Vjerovatno najcitiranija rečenica Milana Kundere jest ona sa samog početka Knjige smijeha i zaborava: „Borba čovjeka protiv moći je borba pamćenja protiv zaborava.“ Tamina, jedna od protagonistica spomenutog romana, bezuspješno se pokušava prisjetiti svih godišnjih odmora koje je provela sa pokojnim mužem. Datumi koje čovjek pamti obično i jesu – holidays, praznici – bilo „kolektivni“ kao Nova godina, bilo „privatni“ kao rođendani. Većina ljudi se vjerovatno sjeća gdje je dočekala Novu godinu prije jedne decenije, ili gdje su proslavili rođendan kad su bili deset godina mlađi. Za mene, međutim, dan koji najbolje pamtim iz 1997. godine nije ni moj rođendan niti bilo koji praznik. Najbolje se sjećam dvadeset i trećeg septembra 1997. godine, dana u kojem su U2 svirali u Sarajevu.
Prošlo je deset godina, tačno deset godina, no tu godišnjicu niko neće obilježiti. I dobro je da je tako. Skoro da nema dana da sarajevski mediji ne obilježe neku godišnjicu. Sve su to političke godišnjice, godišnjice sa posljedicama. Prvi jesenji dan prije deset godina nije imao političkih posljedica. Bio je, izgleda, incident.
Trebao je to biti prvi veliki koncert u poslijeratnom Sarajevu. Bio je prvi i jedini. Trebao je to biti početak normalnog života u Sarajevu. Bio je početak i kraj. Trebao je biti predgovor povratku u svijet. Bio je pogovor.
Sjećam se: do Sarajeva se nije moglo doći glavnom cestom; zbog srušenih mostova moralo se ići zaobilaznicom. Ni danas se do Sarajeva ne može doći glavnom cestom – mora se ići zaobilaznicom zbog gradnje autoputa (za deset godina izgrađeno je dvadeset kilometara).
Sjećam se: bilo je lijepo vrijeme, pravo miholjsko ljeto. I danas sija sunce, nebo bez oblačka, baš kako i treba biti dok vlada indijansko ljeto (U2 imaju pjesmu Indian Summer Sky).
Sjećam se i sretnih lica, dugo nisam takva vidio. Sjećam se i svojih drugova s kojima sam proveo cijeli rat, a koji su te noći također bili na koncertu. Jedan je danas u Oslu, jedan u Detroitu, jedan u Portlandu, jedan u Đenovi. Sjećam se i ekipe koja je iz Rijeke kombijem došla na koncert. Podijelili smo s njima karton Laške pive. Prije mjesec dana opet su u Sarajevo došli neki momci iz Rijeke, i oni su došli na Koševo, na utakmicu. Pretukli su ih krvnički, usred grada. Sjećam se i autobusa beogradskih registracija i svojih vršnjaka i vršnjakinja koji nijemo gledaju rupe od granata dok s radija Kemal Monteno pjeva: Nikome se ne ponovilo. Danas se u eteru i na novinskim stupcima u Sarajevu slave i uzdižu oni koji u ratu nisu bili tu, a koji su se, po vlastitom javnom priznanju, sladostrasno „radovali svakoj bombi koja je pala na Beograd“.
Sjećam se i djevojaka iz hora medrese koje su nastupile kao predgrupa U2. Petnaestak cura s maramama na stejdžu, a hiljade gologlavih na travi. Danas je više djevojaka s maramama. Ove je godine dvadeset i treći septembar pao u vrijeme mjeseca Ramazana. U mahali sam danas vidio pokrivenu mladu ženu s djetetom. Možda je ona prije deset godina pjevala na velikoj Pop Mart bini.
Sjećam se: u osamnaest sati i četrdeset devet minuta prije deset godina, Sikter je svirao sevdalinku S one strane Plive. Veliki su zvučnici grmili poput topa. Danas je u osamnaest sati i četrdeset devet minuta top označio vrijeme iftara.
Sjećam se da sam se prije deset godina sjetio Zidićevog stiha Poljem se širi miris kruha, dok su ljudi na zidiću kraj stadiona jeli vruće kifle. Danas sam se sjetio istog stiha i sjetio sam se sebe kako se sjećam istog stiha, dok se Saračima širio miris vrelih somuna.
Sjećam se da je prije deset godina Bono prvo otpjevao pjesmu Mofo, onu u kojoj citira Williama Butlera Yeatsa, i kaže kako traga za licem koje je imao prije nego je stvoren svijet. Danas sam čitao Yeatsovu pjesmu Septembar, a u njoj je stih: Yet could we turn the years again.
Sjećam se da je prije deset godina Edge otpjevao Sunday, Bloody Sunday. Prije deset godina, dvadeset i treći septembar bio je utorak. Danas je nedjelja.
Sjećam se da je prije deset godina Bono pjevao Bullet the Blue Sky, gnjevnu pjesmu o američkoj intervenciji u Salvadoru. Vedro nebo je izgledalo kao američka zastava. Kakvo je danas nebo nad Bagdadom?
Sjećam se da je na kraju Bono pjevao One. Noćas sam slušao kako Bono pjeva One. Jedno je uvijek isto.
Komentari:
Đorđe Kalijadis: Put ka ozdravljenju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve