Siasuetismederipossis, novanonsunttentanda - "Ako možeš da koristiš uobičajena (pravna) sredstva, ne treba da tragaš za novim". A šta činiti kada takav, ustaljeni pravni lek – po pravilu obraćanje nadležnom sudu – zakon katkad izuzetno oduzme
SUDSKA ZAŠTITA, NAJVAŽNIJI OBLIK PRAVNE ZAŠTITE: Palata pravde
U poslednjem razdoblju Miloševićeve vladavine u Srbiji, Narodna skupština je učestalo nezakonito razrešavala sudije. Te prošle „afere“ nisu tema ovoga napisa, kao ni kasnija stavljanja van snage odluka tih donosilaca, u međuvremenu promenjenog saziva. No, ne bi bilo ništa neobično da u periodu koji sledi bude novih istovrsnih – pravilnih ili nepravilnih, videćemo – skupštinskih rešenja. Razume se, bilo bi opasno i već viđeno ukoliko bi jedan od modaliteta tzv. lustracije u srbijanskom pravosuđu bilo arbitrarno parlamentarno eliminisanje nekih navodno nepodobnih sudija, a bez osvrtanja na pravne garantije međunarodnog, ustavnog i zakonskog ranga. Znači, i zbogprošlosti, aliizbogbudućnosti, pitanjevrsteidelotvornostipravnezaštiteodpravnihakatakojiimajuzaposledicudajednomlicuprestajesudijskafunkcijaprotivnonjegovojvoljizaslužujepažnju. Kakodelegelata, takoidelegeferenda.
1.U prvome redu, treba konstatovati da je odluka parlamenta o razrešenju sudije po svojoj sadržini pojedinačan pravni akt vršenja vlasti u neposrednoj primeni propisa, preciznije upravni akt. Teorija i praksa su oko toga potpuno saglasne. Ilustracije radi, beležim stav ranijeg Vrhovnog suda Jugoslavije da se „pojedinačni akti o izboru ili imenovanju, odnosno o razrešenju dužnosti lica u izbornim zvanjima, a koje donose predstavnička tela smatraju… upravnim aktima“ (VSJ, Uis. br. 1954/70 od 9.VII 1970. godine). Nadalje, akt o razrešenju sudije ima pozitivno-pravno izvorište najpre u Ustavu Srbije, gde se Skupštini ta nadležnost nesumnjivo dodeljuje (u okviru člana 73. tač. 10). Zatim, njegov razrađeni normativni temelj je u Zakonu o sudovima (iz 1991), u takođe već uveliko prevaziđenom tekstu. On predviđa razloge za razrešenje (član 46) i uređuje proceduru u kojoj dominira uloga Vrhovnog suda Srbije kod utvrđivanja njihovog postojanja za svaku individualnu situaciju. Čitav postupak se završava skupštinskom odlukom o razrešenju. Na koncu, u Zakonu piše: „Protivodlukeoutvrđivanjuprestankasudijskefunkcijeiodlukeorazrešenjusudije, nijedopuštenasudskazaštita“ (član 49. stav 3). Nasuprot, čvrsto ustavno obećanje, da ne kažem naređenje je da „slobode i prava priznata i zajemčena ovim ustavom uživaju sudsku zaštitu“!(član 67. stav 4. Ustava Jugoslavije). Napominjem da je Savezni ustavni sud još krajem januara 2001. godine pokrenuo postupak ocenjivanja ustavnosti citirane odredbe Zakona o sudovima, pa podrobno pretresanje od strane baš onog, koliko juče pozvanog stručnjaka na sudsku javnu raspravu o tom živom pravnom predmetu – ne bi bilo u duhu dobrih kolegijalnih običaja i pravne kulture.
Otuda, vraćam se pitanju obima i kvaliteta pravne zaštite razrešenih sudija.Već površno pravno tumačenje pokazuje da je upravni akt kojim se sudija razrešava odmah i pravnosnažan: Na njega nije dopušteno izjaviti ni upravnu žalbu, u smislu Zakona o opštem upravnom postupku, ni pokrenuti upravni spor po Zakonu o upravnim sporovima. Uostalom, potonji zakon nesumnjivo utvrđuje: „Upravni spor se ne može voditi protiv akata… 3) donesenih u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlašćenja odlučuje Savezna skupština, predsednik Republike, skupština republike članice ili predsednik republike članice“ (član 9. stav 1. tač. 3).
Imajući u vidu norme o pravnim sredstvima iz Zakona o opštem upravnom postupku, postoje tri veoma uska vanredna pravna puta, koji podrazumevaju ispunjenje tačno propisanih, i to dobrano restriktivnih uslova za svaki od njih: (1) Ponavljanjepostupka (čl. 239-250), samo iz taksativno nabrojanih uzroka – tako da se njime ne može, primerice, sankcionisati zaobilaženje Vrhovnog suda u pojedinim deonicama postupka razrešenja sudije; (2) Ukidanjeimenjanjepravnosnažnogrešenjauzpristanakilipozahtevustranke (član 255) – neotklonjiva manjkavost mu je što je udovoljavanje zahtevu stranke, recimo razrešenog sudije, i to samo pro futuro, prepušteno nahođenju izdavaoca pravnosnažnog akta; (3) Oglašavanjerešenjaništavnim (čl. 257-258) – kod koga su posredi takve nezakonitosti koje se standardno ne sreću kod razrešenja sudija.
No, sva ta tri upravnopravna sredstva se, čak i po savlađivanju postavljenih velikih prethodnih proceduralnih začkoljica, svode na naknadno, i to sasvim po ishodu neizvesno – u pogledu razrešenja sudija jedno parlamentarno preispitivanje, odnosno delovanje istog organa. Tojeklasičnasamokontrolasnevelikimizgledimanauspeh, osimakosesprovodinatalasukrucijalnogpolitičkogobrta, praćenogsuštinskimpreobražajemskupštinskogsastava, kakavsmodoživelipreneštovišeodgodinudana. Ukratko: pravnazaštitarazrešenihsudijasaobraznodomaćemZakonuoopštemupravnompostupkujesasvimslaba: Onajeparcijalna, nedovoljnainekompletna, najvećmaprožetapolitičkimkomponentama. Nedostaje joj, naročito, neophodna distanca i specijalizovano, pravničko znanje.
Kako sadašnji srbijanski Zakon o sudovima unapred uskraćuje sudsku zaštitu (čitaj: „svaku“!) protiv akata o razrešenju sudija, a u istim slučajevima upravni spor je ionako zabranjen matičnim zakonom, nije vidljivo koja bi to „druga sudska zaštita“ protiv skupštinskih pojedinačnih rešenja uopšte mogla da dođe u obzir. Zato ostaje da na kraju sažeto proučim dopuštenostustavno–sudskezaštite na posmatranome terenu. Elem, dalijepravnodozvoljenoizjavitiustavnužalbuuovomtipupravnihstvari?
Podsećam da Ustav Srbije ne poznaje ustavnu žalbu, dok onaj Savezni navodi: „Savezni ustavni sud odlučuje… 6) o ustavnim žalbama zbog povrede pojedinačnim aktom ili radnjom sloboda i prava čoveka i građanina utvrđenih ovim ustavom…“, uz odrednicu da „Savezni ustavni sud odlučuje o ustavnoj žalbi kada nije obezbeđena druga pravna (isticanje je autorovo!) zaštita“ (član 128. Ustava SRJ). To krupno ograničenje daje postojećoj saveznoj ustavnoj žalbi svojstvo najređeg, praktično gotovo zakinutog pravnog mehanizma. S druge strane, ustavna žalba je u crnogorskom Ustavu koncipirana znatno elastičnije, pa joj je i sfera upotrebe osetno šira: „kada takva zaštita nije u nadležnosti Saveznog ustavnog suda i kada nije predviđena druga sudska (podvukao Z.T.) zaštita“ (član 113. stav 1. tač. 4. in fine). A belodano je da sudska zaštita nije jedini, iako je daleko najvažniji ogranak pravne zaštite.
Proizlazi da, štosetičeodlukaorazrešenjusudija, premavažećemsaveznomisrbijanskompravu – niustavnažalbanebibiladopuštena, poštojevećdostupnailimakar „postoji“ određenapravnazaštita, saglasnoZakonuoopštemupravnompostupku (kakvadajeona, skicirahjemaločas). Međutim, sasvim suprotno mom, ovde predočenome gledištu, baš je jedna takva ustavna žalba pre nekoliko meseci bila uložena, pa ju je čak i usvojio Savezni ustavni sud – prvi put, koliko je meni poznato, od kada je institut ustavne žalbe uopšte uveden u jugoslovensko pravo! Inače, u toj pravnoj stvari Zakon o sudovima je doista bio drastično prekršen na uštrb podnosioca ustavne žalbe. No, interesantno je zapravo nešto drugo: Sud je, upuštajući se u meritum spora, stao na stanovište da je dotična ustavna žalba pravno zrela za razmatranje, s obzirom na to da je našao da u datom kontekstu – kada se radi o razrešenju sudije – „nije obezbeđena druga pravna zaštita“!
3. Sve u svemu, razrešenisudijaudanašnjojSrbijineuživapravonabilokakvusudskuzaštitujednogsvogegzistencijalnog, ustavomzajemčenogprava – da „zaposlenima može prestati radni odnos protiv njihove volje pod uslovima i na način predviđen zakonom i kolektivnim ugovorom“ (član 54. stav 2. saveznog Ustava). Time je on stavljen u neravnopravan položaj prema ostalim građanima. Štaviše, iustavno–sudskiputzaštitemujeexcostitutionezatvoren, ilijemakarjakoteškoprohodan – u najmanju ruku, krajnje je sumnjiv. Drugačiji zakon o sudovima (i sudijama), na temelju postojećih ustavnih propisa, ne bi tu ništa promenio, i kada bi izostavio klauzulu o isključenju sudske zaštite u materiji koju sam analizirao. Tako je postupio – no, uzalud brišući neizbrisivo! – „Nacrt zakona o sudovima i sudijama“, sačinjen pod okriljem Ministarstva pravde i lokalne samouprave Republike Srbije, koji se nalazi „pred vratima“ Republičke vlade i Narodne skupštine.
Isto tako, svaki naredni hipotetički zakon o sudovima ili/i sudijama – a bez nove, primerene ustavne podloge – ne bi ni imao pravni osnov da sam predvidi pravo na ustavnu žalbu protiv akta o razrešenju sudije, odnosno neku specijalnu žalbu ustavnom sudu. Iz tog razloga, i ona nakalemljena žalba Ustavnom sudu Srbije „na odluku o razrešenju“ sudije, sadržana u „Predlogu zakona o sudijama“ (njegov član 64), koji je (avgusta tekuće godine) Narodnoj Skupštini podnela Demokratska stranka Srbije – predstavlja jednostavno pucanj u prazno! Jer, taj ustavni sud nema uopšte izvornu ustavnu nadležnost da rešava sporove oko razrešenja sudija (član 125. Ustava Srbije). Uz to, okolnost da on, pored ostalog, odlučuje o „izbornim sporovima koji nisu u nadležnosti sudova ili drugih državnih organa“ (stav 1. tač. 7. pomenutog člana), nije nimalo od pravnoga značaja – pošto sporovi oko razrešenja sudija nipošto ne spadaju u izborne sporove.
Proizlazi da bez jasnog generalnog ustavnog pravila o pravom mestu i realnom polju primene ustavne žalbe, nema ni valjane, nezavisne, kompetentne i objektivne pravne zaštite od samovoljnog, protivpravnog skupštinskog razrešenja sudija. Ta buduća savremena i demokratska ustavna regula o otvorenosti ustavne žalbe morala bi da obuhvati sve one situacije u kojima je nekom licu, određenim pojedinačnim činom, oduzeto ili povređeno neko od ustavom zajemčenih prava ili sloboda. Kod toga, ustavnapretpostavkaizjavljivanjaustavnežalbeglasilabi: Dajeuodnosnomslučajusudskazaštitailiiscrpena, ilijepak, poizuzetku – takoprilikomrazrešenjasudijaodstraneparlamenta – izričnoiliprećutnopravnonemoguća. Nije na odmet podsetiti i na prigodnu drevnu rimsku maksimu:: „Ubiius, ibiremedium“ – „Gde je pravo, tu ima i pravnog leka“.
4. Opisana posebna ustavno-sudska zaštita građana, njihovih najvrednijih, osnovnih prava i sloboda bila bi, deconstitutioneferenda, prirodno i logično – najviša, ujednoiposlednjabarijeranepravu. Naročito onom koje dolazi od samih nosilaca vlasti, kada oni, zaslepljeni moću i uticajem kojim ih je narod nagradio ukazujući im poverenje, pređu granice svojih ovlašćenja, te zanemare i pravo i pravdu. Kao takva, ustavno-sudska zaštita, inicirana ustavnim pravom na izjavljivanje ustavne žalbe, legitimno bi zadobila ne samo nadupravnu, većinadsudsku, padelominatparlamentarnuprirodu. I to ne samo onda kada je njen predmet pravna zaštita razrešenih sudija.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Hapšenja iz čista mira, progon iz zemlje, batinanja… Sve nas je to snašlo samo u poslednjih nedelju dana. Srpska napredna stranka, rođena iz pene koju je za sobom ostavio njihov duhovni otac Vojislav Šešelj, vraća se korenima. Od sebe pobeći ne mogu
“Poluge moći nisu u njihovim rukama”, rekao je vladika Grigorije. “Ali ima nešto u Svetom pismu što mi se veoma dopada, a to je da se sila Božija u nemoći otkriva. Dakle, sva ovozemaljska moć je na jednoj strani. A na drugoj strani, u rukama ovih mladića i devojaka je nemoć ovozemaljska. Ali u toj njihovoj nemoći se pojavljuje sila Božija ili Božija pravda. Zato su oni u tako velikoj prednosti”
Režim i njegovi mediji mesecima na sva zvona trube o “građanskom ratu”, a vlast je jedina koja ima patent na mir i stabilnost – naravno, uz pomoć propagandne mašinerije i upotrebe sile. “To je propagandna taktika SNS-a koja kaže: ‘nasilje je svuda, teroristi nas okružuju, ali tu smo mi da vas spasemo’”, objašnjava za “Vreme” profesorka komunikologije Jelena Kleut
Studenti i građani koji ih prate na ovim šetačkim podvizima, dočekani su kao najrođeniji skupa s onima koji su došli dan ranije iz drugih mesta. Na bini pored šetališta uz reku pušten je i golub mira – taj simbolički gest dvoje studenata najupečatljiviji je gest razumevanja i poštovanja između bošnjačkog i srpskog naroda od završetka ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji
Trodnevni sabor za promociju Aleksandra Vučića i njegovog Pokreta za narod i državu realno je bio fijasko. Ali on je pre svega bio zamišljen kao medijski spektakl za režimske televizije u režiji dvorskog promotera Željka “DJ Žeksa” Mitrovića, uz scenografiju i ikonografiju prilagođenu srpskom političkom tržištu
Ko osuđuje režimsko targetiranje ljudi iz medija, nevladinog sektora, opozicije i univerziteta, ne sme pristati ni na ova uperena protiv urednika i novinara RTS-a
Lišiti slobode Dejana Ilića, intelektualca besprekorne životne i radne biografije, bez iole smislenog povoda, samo je jedan od brutalnih pokazatelja da se režim okrenuo protiv sopstvenih građana i da ulazi u fazu terora
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!