img
Loader
Beograd, 14°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Esej

Nikada nisam dozvolio istini da stane na put dobroj priči

29. maj 2024, 22:08 Nebojša Broćić
...
TRAGOVI ŠEKSPIRA: Globe theatar
Copied

Rečenicu iz naslova izgovara Šekspir u filmu All is True, jednom od mnogih pokušaja da se odgonetne – ko je pisao Šekspira. Najnoviji kandidati su lord Oksford, Vilijam iz Stratforda, i grupa aristokrata i umetnika iz takozvane Grupne teorije. Pobediće onaj čija priča u celini bude delovala uverljivije i prihvatljivije

Buka i bes oko pitanja ko je pisao Šekspira ne jenjavaju. Naprotiv. Ova, ako ne najznačajnija, ono svakako najatraktivnija teatrološka tema poslednjih petnaestak godina ne prestaje da pobuđuje najšire interesovanje ne samo u teatarskom svetu već i u široj javnosti i medijima.

Od kada smo prethodni put pisali o ovoj temi (“Vreme” br. 1512-1513), iz trke za pravo da ponesu slavno ime najvećeg dramatičara svih vremena ispali su mnogi kandidati, poput Frensisa Bejkona, Edvarda Dajera, Henrija Nevila, kraljice Elizabete ili Voltera Ralija, a na poprištu su nam ostali pripadnici zavereničke družine aristokrata i njihovih prijatelja koji su objavljivali drame pod pseudonimom Šekspir i dva, sportskim rečnikom, superteškaša – lord Oksford i Vilijam iz Stratforda. Favorit za pobedu dugo je bio mejnstrim kandidat iz Stratforda, a pratili su ga Oksford i na trećem mestu, grupa aristokrata i umetnika iz takozvane Grupne teorije. Međutim, sudeći po broju i posećenosti tribina, simpozijuma i predavanja, kao i po učestalosti objavljivanja novih publikacija, stiče se utisak da je u ovoj trci u za sad lagano vođstvo prešao Edvard de Ver, 17. erl of Oksforda, vikont od Bulbeka.

Stratfordijanci, sa svojim kandidatom Vilijamom Šekspirom su u izvesnom zaostatku, a na snazi dobijaju, novim otkrićima dodatno ohrabreni, zagovornici pomenute Grupne teorije. Oslonjeni na rezultate skorašnjih, veoma opsežnih interdisciplinarnih istraživanja, urednici New Oxford Shakespeare iz 2016. godine, najautoritativnijeg izdanja sabranih Šekspirovih dela, izazvali su pravu oluju na inače mirnom moru savremene teatrologije. Naime, ne samo da su čak sedamnest Šekspirovih drama pripisali njegovoj saradnji sa drugim autorima, nego su i tri dela Henrija VI potpisali kao koautorstvo Šekspira i Kristofera Marloua, njegovog najvećeg rivala na tadašnjim londonskim scenama.

Vilijam Šekspir, ko god on bio, svoje drame ili makar deo njih nije pisao sam. U tome su mu, osim Marloua, pomagali i Džordž Pil, Tomas Midlton, Džon Flečer, Tomas Neš i drugi. Pokazalo se da je Šekspirova bliska saradnja sa drugim autorima, doskoro negirana u teatrologiji, ne samo moguća nego i izvesna. Ova otkrića ne potkrepljuju direktno tezu da Vilijam iz Stratforda uopšte nije autor drama, ali pokazuju da je do neočekivanih kooperacija kojih do sada nismo bili svesni dolazilo češće nego što se mislilo, pa samim tim ideja da je više ljudi odgovorno za nastanak Šekspirovog opusa dobija na snazi. Ako je više pisaca, čak i direktnih rivala kao što su bili Šekspir i Marlou, moglo sarađivati na istom komadu, onda je lakše i zamisliti da su različiti autori pisali pojedinačne drame, a zatim ih objavljivali pod zajedničkim imenom Vilijam Šekspir.

...
…

TRI ŠEKSPIRA

I kako ni nakon više desetina hiljada radova koji se bave temom autorstva, bezbrojnih tribina, TV i radio-emisija nismo, čini se, nimalo bliži konsenzusu u naučnoj zajednici, postalo je jasno da prevagu neće odneti oni koji budu imali više dokaza, već oni koji uspešnije predstave svoj slučaj javnosti, i to onoj najširoj. Sa polja dokaza prešlo se na pitanje narativa – koja priča u celini deluje uverljivije i prihvatljivije.

Ona o fantastično obrazovanom mladom aristokrati koji je govorio latinski, starogrčki, italijanski, francuski, školovao se u Italiji, proputovao gotovo čitavu Evropu, ljubitelju i poznavaocu umetnosti koji svoj neverovatni talenat ne sme da obznani javnosti jer mu to titula koju nosi i rigidna društvena pravila ne dozvoljavaju, koji je prinuđen da posmatra kako svu slavu, tako važnu elizabetinskoj aristokratiji, prisvaja običan glumac i pozorišni mešetar, sin rukavičara i švercera pšenice iz provincijskog gradića u srednjoj Engleskoj.

Ili ona o čoveku skromnog porekla i još skromnijeg obrazovanja, koji ostavlja svoju porodicu i odlazi u velegrad da ga za svega nekoliko godina osvoji snagom svog talenta, čiji se komadi igraju na kraljevskom dvoru, čije stihove guta publika u krcatim pozorištima Londona, za koga su savremenici rekli “da nije pripadao jednom dobu, već svim vremenima”, jedinstvenog genija neverovatne mašte, koji je uspeo da iako nikada nije napustio Englesku, niti u svom posedu imao ijednu knjigu, precizno i uverljivo dočara mnoge zemlje i gradove i njihove običaje.

Ili ona o grupi najistaknutijih umetnika i aristokrata toga doba, u kojoj su, između ostalih, bili i Filip Sidni, Edmund Spenser, Majkl Drejton, Ben Džonson, Rodžer Maners, erl od Ratlenda i njegova supruga Elizabet Sidni, koji su se redovno sastajali na imanju Meri Sidni, grofice od Pembruka u okviru neformalne grupe poznate kao Vilton Haus kružok, gde su razmenjivali umetničke ideje, čitali poeziju, muzicirali, izvodili alhemičarske eksperimente i tajno pisali drame koje su plasirali na scene Londona preko veštog pozorišnog preduzetnika i epizodnog glumca, ljubitelja lake zarade, izvesnog Vilijama Šekspira iz Stratforda na Ejvonu.

FILMSKE VERZIJE

Prva dva od pomenutih narativa poslednjih godina dobili su, očekivano, i svoje filmske inscenacije u obliku dva umetnički ambiciozna i produkciono skupa filma. Posle ozbiljnog udarca koji je stratfordijanskoj ideji u široj populaciji naneo Ronald Emerih sa svoji veoma uspešnim Anonimusom iz 2011. godine, Stratfordijanci predvođeni, takođe očekivano, Kenetom Branom odgovorili su filmom sugestivnog naziva, koji ne ostavlja nimalo prostora da se posumnja u ambicije autora – All is True iz 2018. Oba filma rađena su u ozbiljnim produkcijama, vizuelno bogati, sa vrhunskim glumačkim podelama, nije se štedelo sredstava u ovom Ratu ruža savremene teatrologije.

Iako obe strane u ovom sukobu ponekad, a u poslednje vreme sve češće, imaju slobodniji odnos prema istorijskoj istini, posebno u kreiranju lika glavnog junaka iz Stratforda, ostaje činjenica da se o ličnosti, karakteru i senzibilitetu autora može, u nedostatku istorijskih dokumenata, mnogo toga zaključiti na osnovu onoga što je napisao. Svakako, takva tumačenja nisu egzaktna u svakom detalju, ali nesumnjivo je da u našem slučaju imamo posla sa osobom veoma visokih moralnih načela, fantastično širokog obrazovanja, poliglotom i eruditom, ali istovremeno i sofisticiranom ličnošću i romantikom. Koji je uz sve navedeno, najverovatnije bio biseksualan ili gej. Ovakva karakterizacija veoma retko je dovođena u pitanje, tako da su i Brana i Emerih morali da upotrebe svu veštinu i tehniku da svoje Šekspire – Oksforda i Vilijama što je moguće više upodobe ovakvom portretu.

ANONIMUS

Brana tako svoj film počinje dugim krupnim planom čuvenog Šandosovog portreta na kome se vidi markantni, crnomanjasti muškarac, prodornog i inteligentnog pogleda, sa zlatnom minđušom u jednom uhu. Zamišljen je i blago melanholičan, pronicljiv i radoznao. Izgleda baš kao Šekspir kakvog očekujemo. Jedino što ne postoji ni jedan jedini, ni najstiniji dokaz da je na ovom portretu naslikan Vilijam iz Stratforda. Reditelj je, iskusno, zaključio da bi to bio sugestivan način da svojim gledaocima već u prvom kadru nagovesti kakav će biti njegov filmski Šekspir.

Veliki, verovatno i najveći problem u portretisanju Vilijama kao barda, dostojanstvenog stvaraoca sa čvrstim načelima i velike empatije, kakvog možemo nazreti kroz njegove drame i poeziju, jeste Šekspirov testament koji je sačuvan. Osim što u njemu nema ni jedne reči o napisanim delima, što ide očigledno u prilog tezi da ih on nije ni napisao, takođe nema ni pomena Vilijamove žene En Hatavej, osim na drugoj strani testamenta, gde je naknadno, između redova dopisano da svojoj ženi ostavlja samo čuveni “drugi najbolji krevet u kući”. Manju svotu novca ostavio je mlađoj ćerki Džudit, a svu ostalu pozamašnu imovinu ostavio je drugoj ćerki Suzan. Na taj način En Hatavej je ostavljena bez ikakve imovine i nije poznato šta se dalje dešavalo sa njom. Moguća pretpostavka je da je ostala da živi sa ćerkom i zetom, ali za to nema dokaza.

Branioci lika i dela su za ovakvo ponašanje pronalazili najrazličitija opravdanja, ni jedno posebno uverljivo, pa su Kenet Brana i scenaristi odlučili da ne traže neka dramaturška rešenja problema, nego su jednostavno ustvrdili da je po zakonu u to doba ženi pripadala trećina muževljeve imovine, pa zato nije bilo ni potrebe da se ona pominje u testamentu. Naravno, takav zakon uopšte nije postojao u Engleskoj tog vremena.

...
…

ALL IS TRUE

Sa druge strane, Emerih je problem povezivanja karaktera svog heroja sa autorom Kralja Lira, Bure i Magbeta rešio elegantno. Jednostavno je svu njegovu erudiciju, sofisticiranost i osećajnost pripisao aristokrati Oksfordu portretišući ga baš takvim, melanholičnim, neostvarenim pesnikom, sputanog zahtevima svoje titule i žene oštrokonđe, bez ikakvog razumevanja za umetnost i život u siromaštvu kakav bavljenje umetnošću a ne kakvim ozbiljnim poslom obično donosi. Tokom jedne posete pozorištu, on shvata koliku moć ono može imati na publiku i odlučuje da svoje mnogobrojne napisane drame, koje skupljaju prašinu na polici u njegovoj radnoj sobi, ipak prikaže publici, samo pod tuđim imenom.

Drugi problemi na uverljivom portretisanju glavnog junaka za stratfordijance i Keneta Branu bili su skromno Vilijamovo obrazovanje, odnos prema sopstvenoj porodici i jasne naznake njegovih homoseksualnih afiniteta, kakve nalazimo u sonetima. Što je, kako deluje, poprilično kontroverzi koje bi trebalo razjasniti u samo jednom filmu. Nema čvrstih dokaza da je Vilijam iz Stratforda uopšte pohađao školu mada je skoro izvesno da jeste, ali se ne zna koliko godina, a u Braninom filmu je zaista nesvakidašnja erudicija i duboko poznavanje ogromnog broja profesija i veština koje nalazimo kod Šekspira objašnjeno genijalnošću i talentom velikog pisca, koji je nedostatak obrazovanja nadoknađivao jednostavno maštom i razmišljanjem. Sa druge strane, podaci iz njegovog života odaju sliku hladne ličnosti, egocentrika i materijaliste; poznato je da je napustio ženu i decu i sam se preselio u London, da nije prisustvovao sahrani rano preminulog sina, a imamo i veoma interesantan podatak da su svi članovi njegove porodice – otac, majka, supruga i dve ćerke – bili nepismeni. Takođe, konzervativni, patrijarhalni stavovi koji se prepoznaju u njegovom testamentu nipošto ne korespondiraju sa blagošću i razumevanjem za mnoge ženske karaktere u njegovim dramama i njihov podređen položaj u društvu i porodici.

REDITELJSKA REŠENJA

Suočeni sa ovakvim teškoćama, autori filma su potražili jednostavna i efektna rešenja – na sinovljevoj sahrani Vilijam nije bio zato što mu nije javljeno na vreme, porodicu jeste napustio, ali je verovao da im je dovoljno to što ih je materijalno zbrinuo i da je pokušao da balansira između obaveza prema njima i prema svom talentu, a da je to što niko u njegovoj porodici nije umeo da čita bilo uobičajeno za to vreme, što nije sasvim tačno. Naime, veoma često su i ćerke, posebno iz nešto imućnijih porodica, sticale osnovno obrazovanje i bile pismene. Izvesne kontroverze o Šekspirovoj seksualnosti Brana je razrešio u izvanredno odigranoj sceni u kojoj, sada već ostareli pisac i njegov pokrovitelj i zaštitnik erl od Sautemptona nagoveštavaju postojanje snažne, ali platonske međusobne privlačnost još iz njihove mladostii. Nakon svega, dobili smo filmski portret osećajnog i delikatnog samoukog genija, rastrzanog između umetničkih ambicija i vezanosti za svoju porodicu, koji zabranjena osećanja prema svom patronu jeste gajio, ali ih je i uporno krio.

Ronald Emerih se opet, potrudio ne samo da svom kandidatu Oksfordu da očekivane karakteristike pisca Šekspira, već i da, o istom trošku, ocrni konkurenciju, neka nam bude oproštena mala kolokvijalnost. Tako je Vilijam iz Anonimusa besprizornik, bez talenta, vešti i besramni manipulator, okrutni čovek koji je napustio porodicu i sledi samo lične interese. Vidimo trgovca i lihvara, nikako umetnika, što sve autorima filma nije bilo dovoljno, pa su odlučili da plasiraju i motiv iz jedne od frindž teorija po kojoj Vilijam iz Stratforda nije bio samo neobrazovan već i funkcionalno nepismen, sve bazirano na zaista pomalo nesigurnom rukopisu kakav vidimo na šest sačuvanih potpisa, koji su ujedno i jedino što je Šekspir svojom rukom napisao a da je sačuvano do danas. Čitava kampanja protiv nesrećnog Vila završena je optužbom da je lično ubio Kristofera Marloua, što do tada ni najokorelijim antistratfordijancima nije palo na pamet. Oko Marlouvljeve smrti zaista postoji niz nepoznanica i kontroverzi, ali je verovatno jedino u svemu tome sigurno da ga nije ubio njegov kolega iz Stratforda na Ejvonu.

Na kraju, bez želje da se na ovome mestu bavimo filmskom kritikom, možemo konstatovati da su oba pomenuta filma prilično vešto i uverljivo, uz doduše manje ili više relaksirani odnos prema istorijskoj istini, predstavila svoj slučaj. Do te mere da se čini kako bi porota na nekom zamišljenom suđenju imala odista težak posao da presudi koja je strana bila ubedljivija. A nama ostaje da ponovo čitamo Šekspira, očekujemo nova otkrića teatrologa i istraživača i nadamo se da će i treća priča, ona o grupi autora na imanju ledi Pembruk, dočekati svoje filmsko uprizorenje.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik
Veštačka inteligencija

Industrija veštačke inteligencije

28.april 2026. Uroš Mitrović

Ilon Mask protiv Sema Altmana: Sudski rat za dušu veštačke inteligencije

Sukob bivših saradnika oko milijardi dolara i budućnosti OpenAI-ja seli se u sudnicu. Da li je vizija o neprofitnoj tehnologiji bila samo varka

Pompeja

28.april 2026. N.R.

Kako izgleda čovek kojeg je ubila kiša vulkanskog kamenja

Arheološki park u Pompeji prvi put je probao da veštačkom inteligencijom generiše jednu od žrtava čuvene erupcije vulkana

Maraton u Londonu

Maraton u Londonu

27.april 2026. N. M.

Naučnici predviđali tek za 50 godina: Kako je Kenijac uspeo da obori neverovatan rekord

Kenijski atletičar Sebastijan Save ispisao je istoriju na 46. Londonskom maratonu, postavši prvi čovek koji je zvaničnu maratonsku trku završio za manje od dva sata. Naučnici su tvrdili da ovaj rezultat nije dostižan još 50 godina

Deveta titula u nizu za Crvenu zvezdu

Fudbal

27.april 2026. N. M.

Neprikosnovena Crvena zvezda: Deveta šampionska titula zaredom

Crvena zvezda je na stadionu „Rajko Mitić“ ubedljivo pobedila Partizan sa 3:0 i tako obezbedila 37. titulu šampiona Srbije, devetu u nizu

KK Partizan

Partizan

23.april 2026. Dušan Mihajilović

Životopis jednog kluba: Sve je to Partizan

Monografija „Prvih 80 godina“ posvećena košarkaškom klubu Partizan je nešto između enciklopedije i bildungsromana. Tu se ni od čega ne beži, pa ni od trauma. A posao je bio veliki – pobrojati samo te utakmice…

Komentar
Viktor Rajić, dečak koji hekla, internet zvezda, daje intervju televiziji Nova
Heklaj, Viktore, nek’ crknu dušmani!

Frustrirane budale na internetu nisu mogle da zaobiđu ni Viktora Mitića, dečaka od jedanaest godina koji hekla. To je vrli novi svet

Nemanja Rujević
Zajednička konferencija za novinare opozicionih poslanika

Pregled nedelje

Šta će biti sa opozicijom – možda se ujedini

Pred opozicijom je teška odluka. Izići na izbore i rizikovati  još jedan poraz ili podržati studente u stvaranju referendumske atmosfere. Šta nam govore rezultati nedavnog glasanja u Mađarskoj

Filip Švarm
Nikola Selaković

Komentar

Ko to može Selakovića da „povuče za Generalštab“

Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti

Sonja Ćirić
Vidi sve
Vreme 1842
Poslednje izdanje

Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji

Koliko živ čovek može da podnese Pretplati se
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem

Združeni napad na zdrav razum

Paralele: Srbija i Mađarska

Borba za duše nagnute nadesno

Intervju: Srđan Dragojević, režiser i pisac

Pokažite kičmu, pokažite obraz

Roman

Poigravanje pravilima igre

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1842 22.04 2026.
Vreme 1840-1841 08.04 2026.
Vreme 1839 02.04 2026.
Vreme 1838 25.03 2026.
Vreme 1837 18.03 2026.
Vreme 1836 11.03 2026.
Vreme 1835 05.03 2026.
Vreme 1834 26.02 2026.
Vreme 1833 18.02 2026.
Vreme 1832 11.02 2026.
Vreme 1831 05.02 2026.
Vreme broj 1830 28.01 2026.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure