Ruski ljudi u Beogradu

Ministarstvo vojno saopćilo je 22. septembra da je uhapšen potpukovnik Dragoljub Živković; sumnja se da je počinio „krivično djelo špijunaže, lažnog predstavljanja i falsifikovanja isprave“.

Za koga, odnosno za koju zemlju, o tom u saopćenju ni slova. Radio B92, međutim, pozivajući se „na izvor blizak Ministarstvu“, tvrdi da je riječ o Rusiji i da su „saznanja o špijunaži pripadnika vojne tajne službe i hapšenja koja su usledila usko povezana sa smenom Radoslava Škorića sa mesta načelnika Obaveštajne službe Vojske Srbije i Crne Gore“. No, to nije sve: podgoričke „Vijesti“ navode da su privedena najmanje još dva pukovnika; da se istražuje uloga „crnogorskog biznismena nastanjenog u Moskvi“; da se u „istrazi pominje umješanost stranog državljanina koji već duže vrijeme boravi na Crnogorskom primorju i zvanično se bavi investicijama u turizam“; i, konačno, da je ekipa osumnjičena za špijunažu „pala“ kada su vojni organi otkrili da imaju bankovne račune u Izraelu. Posljednja uplata – 16.000 evra.

Da nije bilo hapšenja bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije i potpredsjednika Vlade Srbije Momčila Perišića u martu 2001. pod opužbom da je špijunirao za SAD, političke krize tim povodom, izostanka procesa uslijed generalovog pozivanja na imunitet, vjerovatno se danas ne bi postavljalo pitanje što je to još vojna tajna i što to bilo koga zanima kada su u pitanju oružane snage Srbije i Crne Gore. Ili: da li je oportuno nalaziti se na platnoj listi američke obavještajne zajednice zbog izgleda u Partnerstvu za mir i NATO-u, a primati pare od nasljednica KGB-a, pak, nije ništa drugo do još jedan dokaz globalne komunističke zavjere. Odnosno: da li je jedno kada se hapsi pod generalom Acom Tomićem, „odmetnutim načelnikom odmetnute Službe“ kako se tvrdilo, a sasvim drugo kada se to čini u okvirima armije koja je dobrano zagazila u reformu i transformaciju?

Razlika između dvije špijunske afere postoji i nije mala. Slučaj Perišić gromopucateljno je obnarodovan; stav da li je kriv ili nije, zauziman je prema političkom opredjeljenju; važnije od utvrđivanja činjenica bili su poeni u borbi za vlast, a za dugačku repinu sumnje da tu nečeg ima ne treba boljeg dokaza od izostanka suđenja i istrajavnja na neoduzimanju poslaničkog mandata generalu. Kod „ruskih špijuna“ postupilo se bitno drugačije. Tek nakon što je vijest o hapšenju procurila u „Vijestima“, Ministarstvo obrane izdalo je oprezno, politički korekno saopćenje, vodeći očito računa da ne preigra i ne pretjera. Napredovalo se, nije da nije…

Ukoliko se ispostavi da je potpukovnik Živković kriv, što je on to mogao odavati ruskim obavještajnim službama a da one ionako ne znaju, imajući u vidu da je VSCG opremljena gotovo isključivo ruskom tehnikom i da je, u osnovi, bila zadojena istom doktrinom?

Bez namjere da se bilo što prejudicira, moguće je da je riječ o personalijama kako ovdašnjih oružanih snaga tako i armija iz okruženja, pogotovo onih zaduženih za protektorate; možda se radi i o informacijama sa tržišta vojne opreme – firme za posredovanje, kupci, prodavci, falš papirologija – afera „Orao“, transporti oružja za Nigeriju i Sijera Leone dovoljno su poučni; tko zna, možda su ruski špijuni imali interes da preko VSCG penetriraju zapadne vojne integracije čijih se ona priprema biti član… A možda se – s obzirom na to da se Živković lažno predstavljao kao pripadnik Službe državne bezbjednosti i vojne Službe mada to nije bio – radi o „umjetniku“ koji je poput onog lika iz romana Grejema Grina Naš čovjek u Havani naprosto ismišljao sve što su mu naručioci tražili, djeleći profit sa posrednicima istog profila. Onaj tko vjeruje da general Perišić nije imao šta odati Amerikancima pošto ionako više nema vojnih tajni, ne bi smjeo mijenjati stav ni kada su Rusi u pitanju, uprkos raznim glasinama u čaršiji tko je sve „ruski čovjek“ i kao takav antireformski nastrojen.

Svakako, veze JNA/VJ/SCG sa ruskim oružanim snagama stare su, duboke i značajne; treba li podsjećati da je SR Jugoslavija u vrijeme NATO bombardiranja proglasila uključenje u savez sa Rusijom i Bjelorusijom. No, iz svega toga ne treba izvlačiti zaključke da dobar dio oficira po svom mentalitetu i obrazovanju nisu ništa drugo do zadrti rusofili i pritajeni staljinisti spremni na sve protiv „mrskog“ NATO-a. S obzirom na materijalno stanje ovdašnjih – a i ruskih pripadnika oružanih snaga – mogućnost vanredne dobre zarade jedino je što može spajati u ovakvim poslovima.