Suočavanje bez ulepšavanja

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

Kada Varasdat Harutunijan gleda s balkona preko krovova svog grada, vidi u prvom redu prošlost. „Drveće je bilo u cvatu kao i sada, kada su Turci počeli napadati“, priča njemačkim televizijskim reporterima koji posljednjih tjedana često posjećuju daleki Erevan, 96-godišnji armenski arhitekt, jedan od rijetkih još živih svjedoka pokolja od prije 90 godina.

Šestogodišnji Varasdat je s roditeljima i sedmoro braće živio u Vanu, na području današnje Turske, kada su u proljeće 1915. grad osvojile ruske jedinice; 24. aprila su ga ponovo preotele snage Osmanlijskog carstva. Dolaskom Turaka počeo je krvavi masakr, pri čemu je u nekoliko tjedana deportirano ili ubijeno između milijun i milijun i po Armenaca – do danas najtraumatičniji doživljaj u povijesti Armenije, ali i mrlja na povijesti Evrope. Međunarodna zajednica masakr nije priznala kao genocid – ali neočekivano je, u okviru debata o primanju Turske u članstvo Evropske unije, punih devedeset godina kasnije, događaj iz 1915. postao izazovom i za aktualnu evropsku politiku.

ŠIROKA POLEMIKA: U Njemačkoj se široka medijska i politička polemika pokrenula zbog, na prvi pogled, banalnog povoda. Masakr nad Armencima je u okviru nastave povijesti bio spominjan u školskim knjigama bivše istočnonjemačke pokrajine Brandenburg, kraj Berlina. U prvom redu iz njemačke perspektive, jer je carska Njemačka, kao saveznik Turske u Prvom svjetskom ratu, znala za masakr, no nije intervenirala. U proljeće 2005. je, saznavši da se o događaju iz 1915. u Brandenburgu uči u školi, i to, po turskom viđenju pogrešno, ambasador Ankare službeno protestirao u Berlinu. To je pokrenulo lavinu; polemike u koje su se široko uključili ne samo Turci koji žive u Njemačkoj, čineći ovdje s gotovo tri milijuna najbrojniju grupu stranaca nego i brojne organizacije Armenaca u egzilu, koje već godinama pokušavaju dobiti priznanje za svoje žrtve, te na kraju, povjesničari i političari. Rezultat je bila inicijativa za rezoluciju o turskom masakru nad Armencima koja je došla i do saveznog parlamenta, pretvorivši se u tjednima dugu debatu u odborima koji su se našli pred osjetljivom političkom zadaćom. U rezoluciji je, s jedne strane, trebalo biti potvrđeno postojanje genocida koji je bez sumnje bio preokret u cijeloj evropskoj povijesti, na samom početku 20. stoljeća prvi dokaz da je uništenje cijelog jednog naroda moguće ne samo kao ideja nego i kao konkretan čin, događaj koji je u znatnoj mjeri utjecao i na Hitlera kada je pisao Mein Kampf. S druge strane, taj je parlamentarni papir morao pokazati dovoljno senzibilnosti za aktualni njemački vanjskopolitički status države koja je izričiti prijatelj Turske i, barem što se tiče crveno-zelene vlade, glavni zagovornik definitivnog priključivanja Ankare Evropskoj uniji.

U Turskoj je, međutim, događaj iz proljeća 1915. do danas krajnje delikatna tema – nakon dugogodišnjeg potpunog negiranja, Ankara doduše, prznaje da se masakr dogodio, ali u puno manjim razmjerima i kao „stjecaj nesretnih okolnosti u okviru ratnih operacija“. Turski vojnici su navodno, armensko stanovništvo morali „preseljavati“ pri čemu se nisu mogle „izbjeći žrtve“.

TURSKI PROTEST: U Bundestagu se brzo stiglo do visokog nadstranačkog konsenzusa oko rezolucije, ali je ona ujedno postala primjerom najviše tehnike političke korektnosti: u samom tekstu se riječ genocid izrijekom ne spominje, a papir je usvojen bez debate kako se u plenumskoj raspravi ne bi artikulirali izrazi žaljenja, tužbi ili možda, zahtjeva da se masakr ipak izričito imenuje. Jer, parlamentarne debate se u pravilu uživo prenose na televiziji, pa se htjelo izbjeći svako moguće uznemiravanje turskih sugrađana. Osim svega, tekst je usvojen kao zajednički zahtjev frakcija Zelenih, CDU/CSU, SPD i Liberalne stranke s prvenstveno na vlastiti zadatak usmjerenim naslovom „Sjećanje na protjerivanje i masakr nad Armencima iz 1915; Njemačka mora pridonijeti pomirenju između Turske i Armenije“.

Pa ipak i u tako blagoj formi rezolucija – baš kao i nekoliko mjeseci ranije u Parizu doneseni zaključak francuske Nacionalne skupštine, nakon kojeg je turski ambasador, glasno protestirajući, napustio sjednicu – izazvala je žučne reakcije. Na stotine „turskih sugrađana“ je odmah idućeg vikenda bučno protestiralo na ulicama Berlina i drugih njemačkih gradova, dok je turski premijer Erdogan Njemačkoj uputio službeni protest. Kancelara Šredera je pak u jednom intrevjuu nazvao „političarem bez kičme“, a dokument Bundestaga „razočaravajućim i ruznim.“

Nezadovoljni su bili i Armenci koji žive u Njemačkoj, te službeni predstavnici Erevana koji su očekivali da se događaj bez oklijevanja proglasi genocidom.

Nezavisni analitičari smatraju kako se ipak radi o koraku u pravom smjeru ne na zadnjem mjestu i jer je jasno priznata barem jedna, njemačka krivica u nesprečavanju zločina. Bundestag je time, u odnosu na događaje od prije 90 godina učinio isto ono što Njemačka prakticira od Drugog svjetskog rata: bez obzira na sav oprez prema Turskoj, s vlastitom se ulogom – carska diplomacija je imala saznanja pa i snage kojima je svoje ondašnje turske saveznike mogla barem pokušati zaustaviti – suočio bez uljepšavanja .

Kroz 60 godina intenzivnog bavljenja Holokaustom i vlastitom povjesnom krivicom Nijemci su naučili da se samo otvorenim suočavanjem s prošlošću može najprije promijeniti vlastita sliku o samima sebi – od marcijalnog naroda Nijemci sebe sada percipiraju kao tolerantne, angažirane na ljudskim pravima i ekologiji – a zatim i poimanje Njemačke u inozemstvu. Bez imidža države koja se otvoreno suočava s vlastitom povjesnom krivicom i obavezama koje iz nje proizlaze, današnja Savezna Republika nikad ne bi došla do uloge koju već ima, a još manje do realnih izgleda za onu koju tek priželjkuje u međunarodnoj zajednici i njezinim institucijama. Osim toga, devedeset godina nakon genocida nad Armencima i šezdeset godina nakon Holokausta izravni svjedoci nestaju, a sjećanje sve više postaje zajedničko povjesno iskustvo, „evropski simbol i konsenzus čiji je prvenstveni zadatak pridonositi budućoj humanizaciji“, kako su još pred nekoliko godina unisono formulirali Jirgen Habermas i Žak Derida, simbolizirajući time i njemačko-francusko pomirenje nakon stoljeća krvnog neprijateljstva. No, univerzalno sjećanje, oslobođeno iskustva žrtava je moguće samo nakon što je imenovan i raščišćen konkretni kontekst .

NOVI IDENTITET: „Sjećanje je uvijek pripovjedanje koje se zasniva na iskustvu, a ono je orijentacija koja je usko povezana s identifikacijom. Tek nakon što je do kraja konkretizirano, sjećanje se može početi podvoditi pod zajedničke univerzalne vrijednosti,“ misli Mihran Dabag, direktor Instituta za istraživanje dijaspore i genocida, sa sveučilišta Rur u Bohumu. Zato bi, po njemu, na dugi rok bilo politički opasno zahtjeve Armenaca za potpunim raščišćavanjem događaja iz 1915, žrtvovati aktualnim političkim interesima kakav je sadašnja debata o proširenju Evropske unije. Dabag vjeruje da se nužno novo vrednovanje ukupne evropske politike prema Turskoj, kao i prema svim drugim potencijalnim novim članicama Unije, može zasnivati samo na potpuno iskrenom pogledu na prošlost tih država i njihovih odnosa, prema drugima. Zato se bohumski profesor nada da bi rezolucija o Armeniji njemačkog Bundestaga mogla postati početak kompleksne kulture sjećanja, jednog od neizbježnih uporišta budućeg novog zajedničkog evropskog identiteta. Da ona postane više od akademsko-političke retorike, leži na akterima. Da li je pak, kako neki također misle, armenska tema u ovom trenutku izvučena prvenstveno, jer se tražio povod za zaustavljanje turskog približavanja Uniji, drugo je pitanje. Ali, svi koji žele izbjeći izloženost toj vrsti pritiska imaju na raspolaganju metodu kojom se već šezdeset godina služe Nijemci, da svoju prošlost raščišćavaju sami. Što se tiče Bundestaga, on se na kraju odvažio čak i na jednu sugestiju: uza svo poštivanje turskih osjetljivosti, predložio je da događaj iz 1915. definitivno rasvijetli međunarodna komisija povjesničara. Erdogan je to odbio, zatraživši da svoje arhive najprije otvori armenska strana, što opet ne prihvaća Erevan.

A 96-godišnji armenski arhitekt Harutunijan, koji je u masakru 1915. izgubio pola obitelji, ima malo vremena. Riječi, priznao je njemačkim novinarima, ne mogu promijeniti činjenice, ali bi ipak htio doživjeti da svijet ono što se dogodilo nazove pravim imenom – genocid.