Sklapanje tragičnog mozaika

„Nitko iz međunarodne zajednice neće prihvatiti da mi ne damo svojim građanima živjeti gdje oni hoće… Preseljenje nije moguće staviti na papir, ali se u tome interesi Srba i nas poklapaju.“ Ovu pragmatičnu i optimističku izjavu dao je krajem avgusta 1995 – dakle posle operacije Oluja – pokojni Gojko Šušak, tadašnji hrvatski ministar odbrane, na sednici VONS-a, Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, Tuđmanovog veoma značajnog i uticajnog savetodavnog tela. VONS se bavio egzegezom, prorađivanjem, Tuđmanovih raznoraznih „geopolitičkih“ i istorijskih ideja i fiksacija, u koje svakako spada i ideja o „humanoj razmeni stanovništva“. Tu je ideju Tuđman iskreno delio s Dobricom Ćosićem, ali i s Miloševićem i njegovim najbližim saradnicima, o čemu svedoče kako Borisav Jović tako i Stipe Mesić, između ostalih.

KAKO JE NASTAJALA POLITIKA: Danas je manje-više poznato sve o posledicama te politike, ali manje o tome kako je ona nastajala i šta sve – na svu sreću! – nije uspela da ostvari. Tuđman je, na primer, skoro sve kosovske Janjevce, njih nekoliko hiljada, postepeno iselio s Kosova, bez ikakvih smetnji od strane Miloševićeve vlasti. Janjevci su naseljeni prvo u Voćinu, u Zapadnoj Slavoniji, a posle operacije Oluja i u Kistanjama kod Knina, mestima ranije gotovo sasvim srpskim. U poslednje vreme Janjevci – ali i Hrvati iz Bosne, takođe „planski“ naseljavani u bivše srpske krajeve i kuće – počinju masovno da emigriraju u treće zemlje…

Nikakvo čudo: ti su ljudi bili zavedeni obećanjima HDZ-a i Crkve, nasilno presađeni na tuđu zemlju (katastarski, ali i geografski), na koju nisu navikli, da bi se na kraju suočili s pritiskom međunarodne zajednice za povratak izbeglica u Hrvatsku, na njihovu imovinu. Slična podvala izvedena je i preko leđa bosanskih Hrvata, namamljenih da se nasele u „vekovnom hrvatskom gradu“ Drvaru, pa ih sada uredno deložiraju vlasti Federacije BiH; hrvatski mediji sada na sav glas govore o „progonima“, ne pominjući, naravno, odakle ti jadni ljudi u tuđim kućama.

Po stenogramima sa sednica VONS-a iz 1995. godine, čiji su delovi prošle nedelje dostavljeni poznatoj zagrebačkoj novinarki Jeleni Lovrić, politika preseljavanja na veliko bila je na VONS-u redovna tema. Početkom 1995, na primer, konstatuje se da su Janjevci naseljeni u Voćin „kako bi se promijenila etnička slika tog područja“. U junu iste godine, VONS raspravlja o „lošoj demografskoj situaciji i potrebi da se sačuvaju ljudi u prostorima od strateškog značaja“, a Ivica Kostović, šef Ureda Predsjednika, „kao prioritet ističe i potrebu naseljavanja Istre bosanskim Hrvatima“. Veli tako Kostović da za „naseljavanje srednje Istre nisu potrebna sredstva jer Hrvata iz Bosne ima dovoljno“. Podsećajući da je VONS „više puta o tome donio odgovarajuće zaključke“, Kostović upozorava da je „taj kvalitetni potez potrebno delikatno izvesti“.

UBRZANJE: Posle operacije Oluja stvari se na tom planu ubrzavaju: zjape ogromni opusteli krajevi od Benkovca do Dvora na Uni… Franjo Tuđman, zabrinut zbog međunarodne zajednice, kaže kako „sa Srbima moramo biti veoma fleksibilni“; predlaže da se Srbima „među nama budi rečeno“ (tj. među Srbima i Hrvatima) ponudi zamena sa Hrvatima iz Vojvodine i Srbije i dodaje: „ali to ne smijemo napisati“. Zanimljivo je da u tom trenutku niko u VONS-u nije svestan da je deo vojvođanskih Hrvata pod pritiskom već otišao u Hrvatsku (oko 20.000), a da Hrvata u Srbiji ima veoma malo. Tu nastaje debata: Ivan Milas, čuvar državnog pečata (do danas nije poznato šta je to taj bivši bečki krčmar „čuvao“: državni pečat, naime, ne postoji), predlaže da se Srbiji „razmjena otvoreno ponudi, jer se opcija uvijek vršila nakon ratova“. Tuđman je oprezniji: „Bolje da ne kompliciramo život ni sebi ni njima.“ Milas (poznat po izjavi da ne vidi zašto je pamet važna, pošto „kilo mozga košta dvije marke“) kaže da će „Srbi pristati, potrebna im je koncentracija u Vojvodini gdje etnički ne stoje baš najbolje“, ali se slaže da to treba s Beogradom dogovoriti bez međunarodne zajednice. Nikica Valentić, premijer, uveren je da će „većina Srba otići, ne bojim se da će ih puno ostati“, ali sugeriše da to treba „odigrati rafinirano, na dugu loptu“. Mate Granić, ministar spoljnih poslova, ima, kako kaže Jelena Lovrić, „rješenje kako pred svijetom ostati čist, a istodobno ostvariti zacrtane ciljeve“: „Diplomatski se može reći da svatko može izabrati opciju, a već je time sve rečeno“; i on predlaže direktne razgovore s Beogradom.

E, tu se prelazi na konkretne oblike pomoći Miloševiću u tom kontekstu. VONS se jednoglasno slaže da „Miloševiću treba olakšati situaciju“: Ivić Pašalić, tadašnji savetnik Franje Tuđmana za unutrašnju politiku, kaže da „pomoć Miloševiću ne treba uvjetovati rješenjem Bosne“; Tuđman odgovara: „Pusti Bosnu! U Bosni si vojnički.“ VONS se slaže da treba podržati ukidanje sankcija Miloševiću: „To je i nama u interesu.“

POPIS – BEZ REZULTATA: Da se ne bi gubilo vreme – jer se iz Beograda ne očekuju smetnje – Saboru se po hitnom postupku predlaže zakon o praktičnoj konfiskaciji srpske imovine u Hrvatskoj: Jure Radić, tadašnji ministar za obnovu i izgradnju (i za etničko čišćenje), referiše VONS da će hrvatska država preuzeti više desetina hiljada kompletnih imanja, kuća, stanova i vikendica Srba. „Vlada će“, veli taj bivši ministrant i neuspeli arhitekta, „stvoriti strategiju kako u te objekte, vjerojatno u ovom trenutku zbog međunarodnog prava uz privremena rješenja, ali privremena koja će silom prilika i tijekom vremena postati trajna, dovoditi naše ljude, one iz Bosne i Hercegovine, ali – nadam se – i one iz Australije“.

Ostalo je pitanje – šta s preostalim Srbima? Franjo Tuđman krajem 1995. traži da se obavi popis nacionalnih manjina; Ivan Milas sugeriše da bi bolji izraz bio „utvrđivanje broja“; popis, kao, loše zvuči… Tuđman se slaže s formulacijom, a neko dobacuje: „Radi zaštite njihovih prava“, što izaziva opšti smeh. Nikica Valentić se ipak pita: „Je li politički oportuno da se utvrdi kako imamo tri posto Srba u ovom trenutku? Takav podatak asocirao bi na etničko čišćenje.“

Popis, ili „utvrđivanje broja“, ipak nije napravljen; sačekao se redovni termin za popis stanovništva, 1. april 2001. Do dana današnjeg nisu objavljeni rezultati tog popisa, čak ni najopštiji; izgleda da je Valentić bio u pravu…

Vreme se nije gubilo ni sa ostvarivanjem teritorijalnih pretenzija prema Bosni: krajem 1995. VONS raspravlja i o gradnji autoputa Zagreb–Split–Mostar, a preko Bihaća, Drvara, Bosanskog Grahova i Livna. Miroslav Tuđman, sin i šef svih tajnih službi, obrazlaže taj projekt: „Prioritet su homogenizacija teritorija i uključivanje Federacije BiH u hrvatski korpus.“ Tata se slaže: „Strateški gledano, moramo i prometnicama osigurati uključivanje Federacije u Hrvatsku. Moramo računati da će čitava Federacija biti vezana za Hrvatsku: gospodarski, prometno, pa i politički.“ I tako dalje.

Ovi odlomci stenograma sa sednica VONS-a samo su još jedna ilustracija onoga što smo ionako znali ili slutili: da nas neko raznobojnim olovkama zaokružuje i preseljava, to jest deportuje na način sasvim staljinistički, na generalštabnim kartama razmere 1:500.000, rasprostrtim po prašnjavim pisaćim stolovima istoričara amatera, prozaista diletanata i novopečenih „geopolitičara“, dojučerašnjih em-pe-vejaca iz JNA. Da su Šušak i Tuđman poživeli do danas, Hag bi bio još zanimljivije mesto.