img
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Lep i težak život nimalo lake žene

06. april 2022, 20:59 Teofil Pančić
22935469miraFFore
Copied

Čitajući danas ovu knjigu, ne možeš si pomoći a da ne pomisliš koliko se malo toga suštinski promenilo od onda u našem svračijem zakutku, i koliko je zapravo hrabrosti bilo potrebno autorki da ostavi za sobom štivo ovoliko bespoštednog poštenja

Ima jedna slika, ona kojom Mira Furlan otvara autobiografiju Voli me više od svega na svijetu (Fraktura, Zaprešić/ Booka, Beograd 2021): zima je 1991, Mira je u Njujorku, ne kao filmska diva na crvenom tepihu nego kao anonimna imigrantkinja i konobarica (“u dekoltiranoj bluzi”) u nekom drugorazrednom restoranu. Uzme u ruke neke novine i ugleda članak o sebi: “Težak život lake žene”. Članak je, dakako, srdačan pozdrav iz domovine.

22935469
…

Ima i drugi prizor, mnogo kasnije u knjizi, a i u vremenu. Njen muž Goran Gajić vozi se u beogradskom taksiju, taksista ga pita kako je u Americi, ovaj se nešto vajka, a taksista mu kaže otprilike: “Hej, na šta se ti žališ, pa oženio si Miru Furlan!”…

Bila su tako neka vremena, dobro ih se sećam, kada bi tako reći svaki SFRJ muškarac “oženio Miru Furlan” samo da može. Zašto? U redu, neke druge glumice bile su “lepe kao glumice”, jedino je Mira bila lepša od toga. A uz to je bila talentovana, uspešna, omiljena, i još je i onima koji je ne poznaju delovala dobro, drago i milo, a ne kao nekakva isprazna starleta ili ledena kraljica.

A sve to je, opet, bilo previše dobro da bi trajalo zauvek. Toliko izuzetnosti, samim tim i nedostižnosti, ljudi će pre ili kasnije poželeti da kazne. A još ako se sklope okolosti u kojima to mogu da učine uglavnom anonimno i pouzdano nekažnjivo, ništa ih neće zaustaviti, savest ponajmanje.

Ovaj tekst započinje godinom 1991. zato što je to ključna, prelomna godina u životu Mire Furlan (i tolikih drugih), pa se sve deli na ono “pre” i ono “posle”. O tome iole obavešteni potencijalni čitalac ionako dovoljno zna: životna priča velike jugoslovenske dive jedna je od onih koje zapravo tvore jezgro svakog čestitijeg i kvalitetnijeg narativa o krvavom raspadu zajedničke države, zemlje, domovine, kulture.

5389546_mirafurlan-koricaprednja-zaweb_ff
…

A Mira Furlan jeste čedo Jugoslavije, i to ne bilo koje, nego one socijalističke. Ona je to u najdoslovnijem smislu: njeni su roditelji deo naraštaja koji gradi novu držvu i novi sistem, manje ili više vernici te ideologije, idealisti i romantičari (ali i “grešnici” – Golootočani!), čak i u vremenima koja će se pokazati sve manje romantičnim. A ispod te pokorice ionako buja svašta: već i u priči o njihovom braku nema ničega romantičnog. Autorka je odvažna i detaljna, ali nikada neukusna, u otkrivanju i analiziranju “niskih istina” koje su osenčile njeno odrastanje i sazrevanje, i vrlo akribična u opisivanju ne samo porodične nego i šire društvene atmosfere svojih formativnih godina, i vrlo pažljiva u portretiranju bližnjih u svoj njihovoj ljudskoj višedimenzionalnosti. Taj sloj ove knjige izvanredno je i suptilno svedočanstvo epohe, ništa manje nego što su to u poslednjih desetak godina bile odgovarajuće autobiografske i “autofikcijske” knjige, recimo, Slavka Goldsteina, Slobodana Šnajdera i Miljenka Jergovića.

Potom je ovo i svojevrstan portret umetnice u mladosti (i u nastajanju, uostalom), prikaz intimnih dilema i traženja, ali i vrlo precizno oživljavanje epohe, one koju i ovaj čitalac priziva u sećanje, ali iz nešto “mlađe” perspektive. To je Jugoslavija, Hrvatska, Zagreb, šezdesetih i naročito sedamdesetih i osamdesetih godina, to su političko-kulturna previranja, avangarde i kontraavangarde, svetska topla strujanja i kremaljski mrazevi (uvek je tu negde iza ćoška bio neki Kremlj da bude latentna pretnja…), rokenrol sa svojim starim i novim talasima/valovima, kazalište i pozorište sa svojim kulisama i zakulisjima, gestama i grimasama… Mira je devojka “iz dobre kuće”, beskrajno osetljiva, nesigurna, ali i odlučna da prokrči put koji smatra svojim. Stižu prvi uspesi, ali i prva razočaranja, profesionalna i privatna. Čitajući danas ovu knjigu, ne možeš si pomoći a da ne pomisliš koliko se malo toga suštinski promenilo od onda u našem svračijem zakutku, i koliko je zapravo hrabrosti bilo potrebno autorki, čak i sa distance od više decenija i mnogo hiljada milja, da piše o svojim intimnim brodolomima, o propalim vezama, o rasturenim prijateljstvima, o pokušaju samoubistva. Pa čak i o tome kako je jedno vreme, kao mlada, slobodna devojka, živela prilično promiskuitetno, što je nešto o čemu se ovde prosto ne sme javno govoriti jer je promiskuitetni muškarac zavodnik i šmeker, a promiskuitetna žena kurva ili barem “radodajka”.

Potom sledi uspeh, ne kao događaj nego kao proces, etabliranje u profesiji i život u frenetičnoj, iscrpljujućoj predanosti njoj, i to zapravo ne prestaje sve do te mitske/mučne 1991. kada će se sve okrenuti naglavačke.

Trenutak u kojem Mira Furlan od opšteomiljene dive postaje “nacionalna izdajnica” u svom rodnom gradu, a sumnjiva “Hrvatica” u Beogradu, trenutak u kojem cela jedna ljudska i umetnička egzistencija upada u procep koji se otvara raspadom zajedničke zemlje i celog jednog životno-umetničkog konteksta koji je ona podrazumevala, zapravo je kičma ove knjige, lajtmotiv kojem će se autorka stalno uticati i vraćati – a kako bi i moglo da bude drugačije?

Njena je povređenost zbog svega kroz šta je prošla i posle četvrt veka jaka i gorka; Mira Furlan ipak uspeva, gotovo bez izuzetka, da o ljudima i događajima iz tog vremena i vremena koja će uslediti, a koja koren imaju u toj godini, piše nijansirano i bez nepravedne netrpeljivosti.

Te rane devedesete Miru su Furlan i njenog životnog partnera “lansirale” u Ameriku; emigrantska priča koja će uslediti češće je mučna nego srećna ili bar zabavna. To je priča, između ostalog, o odvojenosti od vlastitog posla koji je okosnica njenog života i njen veliki dar (a svoje darove ne smemo traćiti ni zatomljivati!), ili pak o poniženjima i nezadovoljstvima u izgradnji nove, američke, uglavnom televizijske glumačke karijere, koja nije neuspešna, ali po logici stvari nije ni senka onoga što je Mira Furlan u kontekstu svog jezika i svoje kulture.

Naposletku, tu su i pokušaji povratka i pomirenja, možda preoprezni sa obe strane… Kao da se ono što je jednom na tako strašan način pokidano nikada ne može bezbolno, a možda ni uzbolno spojiti.

Čuvena je već epizoda sa Radetom Šerbedžijom i brionskim teatrom, koja je mnogo eksploatisana i po tabloidima, bojeći presudorecepciju ove knjige tračerskim prizvukom. Ne pada nam na pamet da arbitriramo ko je tu u pravu, u knjizi se nalazi jedno viđenje, a koliko je u njemu možda i lošeg pamćenja i preosetljivosti, ne možemo znati. Ima još tih kontroverzi oko ovog rukopisa (smrt je, naime, sprečila autorku da uobliči konačnu verziju knjige); recimo, zanimljivo je da rukopisne verzije predate hrvatskom i srpskom izdavaču nisu baš sasvim iste. Tako u Bookinom izdanju (str. 456. do 460.) nalazimo priče o Slavenki Drakulić i Emiru Kusturici kojih kod Frakture nema. Zašto? Teško da je bilo šta od toga do izdavača… Ali, poenta je nešto drugo: sve te stvarne ili tobožnje kontroverze samo su sitan i sporedan detalj unutar ovog opsežnog štiva i ne bi smele da postanu ono po čemu se ova knjiga pamti, jer bi to bila još jedna ogromna nepravda prema Miri Furlan, u izvesnom smislu ne manja od one od pre trideset godina.

Jer, Voli me više od svega na svijetu knjiga je jedne duboke ljudske osetljivosti i dubokog ljudskog i umetničkog poštenja. I da, to je i knjiga o životu jedne osobe koja nikada i ni u čemu nije bila jednostavna, a kamoli “laka”. Pa otuda ni s njom sigurno počesto nije bilo lako – ali ko kaže da bi moralo da bude?

I takva je Mira otišla u nezaborav. Možda je ona prečesto i kraljica drame (i to u ovoj knjizi ne krije), ali je i dalje kraljica. I zato je, a ne samo zbog njene neverovatne lepote, svaki muškarac Jugoslavije naše mladosti hteo da “oženi Miru Furlan”. Svaka grubost prema njoj, čak i posmrtna, frustracija je zbog neuspeha.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure