img
Loader
Beograd, 17°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Ja

24. март 2005, 01:10 Stojan Cerović
Copied

(Vreme br. 574, 3. januar 2002)

Ja ili ti, svejedno. Ili, s druge strane, „svako osim tebe i mene“, što rekao jedan dobroćudni Jermenin. Za početak, bilo bi potrebno samo da se složimo oko razlike između jednine i množine. Ali, složiti se oko toga teže je nego što na prvi pogled izgleda.

Neko vreme bili smo svedoci izvesne polemike između pristalica jednine i množine, razmenjivane su teške reči, pominjani zločini i izdaje, počinjeni u ime svoje, odnosno naše, vaše ili njihovo. Ta rasprava se pomalo nastavlja, mada manje živahno, tako da učesnici katkad moraju da ulože znatan napor da bi ostvarili utisak žestine. Nema, naime, izgleda da iko ikome dokaže da mi postojimo samo pojedinačno ili samo zbirno, ili da su samo neki od nas pojedinci a ostali bezlični delovi mase.

To što nikakvog dobrog ishoda neće biti, nije razlog da stranke jednine i množine odustanu i obustave prepirku. Mi ovde volimo da razgovaramo, zar ne, pogotovu kad pouzdano znamo da nas to ne može nikuda odvesti. A pri tom vidimo da ima toliko divnih mogućnosti da se diskusija rascveta i beskonačno zaplete. Ne samo što množina ume da se složi i deluje kao jednina, što je po pravilu opako nego i čovek sam o sebi ponekad s razlogom misli u množini. Čak i ako nije od onih kojima pripada pravo na kraljevski plural. Jer, kao što je govorio Prust: „svaki čovek je mnogobrojan“. Što bi značilo da nas na ovoj planeti ima mnogo više nego što tvrdi statistika.

Ja, međutim, ne postojim samo u odnosu na sve vas ostale. Čak i ako bih hteo da uvek budem u vašem društvu, ponekad neizbežno naletim na sebe samog. Ako se to dogodi iznenadno, ako sam nepripremljen, taj susret može da ispadne krajnje neprijatan. Neki od nas godinama uspešno izbegavaju takve situacije; nikad, ni ujutru pred ogledalom ne vide ili ne prepoznaju vlastiti lik, ali to samo znači da se povećava rizik od šoka ako ih njihov zapušeni Ego ipak jednom zaskoči.

Opet, ima nas koji se neprekidno i pre svega bavimo samima sobom i nikad ne zaboravljamo da ćemo se, ma šta se dešavalo, sami sebi uvek naći pri ruci. Da, to je svakako izvor zadovoljstva, mada ponekad začuđeno primećujemo da niko drugi nikad ni izbliza ne ume da nam se divi koliko mi sebi sami. A čovek bi očekivao baš suprotno: da nečiji izglancani i sjajno održavani Ego izazove sveopštu pažnju i oduševljenje.

Naravno, svaki bolji priručnik za bavljenje sobom preporučiće umerenost i upozoriti na sve opasnosti preterivanja u bilo kojem pravcu. Dakle, ne biti ni preblizu ni predaleko, ni grub ni mnogo nežan sa sobom, ni ravnodušan, ni fasciniran… S tim ne mogu da se ne složim, mada, za one koji teže savršenstvu, dodao bih da i umerenost valja izbegavati, jednako kao krajnosti. Pa, kako onda? Pa, teško. Uglavnom: biti budan, oprezan i stalno proveravati sebe kao policija švercere. Naučiti sve trikove kojima se vaš Ego služi da vas zavara i navede na krivi trag. Izbegavati standardna rešenja i povremeno menjati pogled na sebe. Ponekad se sasvim zaboraviti, ili se sebi potpuno posvetiti, ali nikad zauvek.

Reći ćete da čovek svakako treba da vlada sobom, ali valjalo bi takođe ostaviti sebi mogućnost iznenađenja. Neke od najboljih stvari u životu snalaze vas neplanirano, mimo vaše volje i samo ako ste otvoreni za te „nebeske intervencije“. Ali, opet, ne bih savetovao da se sasvim oslonite na sreću ili na Boga. Što se Boga tiče, mislim da on ne voli da ga neko previše obaveže i optereti. Ovde smo upravo to nedavno radili, doveli smo se do totalne zavisnosti od božje pomoći i Bog je na kraju prosto stupio u štrajk.

Mi u ovom delu sveta nismo navikli (ili smo se odvikli) da mnogo očekujemo od sebe, obično sebi lako opraštamo i ne mučimo se samooptuživanjem. Svako se uvek jasno seća kako mu je bilo teško i kako je neko drugi bio nepravedan i zao. To znači da patimo od manjka osećanja krivice, a to osećanje je apsolutno neophodan sastojak naše unutrašnje ravnoteže i zrelosti. Dakle, u ovoj tranziciji u kojoj smo se zatekli svako za sebe mogao bi da poradi na negovanju dobre mere tog plemenitog osećanja. Recimo da na ulazu u Evropu postoji sprava koja to precizno registruje.

Nije ovde reč o prošlosti i zločinima nego pre svega o razvijanju refleksa samoispitivanja, o dužnostima, odgovornostima i obavezama. Svi smo, naime, najlakše razumeli da smo se prošle godine nečega oslobodili. Uopšte, scena oslobađanja je jedna od najčešćih u našoj istoriji. Prepoznati dužnosti i preuzeti obaveze pada nam malo teže.

U redu, ali što baš ja? I gde je tu uživanje? Pa, ja zato što više nema ko drugi umesto mene. Prozivaju poimence, stranka jednine je pobedila. A za uživanje nemam pojma, to je, valjda, istorijski prevaziđeno.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure