Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
“Mi smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života? Ja ne znam koliko bismo mi inače bili plaćeni za ova 24 dana. Ali siguran sam da smo spasili makar jedan život, a verovatno i više. I to je dovoljno”
Ako je neko društvo toliko oduševljeno nečijom humanošću, šta nam to govori o tom društvu? A koliko je oduševljenje poduhvatom lekara niške Klinike za kardiohirurgiju koji su dvanaest vikenda radili besplatno, u toku tih 100 dana obavili 248 operacija i tako postigli da ova klinika više nema listu čekanja, pokazuju reakcije građana. Rečenicom “Molim vas, nemojte i vi da nas proglašavate herojima” počeo je razgovor “Vremena” sa doktorom Draganom Milićem, direktorom Klinike za kardiohirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Niš.
DRAGAN MILIĆ: Ovde ne postoji nikakav herojski čin. Čuli smo da postoji inicijativa da se nama dodeli orden, neka nagrada, priznanje…
Bilo kakva nagrada nije merodavna, da tako kažem. Ovo što smo uradili nije na tom nivou da zaslužuje bilo kakvu nagradu jer mi smo samo radili svoj posao.
Ništa više.
VREME: Ali radili ste ga u okolnostima koje, ako pogledamo naš zdravstveni sistem, ne možemo baš nazvati normalnim?
Ali to nisu okolnosti korona virusa, ratnog ili vanrednog stanja. Mi smo samo, pod znakom navoda, žrtvovali ili poklonili 24 dana našim pacijentima koji nisu bili plaćeni. I celo naše junaštvo se svodi na to da mi nismo uzeli novac. Mislimo da je sistem vrednosti potpuno okrenut naglavačke. Ono što smo mi uradili, pored toga što je to sastavni deo našeg posla, jeste da smo neko svoje vreme i znanje poklonili našim pacijentima u nadi i želji da rešimo njihove probleme. To su ljudi sa kojima mi živimo, koje srećemo u našem gradu, a nismo ni svesni da je njima potrebna neka pomoć. Najveća nagrada koju smo mi dobili jeste ta što lista čekanja više ne postoji. Veća nagrada od toga nam ne treba. Hvala svima. Znamo da cenimo to i zaista nam laska. Niko od nas nije očekivao baš ovoliku reakciju, ne samo kod nas u Srbiji, već i u zemljama bivše Jugoslavije. To je prosto neverovatno, ali kažem opet, nagrada je to što su liste čekanja ukinute, što su svi naši pacijenti operisani na vreme.
Kako onda gledate na to da imamo toliku reakciju javnosti, pre svega pohvalnu, od toga da ste heroji, junaci, do toga da to mora da vam bude plaćeno?
Da smo hteli da to bude plaćeno, mi nikad to ne bismo uradili. Samo smo želeli da se taj finansijski momenat, ako je moguće, isključi iz svake te diskusije. Može se odrediti kolika je cena dva kilograma aluminijuma ili kolika je cena automobilske gume. Ali ko će da definiše kolika je cena ljudskog života? Ja ne znam koliko bismo mi inače bili plaćeni za ova 24 dana. Ali siguran sam da smo spasili makar jedan život, a verovatno i više. I to je dovoljno. Da li je problem u tome što je neko posvetio svoje slobodno vreme svojim pacijentima? To zaista ne treba da bude toliko nenormalna stvar, pre treba da bude nešto što je normalno.
Zašto smo kao društvo toliko iznenađeni onim što su niški lekari uradili?
Nismo samo mi. Ono što je mene iznenadilo jeste to što su slične reakcije stigle iz Slovenije, iz Hrvatske, Bosne. Nije to naš lokalni problem. Mislim da je cela društvena zajednica previše otišla u tu neku monetizaciju i da sada sve merimo novcem. I onda dolazimo do toga da čak i ljudski život ima neku vrednost. Kako mi kao lekari možemo da budemo zadovoljni ako postoje liste čekanja na kojima pacijenti čekajući umiru, a da mi ne preduzmemo ništa? Mi smo hteli to da promenimo. Ovo nije recept koji predlažemo za sve ostale klinike i bolnice u Srbiji. Mi smo našli model koji je nama najviše odgovarao. Na klinici imamo samo 10 kreveta u intenzivnoj nezi. Onog trenutka kada se ti kapaciteti popune, mi više ne možemo da operišemo jer jedanaestog pacijenta u intenzivnu negu ne možemo da smestimo. Moje mlađe kolege, koje su predložile da ovo radimo, primetile su da je jedino praktično vreme kad možemo da operišemo jesu subota i nedelja. Jer oni pacijenti koji su operisani u ponedeljak i utorak, taman nakon tri-četiri dana se oporave dovoljno da možemo da ih prebacimo na poluintenzivnu negu, tako nam se oslobađaju kreveti i možemo da operišemo pacijente i da ih nakon operacije smestimo gde treba. Ovo nije čarobni štapić, ali jedna od mogućnosti svakako jeste. Od mnogo čega to zavisi, a ako neko ima drugo rešenje, neka kaže. Ja ga ne vidim. Ako imate toliko i toliko ljudi, a operišete u kontinuitetu manji broj, kako očekujte da ta liste čekanja nestane? Znači, morate da povećate obim posla. Kako? Mi smo našli način da povećamo obim posla. Tražili smo samo od zvaničnih organa da nam obezbede potrošni materijal, što su uradili.
Ali je izostalo odobrenje da radite vikendom?
Tačno. Ali nije došla ni zabrana.
Da li možemo reći da niste imali punu podršku države?
Apsolutno. Nema dileme oko toga. Ova inicijativa nije potekla od države već od lekara klinike. I to je inicijativa mojih mladih kolega koji su na ovaj način pokazali i patriotizam i ljubav prema svojim pacijentima. Veoma sam ponosan i pomalo osramoćen što to nije bila moja ideja. Meni to nije palo na pamet. Ja imam 57 godina, i verovatno kada dođemo u te neke godine malo se umorimo. Možda to i jeste osnovni problem jer ljudi koji rukovode zdravstvom imaju oko 65 godina. To vam je kao baterija koja radi na crveno. I jednog trenutka, bez namere da vređam bilo koga, ali je činjenica da kad dođete na kraj svoje karijere ta se energija već malo potrošila. I umesto da se mi u tom našem zdravstvenom sistemu, i ne samo zdravstvenom, oslonimo na mlade snage gde je baterija tek na početku, koja tek treba da se koristi, šta mi radimo? A dokaz da treba da se oslonimo na mlade jeste upravo ova njihova inicijativa. Ja sam kao direktor mogao da kažem: “Ljudi, ja to ne prihvatam.” Ali gledajući njihovu želju kad su me ubeđivali, bilo je potpuno nenormalno da kažem neću. Oni su pametno pitali: “Direktore, šta će reći nadležni, da ne napravimo neki problem?” Problem se pravi kad radite nešto loše. A kad radite nešto lepo, dobro i plemenito, to ne može da bude problem. To može samo da bude rešenje.
Šta je bio okidač da vaše kolege dođu na ovu ideju i predlože vam je?
Mi smo jednom mesečno radili revizije liste čekanja. Obaveza mlađih lekara, zajedno sa medicinskim sestrama, bila je da pozovu naše pacijente, provere kako su, ohrabre ih… I onda kad okrenemo te telefone, dešavalo se – i to ne tako retko – da se s druge strane javi neko drugi i da kaže moja majka, moj tata, moj suprug je preminuo pre deset ili petnaest dana. Zamislite kako je tim mlađim kolegama koji to čuju. Ponegde izazove i osećaj krivice. Jer da smo ih pozvali pre petnaest dana, verovatno bi bio živ. To su ljudi koje možda srećete u gradu, niste ni svesni da su na vašoj listi čekanja, a vi ih gledate u oči i treba malo da se postidite. Mi operišemo ceo jug Srbije i imam odgovornost prema tim ljudima. To su pacijenti iz krajeva gde je najveće siromaštvo. Ako im još jednu muku nakalemimo, to bi bilo zaista nepodnošljivo. Sad možemo slobodno da šetamo i da sve ljude gledamo u oči jer je sada na pacijentu da li on želi ili ne želi intervenciju. A ako želi, biće operisan u roku od pet do petnaest dana.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve