

Komentar
Petnaest godina i još mesec dana požara
Petnaest godina ove vlasti vide se u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere




Pratite li sudski proces u Zagrebu u kome pevačica Severina pokušava da naplati odštetu od hrvatskog veb-portala index.hr zbog neovlašćenog objavljivanja njenih privatnih video zapisa? Najveći problem te priče je sadržaj video snimka koji nas ometa u koncentrisanju na suštinu slučaja, neovlašćeno objavljivanje, što preti da postane jedno od najozbiljnijih pitanja naše digitalne sutrašnjice (za neke je budućnost već počela).
Početkom juna, kada se cela ta priča oko Severine dešavala, ključno pitanje javnosti bilo je „a zašto se snimala?“, kao da je reč o naročitom prekršaju društvenih normi, koji je jači od prava na privatnost.
Međutim, ono što je njoj „došlo glave“ nije činjenica da je deo njene intime dospeo u javnost, već da se to dogodilo u vremenu kada su objavljivanje i umnožavanje takvog materijala krajnje jednostavni i svima pristupačni, te je za one koji prate digitalizaciju društva to (a ne sadržaj filma) postalo fenomen. Snimak je distribuiran u rekordnom roku, u sve krajeve sveta, i to sasvim spontano. Ko god je hteo da vidi taj film, video ga je u prvih nekoliko dana po pojavljivanju i nije bilo mogućnosti da se to spreči.
Nešto slično, samo malo jezivije, ovih dana ponovilo se u Kragujevcu. Dvoje maloletnika snimalo je svoju intimu (iz samo njima znanih razloga koji se nas ne tiču) i taj snimak je sačuvan na kompjuteru. Kao što to često biva, računar ili operativni sistem koji ga pokreće, otkazao je poslušnost i sprava je dospela u servis gde je, za pare, trebala da bude osposobljena za dalji rad. Navodno je radnik servisa našao za shodno da tom prilikom malo pregleda sadržaj privatnih fajlova svog klijenta i… bingo! Našao je jedan „škakljivi“, koji je istoga trenutka postao „informacija od javnog značaja“ prosleđena svakom ko je poželeo da je vidi, znači celom gradu. Stvar je dospela u medije u svom prirodnom, iskrivljenom obliku (baš kao i u slučaju Severine), pa se javnost, kao, sablažnjavala nad onim što rade maloletnici ne pitajući se nijednog trenutka postoji li dovoljno oštra kazna za vlasnika servisa i njegove radnike odgovorne za preturanje po tuđim stvarima. Teško da ima kazne koja bi odgovarala učinjenom (ne)delu, ali bi ona morala da bude takva da se niko više ne usudi na nešto slično. Za dobro svih nas koji povremeno imamo problema s kompjuterima i prinuđeni smo da tražimo nečiju pomoć, a voleli bismo da nam fajlovi (kakvi god da su) budu zaštićeni.
Inače, pristupačnost digitalne tehnologije dramatično će uticati na naše životne navike i ponašanje. Britanci su izračunali da u njihovoj zemlji ima četiri miliona sigurnosnih kamera i da svakog građanina Londona dnevno u proseku snimi 300 kamera. Toliko su male da su gotovo neprimetne, što znači da se pred njima ponašamo prirodno, tj. radimo i ono što radimo samo kad mislimo da nas niko ne vidi. Kamere to uredno beleže na traku, a sudeći po dosadašnjoj praksi na našem prostoru, takvi snimci mogu se mirno plasirati u javnost.
Naročito ukoliko je neko „uhvaćen“ u nečem kompromitujućem, a da to nije prekršaj ili kakvo kriminalno delo. Ako se to ne spreči na odgovarajući način, mnogi će poželeti da onih „15 minuta slave“ koje im je prorekao Endi Vorhol prođu što brže.


Petnaest godina ove vlasti vide se u tome što duže od mesec dana nadležni ne umeju da ugase požar u Deliblatskoj peščari. Tu ne pomažu nikakve teorije zavere


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve