraja predstave, nisam si ni pokušavao objasniti taj ritual. Prihvatio sam to kao način na koji glumci ili muzičari završavaju svoje nastupe, prekidaju iluziju i dozvoljavaju publici da zatvori knjigu koju je upravo čitala. Naklon i pljesak tu su, vjerovao sam, da nas probude iz sna, kao kad hipnotizer pljesne prstima i prekine hipnozu. Pitanje “Tko priča priču?” bilo mi je tada nevažno. Zanimalo me isključivo kako je priča ispričana.
O pitanju Tko priča priču? počeo sam, paradoksalno, ozbiljnije razmišljati tek nakon predstave bez naklona. U čudesnoj monodrami Človek v morju (Čovjek u moru) glumac i pomorac Lotos Šparovec publici priča kako je prije skoro trideset godina nasred Atlantika, desetke milja daleko od zapadnoafričke obale, sa palube pao u more i kako je gledao za brodom koji je polako nestajao iza horizonta. Svaki sedmi oceanski val, objasnio je Lotos, veliki je val i digne te iznad drugih pa možeš vidjeti na sve krajeve svijeta, ali sedmi su valovi dolazili i dizali ga, a sve što je mogao vidjeti bilo je more. Veliko, beskonačno more.
“Ne znam što je to što izvodim i da li je to uopće teatar”, priznao mi je nakon predstave Lotos, a meni se činilo da to ne može biti ništa drugo. Čovjek koji znanima i neznanima priča svoju životnu priču, čovjek koji se ispovijeda drugome ili drugima, vjerojatno je praoblik teatra.
U skoro dva sata dugoj predstavi Lotos priča o svom životu, o tome kako ga je nešto vuklo na brod i kako je na brodu našao nešto što mu je nedostajalo, priča o životu i o ljudima na brodu, o pomorcima koji nisu stvoreni za život na kopnu i koji na kopnu samo odbrojavaju dane do nove plovidbe. Lotos priča i o zajednici na velikom brodu, bez velikih riječi i bez ispoljavanja emocija, ali sa toliko jačom svijesti o sudbonosnoj povezanosti svih članova posade. Priča o nepisanim kodovima i o strogoj hijerarhiji, o čudnovatim brodskim noćima i miru koji osjećaš dok gledaš zvjezdano nebo nad oceanom. I napokon, skoro pred sam kraj predstave, priča o padu u more, o nevjerici da se to zaista dogodilo, o strahu i o molitvama, o opraštanju od života i borbi za nj, o životu koji ti pred gotovu smrt prolazi kroz glavu, o zabludama i neostvarenim snovima, pa još malo o besmislenim i pomalo luđačkim pokušajima da se spaseš plivajući. Na kraju Lotos priča i o brodu koji se vratio po njega, o razlici između “ići nekoga tražiti” i “ići nekoga pronaći”, razlici koja mu je spasla te zauvijek promijenila život. Priča i o šutnji koja je zavladala među pomorcima nakon što su ga izvukli iz vode, o riječima koje tada nisu mogle ništa reći pa zato i nisu bile izrečene te o tome da tog dana nisu spasli jedan već dva života; jer je kapetan broda već bio spreman baciti se za njim u more i tako razriješiti pitanje vlastite odgovornosti za Lotosov pad.
Kada Lotos sve to ispriča, on nazdravi pomorcima i životu, zahvali se publici i ode. Na stražnji izlaz. Bez naklona. A i zašto bi se naklonio, pomislio sam kasnije. Lotosova publika ne uranja u neki drugi, imaginarni svijet da bi iz njega nakon kraja priče izronila, nije joj potrebna budilica na kraju. Priča koju Lotos priča pripada našoj stvarnosti, istinita je, što bi se reklo, barem onoliko koliko priča može biti istinita. Ne, nije klasična predstava i Lotos se sa svojim suradnicima potrudio da ne izgleda kao klasična predstava. Ali to zasigurno jeste teatar. Teatar u kom je od početka jasno tko priča priču pa se na kraju to ne mora razotkrivati.
Očaran Lotosovom pričom, čudio sam se da su takve predstave rijetke, gotovo nepostojeće u modernom teatru. Jer publike zasigurno ima. Lotos je za malo više od godinu dana odigrao već skoro sto predstava, a zanimanje ne jenjava. Za Človeka v morju praktički je nemoguće dobiti kartu. Što i nije neobično.
U literaturi su autobiografske i autofikcijske priče neodoljivo privlačne, a i na filmu, igranom i dokumentarnom, u posljednje je vrijeme sve više filmova u kojima njihovi autori pričaju svoje priče (na primjer, hrvatski film Sigurno mjesto Juraja Lerotića priča je o samoubistvu redateljeva brata, a Šterkijada Igora Šterka priča je o porodici Šterk i nestanku redateljeva oca, poznatog jedriličara Jureta Šterka).
I dalje mislim da je za popularnost tih priča, između ostalog, zaslužan i voajerizam ljudi koji vole zavirivati u tuđe živote te opće nerazumijevanje i potcjenjivanje moći fikcije. Sve češće možete čuti mišljenje – meni lično glupo i besmisleno – da bi pisci morali pričati isključivo vlastite priče. Izmišljanje priča njihovo je otuđenje, kažu, jer se zna tko polaže pravo na priču i tko je može odnosno smije ispričati. Ili pak spriječiti da ona bude ispričana.
No, nakon predstave Človek v morju prvi put sam pomislio da ljudi naprosto žele znati tko im priča priču. Jer pitanje “Tko priča priču?” preraslo je u ključno pitanje našeg vremena. Ako je nekada šest osoba tražilo autora, danas za njim opsesivno tragamo svi koji želimo preživjeti u ovom pomahnitalom vremenu dezinformacija, lažnih vijesti i propagande, u vremenu u kom se često ne zna tko nam i zašto priča priče i u kom su priče, izmišljene i istinite, danonoćno zloupotrebljavane za neke više ili, radije, niže ciljeve.
Treći svjetski rat je rat priča. Pogledate li samo Ukrajinu, Gazu ili Siriju, odmah se postavlja pitanje kojoj priči o Ukrajini, Gazi ili Siriji vi vjerujete. Da li znate tko vam tu priču priča? Da li znate zašto vam je priča? Da li znate tko je taj koji vam priča priču i koja je njegova skrivena agenda? Što vam on zapravo pokušava ispričati? Što želi tom pričom postići?
Priče su postale tek jedno od oružja za masovno uništenje pa smo zato i svi mi kojima je pričanje priča profesija završili kao osumnjičeni za sudjelovanje u zločinima protiv čovječanstva. Svi smo mi potencijalni manipulatori i zavodnici, svi mi izmišljamo i uvijamo, a sve sa nekim sakrivenim, nejasnim ciljem laži i obmane. Ili još gore, sa ciljem utjecanja na javno mnijenje.
I zato kada nakon premijere predstave Knjiga mojih življenj mi budemo stajali na bini, ljudi će nam zapljeskati, ali će istovremeno u nama možda prepoznati i prevarante koji svojom pričom iskrivljuju istinu da bi služila njihovim interesima. Mi naravno vjerujemo da svojim pričama stvaramo bolji svijet, ali nam je sve manje ljudi spremno povjerovati. Jer nepovjerenje je zarazno i epidemija nepovjerenja već je odavno prerasla u pandemiju. A kada jednog dana mi koji pričamo priče i stojimo iza njih izgubimo povjerenje onih koji naše priče čitaju, gledaju ili slušaju, naše će priče ovome svijetu postati nepotrebne.
Nije, dakle, umjetna inteligencija ona koju teatar – ili umjetnost općenito – treba nadživjeti, već treba nadživjeti moć koju su zloupotrebljivači priča dobili najprije sa internetom pa onda sa društvenim mrežama te naposlijetku i sa umjetnom inteligencijom; nadživjeti treba nepovjerenje koje pomoću interneta, društvenih mreža i umjetne inteligencije nezadrživo šire propagandisti.
Dobra je vijest da je naš neprijatelj zapravo ostao isti i da se umjetnost oduvijek nekako uspijevala izboriti sa njim i preživjeti. Loša je vijest, međutim, da taj isti neprijatelj nikada nije bio moćniji i da će u budućnosti zasigurno postati još moćniji. Jer umjetna inteligencija nije posljednje poglavlje priče o njegovu naoružavanju.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Kroz aktivnu diplomatiju, otvoren dijalog i odgovornu politiku, nastavljamo da gradimo mostove saradnje i unapređujemo položaj naše zemlje na međunarodnoj sceni”, poručuje Đurić samozadovoljno iz Ministarstva inostranih poslova. O kojim uspesima je reč? Blokada evropskog puta? Rusija koja namerno pritiska Srbiju oko Nisa? Ulizivanje Trampu bez rezultata? Kalkulisana podrška kineskog lidera sa tajanstvenim osmehom Mona Lize? Svađe u regionu?
Ako ste mala zemlja i ako se sad najednom, posle Rusa, režim dvoumi oko dogovora sa Francuzima i najavljuje ponude od Kineza, nije zgoreg pogledati šta se sve krije u kineskom nuklearnom programu
U Šapcu će, kaže predsednik Srbije, 250 ljudi raditi u proizvodnji robota. Ako ne u Šapcu, onda u Beogradu, jer tu već postoji idealno mesto za novu proizvodnju: plac između fabrike čipova “Mubadala” i fabrike letećih automobila “Željko Mitrović” još uvek je prazan
Razorena je zajednica koja počiva na zakonima i bačena grabljivcima. Zbog toga ljudi pokušavaju da pronađu minimum zajedničke supstancije, najmanji zajednički sadržalac koji bi ih uverio da nisu sami. Otud redovi pred čudotvornom tkaninom
“Ja sam na protestima od kada sam u Beogradu. Bio sam i 1968, kada smo iz Novog Beograda išli prema gradu. Ti studenti su tad bili kao ja, bili smo ista generacija manje-više. Posle sam 1996. i 1997, od 88 dana, samo dva dana izostao. Pa onda u Kolarčevoj, kordon protiv kordona, sada sam stalno sa ovim studentima...”
Zašto su građani Srbije crveni od srama poslije naprednjačke operacije u Tivtu? Zbog čega Vučić redovno bruka zemlju i građane koje predstavlja? Upita li se kako ga na Samitu u Tivtu vide drugi državnici i što mu govore iza leđa
Čarter Er Srbije od Beograda do Tivta pun naprednjačkih lojalista sa kriminalnim dosijeima i najava pripreme ubistva Aleksandra Vučića u Crnoj Gori za vreme samita EU - Zapadni Balkan: šta je šahista sa Andrićevog venca ovim atakom na zdrav razum hteo da postigne
Kako se autolimar iz Nove Pazove našao u slučaju Milić, jednoj od najvećih afera u novijoj istoriji? Šta je za običnog naprednjaka deset hiljada evra, a šta za glavešine SNS-a? Ko su kederi i štuke u tom lancu ishrane
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!