Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Radna verzija Zakona o dosijeima Državne bezbednosti Srbije spada među radikalnija takva rešenja u postkomunističkim zemljama: predviđa osnivanje posebne komisije Narodne skupštine koja bi sva dosijea – od 1945. do danas – preuzela i njima rukovala; predviđa takođe otvaranje dosijea onima o kojima su vođeni, ali i njihovo korišćenje u svrhe lustracije, što je već izazvalo užasavanje na raznim mestima, uključujući i Tamo Gde Treba
Policija u svom današnjem obliku postoji, hajde da kažemo, od Žozefa Fušea, Napoleonovog Jovice Stanišića, dakle jedno dvesta godina. Balzak nas na više mesta izveštava o sistemu dosijea koje je francuska policija vodila sredinom XIX veka o svakome ko joj je bio i najmanje sumnjiv (najbolji opis je u knjizi Sjaj i beda kurtizana): desetine hiljada formiranih predmeta sa svim mogućim detaljima. Ali, već tada su podaci iz dosijea bili neprihvatljivi kao dokaz na sudu. Balzak, međutim, upozorava da su ta dosijea bila korišćena u političke svrhe na najstrašnije načine. Ako preskočimo jedan i po vek, dolazimo do slučaja „Vojko i Savle“, u „Politici“ početkom 1987. godine, smrdljive paškvile ispisane kopitom do sada nepoznatog počinioca i zasnovane na sadržajima dosijea Službe državne bezbednosti koje je ustupio neki Dušan Stupar, tadašnji načelnik Centra SDB-a za Beograd, koji je zbog toga i najuren.
Tu sramotu sa „Vojkom i Savlom“ pominjemo ovde iz dva razloga: prvo, time je obeležen početak kontinuirane i dosledne unutrašnje politike Slobodana Miloševića; drugo, to je prvi slučaj od 1945. da su sadržaji tajnih personalnih dosijea Službe iscurili u javnost na pogrešan, dakle nekontrolisan način, suprotno interesima Službe i države, što ukazuje na infiltraciju Službe po određenoj političkoj kamarili. O tome će, uostalom, više znati tadašnji načelnik SDB-a Dragan Mitrović, koji je Stupara i najurio, a bio bi ga najurio i bez političke odluke Gradskog komiteta da se od njega ogradi – toliko su pravila bila prekršena. Ni Mitrović nije potrajao mnogo duže, uostalom… Bio je to skandal za Službu: naime, sadržaj dosijea, a dosije se u radnoj verziji predloženog zakona definiše kao „zbirka ličnih podataka ili pojedini lični podaci, ukoliko su te zbirke ili podaci nastali u radu Službe državne bezbednosti ili su u njenom posedu“ (Čl. 2 stav 5) službena je tajna zato što je reč o podacima sirovim i neproveravanim, čija je svrha olakšavanje operativnog i analitičkog rada Službe. Uprošćeno rečeno, Služba skuplja sve o svima koji su joj bezbednosno interesantni i to čuva; pa, ako jednoga dana zatreba za krivičnu prijavu ili poverljivu analizu ili informaciju za vrh države ili Vladu, ti se podaci analiziraju i čak proveravaju ako ima indicija da su od značaja. Svako ko je ovde živeo može samo otprilike da zamisli koliko tih dosijea ima i kako su sastavljani; bivši načelnik Službe Rade Marković poverio se Voji Šešelju da je „nasledio 400.000 dosijea“ (zapisnik Anketnih odbora Skupštine Jugoslavije o ubistvu Pavla Bulatovića, februar 2002).
PREDLOZI: Model – ili „radnu verziju“, kako ga zovu u MUP-u Srbije – Zakona o dosijeima SDB-a izradio je stručni tim Centra za antiratnu akciju iz Beograda, sa Bogoljubom Milosavljevićem na čelu, bivšim profesorom na Policijskoj akademiji; ima 55 članova i podugačak je. Mora se priznati sastavljačima da su bili veoma temeljiti i prilično radikalni – što je za svaku pohvalu; i jedno i drugo, to jest. Glavno je to što se uvodi Republička komisija koja bi u roku od 30 dana po svom formiranju preuzela dosijea iz Službe na dalje rukovanje i čuvanje. Ta bi komisija bila parlamentarni organ i imala bi svoju stručnu službu, što je važno. Svaki građanin imao bi pravo da zna je li o njemu vođen dosije i pravo na uvid i dobijanje duplikata ako jeste; državni organi i organizacije, naučne ustanove, mediji itd. imali bi pravo na korišćenje podataka; predviđeni izuzeci iz ovih prava taksativno su i precizno navedeni i vremenski ograničeni; državni interes zaštićen je na moderan i demokratski način. Građanin koji ostvari uvid u svoj dosije (ili dobije kopiju) obavezuje se na čuvanje određenih tajni. Državni organi mogu da iskoriste dosijea za gonjenje počinilaca krivičnih dela za koje je predviđena kazna od pet i više godina zatvora i tako dalje; u celini je materija regulisana na način demokratski i moderan.
E, sad: poglavlje peto ovog zakona odnosi se na „Korišćenje dosijea u svrhe lustracije“. Član 34. obavezuje Komisiju da ovlašćenom organu i organizaciji „pruži obaveštenje o tome da li su zaposleni u Službi državne bezbednosti i saveznim službama bezbednosti i saradnici tih službi za koje se traži provera učestvovali u predlaganju, naređivanju, vršenju ili svojim obaveštenjima ili na drugi način doprinosili izvršenju dela u vezi s kršenjem zajemčenih sloboda i prava čoveka i građanina“. U pogledu vremenskog opsega model Zakona daje dve alternative: ili od 1945. ili od 28. septembra 1990, pa do stupanja zakona na snagu. Kao predmet provere, to jest subjekti lustracije, navode se sledeća lica: poslanici i odbornici skupština svih nivoa, kao i funkcioneri i rukovodioci tih organa; predsednik Republike i rukovodioci njegove službe; cela vlada, sa sve funkcionerima, rukovodiocima službi, organa i organizacija; izvršni organi lokalne samouprave; sve sudije, tužioci i prekršajne sudije; direktori i članovi upravnih odbora javnih preduzeća, javnih službi, univerziteta, državnih medija i banaka s državnim kapitalom; pripadnika Državne bezbednosti, MUP-a i kazneno-popravnih ustanova.
Dakle, neki ljudi imali bi razloga da se zabrinu za svoju karijeru ako bi se u ovakvu lustraciju ušlo. Takvom lustracijom bili bi, pre svega, pogođeni lažljivi dostavljači i njihove veze u Službi koje su bile svesne da su dostavljeni podaci lažni ili zlonamerno iskrivljeni, ali i ljudi koji su svesno u političke svrhe ili radi svoje koristi zloupotrebili podatke iz dosijea. Ako za primer uzmemo pomenutu bruku sa „Vojkom i Savlom“, već se mogu nazreti ugroženi lustracijom; ako se prisetimo raznih gorana matića, ivana markovića i ostalih propagandista iz trusta pilećih mozgova „specijalnih operacija“ Miloševićevog režima, spisak je podugačak. A ako se neko uskopisti i počne od 1945 – a može i od septembra 1990 – tu bi moglo da poleti perje naveliko, da se izgube poslanički i odbornički mandati i već što spada, uključujući i krivično gonjenje. Treba reći takođe da je zabrana obavljanja gorenavedenih funkcija lustriranim pojedincima ograničena na pet godina (alternativno rešenje: deset godina) od stupanja zakona na snagu; koliko god budu vrištali zbog lustracije, treba ih podsetiti da su prošli bolje od, na primer, Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije i mnogih drugih koji nisu bili krivi ni za šta, pa ni za lažno svedočenje na bližnjega svoga.
PRIMEDBE: Naravno da je sadašnje rukovodstvo Državne bezbednosti pobesnelo na ovakav predlog zakona o dosijeima: upućen je niz primedbi i zamerki, u veoma službouljudnom i legalističkom tonu, naravno. Deo tih primedaba zaslužuje pažnju: na primer, da treba voditi računa o kontraobaveštajnom radu Službe, koji je po prirodi stvari dugoročan i predstavlja tajnu; to Predlog zakona ima u vidu jer štiti podatke od značaja za bezbednost Republike sadržane u dosijeima, ako se dokaže da su takve prirode. Druga primedba je da bi otvaranje dosijea dovelo do „dekonspirisanja rada RDB-a i to u najosetljivijim segmentima, kao što su izvori podataka i metod – način saznanja, a što bi moglo imati dalekosežne posledice za budući rad Resora, a time i bezbednost Republike Srbije“. To je dizanje nepotrebne panike: Predlog zakona vodi računa o interesima bezbednosti Republike; osim toga, „budući rad Resora“ je neizvestan jer se osniva nova agencija ili direkcija umesto dosadašnje Službe i to sa dobrim razlozima. Uz to spada i primedba o „lustraciji i za pripadnike DB-a“, koja po mišljenju Resora „predstavlja čistku bez prethodno utvrđene krivične odgovornosti“. Ove dve poslednje primedbe graniče se sa cinizmom: Služba upetljana do guše u stvaranje paravojnih formacija, ratovanje van granica Republike, trgovinu drogom na veliko i politička ubistva, sve to – koliko do sada vidimo – korporativno, kao institucija, bez ijednog glasa protesta, poslednja je koja može da stavlja bilo kakve primedbe na odredbe o lustraciji; uostalom, zakon se zbog njih i donosi.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve