img
Loader
Beograd, 34°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Jedna (istinita) priča

Pronađena Adresa

20. februar 2002, 19:17 Teofil Pančić
Copied

Stajao sam dugo pred Soliterom, fasciniran, osećajući kako se neke važne kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju

Od moje treće do sedme godine života živeli smo u Pirotu: otac bi zorom odlazio u kasarnu da resko izigrava rolu Strogog Inžinjerijskog Oficira – a samo sam ja znao pravu istinu – a majka bi se zaputila ka tekstilnoj firmi u kojoj je radila. Ja sam, uspešno izsabotiravši obdanište, ostajao u našem stanu na šestom spratu i gledao dole, u starinske firme radnji pirotskih zanatlija, učeći od njih prva slova, domaštavajući reči koje su sadržavale neke meni još neraznatljive simbole.

Važno je napomenuti da smo živeli u Soliteru. Ovo se mora pisati velikim početnim slovom jer je tada u Pirotu postojao jedan jedini soliter, tako da su ga svi zvali naprosto – Soliter; bilo je to uistinu lično ime ove arhitektonski krajnje neobične građevine – nikada nisam video ništa barem nalik njoj: bio je to krajnje bizaran arhitektonski poduhvat, dvanaestospratna konstrukcija sva od velikih kvadratnih belih betonskih ploča, s nekim sumanutim crvenkastim kubetom sa strane, kao da je u pitanju kućište za imaginarni panoramski lift, s čudnim pobočnim apendiksima nekih spratova, pruženim nad praznim ambisom, s kolekcijom velikih žutih gromobrana koji su se sunčali gore na zajedničkoj terasi kao nekakve lenje ptičurine, sa (u mojoj potonjoj svesti) drvenim stepenicama i s originalnim liftom iz kojeg je bilo moguće izaći tek na svakom trećem spratu (2, 5, 8, 11!). Mnogo, mnogo kasnije ispostaviće se da je ono s ličnim imenom i dalje tako: iako u Pirotu danas ima raznih solitera, dovoljno je da upotrebite tu reč bez daljih objašnjenja, i svakome će biti jasno da mislite na Soliter, na onaj jedini koji ima personality, koji je srećno izmakao predestiniranoj konfekcijskoj anonimnosti ovakvih građevina za industrijsko stanovanje. Svi su drugi tek bezvezni, anonimni i priprosti rođaci – ma, zapravo se takvima samo predstavljaju, grebući se o Tuđe Perje – koje ovaj ekscentrični gospodin ignoriše s aristokratskim prezrenjem Unikata.

Baš kad je trebalo da krenem u školu, otac je dobio Prekomandu; popakovali smo stvari u čergu i krenuli, a ja sam usput satima plakao kao kiša, priklješten u strašnoj Sićevačkoj klisuri kao miš u klopci: pošto su Pirot i Soliter bili sve što sam od života pamtio, bio sam uveren da se njihovim napuštanjem – čemu eufemizmi: njihovom izdajom, za koju nisam video nijednog suvislog i časnog razloga! – i moj život zapravo okončava.

Tri me cele i duge decenije, u kojima se dogodilo-sve-ono-što-se-dogodilo, put nije nanosio u Pirot, a onda sam prošle godine ugodnim povodom došao tamo, i brže-bolje zakoračio iz hotela u potragu za Soliterom, instinktivno krenuvši u dobrom smeru. Ugledao sam ga ubrzo, nepojamno oronulog, ali baš onakvog kakvim ga pamtim, osim što mu je neko odrezao gornju polovinu! Jer on je u mojoj svesti bio tako veeeliki, skoro kao Empire State, samo lepši; pošto sam ja bio tako mali, Soliter je morao biti tako ogroman. Pošto sam se u međuvremenu, hm, ponešto raskrupnjao, i Soliter je, po ovom Zakonu Obrnute Proporcionalnosti, neumitno opatuljastio. Stajao sam dugo pred njim, fasciniran, osećajući kako se neke važne, pritajene kopče u mom izsemplovanom životu spajaju i srastaju, a zatim sam se okrenuo na peti i otišao, s Najčudnijim Osećanjem Na Svetu, koje se naselilo u neistražene predele između mog stomaka i grla.

Pre neki dan sam ponovo poslom otišao u Pirot; dečko sa tamošnje televizije saznao je za moju ličnu priču sa Soliterom i dosetio se da bi bilo odlično da snimi intervju sa mnom baš tamo. Prvo smo se muvali oko zgrade, a onda sam se odvažio da uđem (ohrabren „legitimacijom“ ove Službene Prigode) i zastali smo u hladnom, sumračnom haustoru, s neopisivo ruiniranim poštanskim sandučićima – solidna većina ih je odavno izgubila vratašca – a ja sam prošarao pogledom po njima i onda na jednom ugledao dva puta napisano prezime: Pančić. Nešto me je tresnulo u stomak, ali sam ubrzo šerlokovski pronicljivo zaključio da je to samo Iščašena Koincidencija; uostalom, to prezime nije tako retko u ovom kraju. Pričao sam o svemu tome u kameru onom TV-momku i pokazivao mu sanduče, a utom je iz lifta izašla sredovečna žena, pogledala me, zastala i odslušala moju „racionalnu“ priču, i potom odmahnula glavom: ne, ne, to ste vi. To je vaše.

Ja sam posle još nešto pričao, ne znam šta, sve teže noseći bururet u glavi, i onda smo završili posao i otišli na burek, a ja sam potom svejednako insistirao da se vratim i da detaljnije i na miru osmotrim Sanduče: da, ono pravilno, ni kitnjasto ni prestrogo latinično Pančić bio je rukopis mog oca, jedva da je moglo biti zrnceta sumnje u to. Zurio sam dugo u tu Poruku Kroz Vreme (kakvu? kome?), u Trag Postojanja mog već šestu godinu mrtvog oca. Posle smo se u obližnjem kafeu šalili – mada meni nešto i nije išlo sa smejanjem – da je možda trebalo da se popnem na šesti sprat: možda bih i tamo, na vratima jednog stana, ugledao to isto prezime. A kada bih pozvonio, možda bi mi otvorila moja mlada majka – koje takođe odavno nema ovde – ili moj poletni otac, sveže obrijan i namirisan; a možda bi, ipak, na vrata izašlo zbunjeno crnomanjasto muško derle, koje sam zvonjavom sklonio s prozora, gde je proučavalo šarenilo pirotske Faune Slova.

U starim, dobrim krimićima svemu uvek ima neko jasno i blagotvorno prizemno Racionalno Objašnjenje. Možda je i sve ovo tek zaumna pričina, autosugestivni transfer; ali, recite vi šta god hoćete: ja sada znam, empirijski znam, da bih mogao ovog časa napisati pismo i adresirati ga ovako: Teofil Pančić, Soliter, 18300 Pirot, i da bi ono stiglo na pravu adresu, i da bi bilo ubačeno u pravo sanduče. Jedan čovek, jedna žena i jedan dečak i dalje zajedno žive jedan Paralelni Život u tom drvenom sandučetu, dokazujući kako nikada ništa ne prolazi i ne nestaje, jer zapravo i nema kuda da ode: samo ga Mi obično ne vidimo, jer ne umemo da gledamo, jer smo vežbani da ne prepoznajemo. Moram, moram, Bože blagi, jednom da napišem to pismo i da ga uputim na Jedinu Pravu Adresu, na Našu Adresu, Bože.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Mozaik

Pretplata

01.avgust 2026. R.V.

Samo u avgustu: Epski popust na „Vreme“

Godišnja digitalna pretplata na „Vreme“ ovog avgusta čitaocima štedi čak tri hiljade dinara i velika je podrška nezavisnom novinarstvu

Iz njuzletera

31.jul 2026. Nemanja Rujević

Okej, okej: Kratka istorija najvećeg izvoznog hita Amerike

Moglo bi se pomisliti da je „OK“ nekakva logična skraćenica. Ali, nije. Istorija ove rečce je neverovatna

Infantino i Tramp

Fudbal

30.jul 2026. N.R.

Uefa spremna na bojkot ako Infantino proda Svetsko prvenstvo

Evropski savezi reagovali na ideju privatizacije Mundijala koja bi Đaniju Infantinu donela silne pare

Hrvatska

30.jul 2026. Robert Čoban

„Trag u beskraju“: 35.000 ljudi peva Oliveru u čast

Oko Olivera Dragojevića postoji nacionalni konsenzus u Hrvatskoj: vole ga i na levici i na desnici, i stari i mladi, i Dalmatinci i ostali... Zato je u njegovoj Veloj Luci 35.000 pevalo njemu u čast, a desilo se i hapšenje Željka Keruma

Iz života Holivuda

29.jul 2026. Dimitrije Vojnov

Kako je kenselovani glumac stigao do romana, a zatim i do Zagreba

U vreme kada je bio zvezda, Armi Hemer je radio sa rediteljima najvećeg profila, sa Lukom Gvadanjinom na primer. A onda je postao jedna od ličnosti Kansel i #MeToo ere, junak romana i glavni glumac filma koji je sniman u Zagrebu

Komentar
Kričak, Milić

Pregled nedelje

Veselin Milić uzvraća udarac

Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?

Filip Švarm
Vučić

komentar

Zašto Vučić uporno ponavlja da će „priznati poraz“?

Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku

Nemanja Rujević
Ana Brnabić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić sa policajcima

Pregled nedelje

Režim protiv naroda i države

Zašto Šapić legalizira batinaše u Beogradu? Zbog čega je šešeljizam ideologija vlasti? I šta Vučić poručuje narodu

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1856-1857
Poslednje izdanje

Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače

Raja pod šatru, a oni u Dubai Pretplati se
Istraživanje NSPM: Srbija – jul 2026.

Umereni optimizam u priči bez unapred poznatog kraja

Intervju: Željko Hubač – pisac, dramaturg i scenarista

Grogirani Vučić

Sećanja i budućnost

Dogodine, ili one tamo, ponovo u svom Novom Sadu

Intervju: Kruno Lokotar, urednik

U vrtu knjiga

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme 1849 10.06 2026.
Vreme 1848 03.06 2026.
Vreme 1847 27.05 2026.
Vreme 1846 20.05 2026.
Vreme 1845 13.05 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure