img
Beograd, 25°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Šta je u regalima

Knjige na metar

25. decembar 2007, 22:09 Dimitrije Boarov
Copied

Verujem da je indikativan i izbor autora i naslova. Ne zato što kupac tih knjiga mnogo zna o tome šta se krije iza njihovih korica, već što on, ili prodavac koji mu ih je uvalio, u krajnjoj konsekvenci, po pravilu nepogrešivo pogađaju aktuelni politički i društveni rejting vodećih ideja u nacionalnoj zajednici i što su spremni da ih slede "zlu ne trebalo"

Pre nekoliko sedmica dobio sam sabrana dela Jaše Tomića u 25 tomova, u izdanju Prometeja, a „pod pokroviteljstvom Grada Novog Sada“, to jest njegove radikalske uprave, i već ovo što sam do sada stigao da pročitam i prelistam učvršćuje me u uverenju da se radi o našem najznačajnijem izdavačkom poduhvatu 2007. godine. Reč je o grandioznom aktu demistifikacije jednog od ključnih rodonačelnika radikalsko-narodnjačke ideologije među Srbima. Naime, ako se to i nije htelo, ipak se postiglo – jer celokupno delo „srpskog Diogena“ uopšte nije bilo potrebno „aktuelizirati“, to jest objašnjavati današnjem čitaocu, pošto je gotovo sve (osim antiklerikalizma) od onoga što je čika Jaša pisao i govorio na prelazu iz XIX u XX vek – i danas živo na srpskoj političkoj sceni, da življe ne može biti.

Mada po voluminoznosti daleko zaostaje iza dosad objavljenih 100 knjiga dr Vojislava Šešelja, ono je daleko značajnije u dva pravca. Prvo, Jaša Tomić na mnogo temeljniji i talentovaniji način od današnjih njegovih naslednika-pigmeja podastire građu za istraživanje korena i smisla narodnjačkog shvatanja sveta među Srbima, a njegovo delo nam u celini osvetljava genij prostačke filozofije našeg provincijalnog nacionalnog kosmosa. Drugo, ovo izdanje političke i književne „arheologije“, ne samo da ima otrežnjavajući racio nego daje i pristojan doprinos takozvanoj metražnoj ili regalnoj književnosti – koja je zapravo i jedna od bitnih značajki narodnjačkog kulturološkog terora nad Srbijom, evo već dva veka.

Naizgled, fenomen „metražne“ ili „regalne“ književnosti, dakle fenomen kupovina knjiga „na metar“ da bi se popunili regali u dnevnoj sobi ili ličnom poslovnom kabinetu, deluje jednostavno. Tobože, njegova suština je u tome da knjige u nizu, pogotovu ako su lepo ukoričene i skladno kontriraju bukovoj ili trešnjevoj boji iverice od koje je skrojen regal koji pokriva zidove – daju ne samo toplinu sobi, nego i dodaju važnosti i ozbiljnosti domaćina. Meni se, međutim, čini da je ta naša veoma raširena pojava ipak složenija, jer ju je nemoguće potpuno odvojiti od autora i naslova te „dekorativne književnosti“ u određenom društvenom trenutku. Dakle, ta „ukrasna književnost“ , ne samo da govori o društvenoj modi, nego govori i o mnogo drugih stvari, pa je zato smatram dostojnom jedne kompleksnije analize (za kakvu ovde nema prostora).

Jeste da su važni boja i kvalitet koričenja knjiga; jeste da tu po pravilu dominiraju izdanja sabranih dela u istoj kolornoj nijansi ili nizovi podjednako kožno, platneno, kartonski ili mekano plastificirano opremljenih knjiga izdatih u nekakvoj ediciji; jeste da je lepše ako veći formati zahvataju donje, visočije police (koje se produžavaju do televizijskog aparata i di-vi-dija), a sitniji formati popunjavaju one tešnje, gornje police; ali pri svemu tome,

verujem da je indikativan i izbor autora i naslova. Ne zato što kupac tih knjiga mnogo zna o tome šta se krije iza njihovih korica, već što on, ili prodavac koji mu ih je uvalio, u krajnjoj konsekvenci, po pravilu nepogrešivo pogađaju aktuelni politički i društveni rejting vodećih ideja u nacionalnoj zajednici i što su spremni da ih slede „zlu ne trebalo“.

Uostalom, mogućnost neke teže greške kod nas je smanjena i takozvanom izdavačkom politikom vodećih kuća, jer naši izdavači, to jest kreatori mode određenih autora i njihovih knjiga, gotovo po pravilu nisu daleko od potrošačkog ukusa svojih mušterija „na metar“. Oni znaju „šta ide“ u datom trenutku, to jest šta je socijalno konkurentno, istorijski primereno, društveno dominantno, sistemski opravdano – rečju, oni obično znaju šta će izazvati ključne ambijentalne aplauze, zanimljiva varoška ogovaranja, a ponekad čak i dvorsku promidžbu, pa takvu robu i nude platežno jačim mušterijama, onima sa dužim i višljim regalima, sa kojima u suštini dele osnovne ciljeve i isti ideološki horizont. Sve je tu zapravo povezano i usklađeno, jer je reč o transparentnom, praktično bukvalo marketinškom poduhvatu, zapravo o intelektualnom „izlogu“ u najprometnijoj prostoriji, čija je izložbena funkcija klasična – da prikaže, privuče i fascinira goste, partnere i prolaznike. U stvari, da legitimiše željeni i poželjni ideal izlagača, da stvori utisak o njegovoj solidnoj utemeljenosti u date društvene vrednosti, da ga preporuči zbog lojalnosti aktelnom političkom trendu i intelektualnom ukusu, da ga prikaže trajnijim i verodostojnijim u inače obično marginalnom, provincijalnom, nesigurnom, promenljivom, ali uvek bednom okruženju.

I kupce „metražne književnosti“ možemo podeliti po raznovrsnim kriterijumima – što po kupovnoj snazi, što po položaju na društvenoj lestvici, što po domaćim i međunarodnim referencama, što po izlagačkim ambicijama itd. Meni su najmanje zanimljivi oni najprimitivniji koji osnovne intelektualne informacije sakupljaju i osvežavaju preko ukrštenih reči, televizijskih kvizova i slikovnih, tematskih enciklopedija – pa se u knjižari obično lako odlučuju za red Puškina, Njegoša i Šekspira, red Tolstoja, Dostojevskog, Balzaka i Dikensa, i tako redom, sve do Jakovljevićevih i Ćosićevih epskih romana i Ekmedžićevih esejističkih „klanja i oranja“.

Dakle, najmanje su zanimljivi oni koji su rafove polica u svojim primajućim prostorijama, na primer, posle Drugog svetskog rata i nakon dolaska jugoslovenskih komunista na vlast popunjavali knjigama Staljinovih i Titovih govora i partizanskim divizijskim monografijama, a danas su prešli na „kosovski ciklus“ ili na pesme, govore i misli Matije Bećkovića, našeg najskupljeg savremenika.

Po mom mišljenju, izbor „regalne književnosti“ tih najprimitivnijih ljudi nam malo može reći o tome šta je zapravo bilo ispod prve kore pukog rasporeda društvene moći. Jer ne treba zaboraviti, u tom dugom razdoblju, kod takozvanih poluinteligenata, dobro su išli i sabrani tomovi Krleže, Andrića i Lalića, Dostojevskog, Kafke i Kamija, pa čak su zavidnu prodaju imale i filozofske biblioteke – okvir se kretao od Platona i Aristotela do Kanta i Hegela, uglavnom ne dalje (to jest bliže). Istina, kasnije će se u to društvo nekako probiti Sartr i sve ono što je mirisalo na egzistencijalizam – ali to je već bilo u vezi sa crnim rolkama Žilijet Greko i francuskim filmskim „crnim talasom“. Ti ljudi koji su kupovali knjige koje neće čitati, verovatno su bili zahvaćeni nekom vrstom virusa „modernizacije Srbije“ i otvaranja SFRJ prema svetu, ali su nacionalne snage krajem XX veka sve vratile na svoje staro mesto. Barbarogenije (u konstantinovićevskom smislu pojma) vaskrsnuo je i vratio stvari pod kontrolu. Na police regala vratili su se popovi, akademici i istoričari.

„Regalna književnost“ po pravilu deluje svojim masivnim prisustvom, ali to nije obavezno. Evo jednog primera kome sam neposredni svedok. Negde posle 5. oktobra 2000. godine, dobijem novinarski zadatak da čitaocima „Vremena“ predstavim Božidara Đelića, za koga je bilo najavljeno da će biti Đinđićev finansijski ministar. Otkrijem da zasad sedi u Labusovom predsoblju, to jest u zemunskom krilu Palate Federacije, u prostoru koji je nekada davno zahvatao Kardeljev kabinet. Čim sam tamo stigao, hoteći da se pokažem obavešten, upitam Božu da li zna u čijoj kancelariji sedi, a on mi, kao iz topa, odgovori da naravno zna, to jest da sedi u birou nekadašnjeg Miloševićevog portparola Gorana Matića – i pokazuje mi jednu jedinu knjigu u dugačkom regalu, koju je tu „nasledio“. Ustanem i pogledam – bila je to knjiga sa stenogramima sa famoznog Brionskog plenuma 1964. godine, kada se Tito obračunao sa dotadašnjom vodećom postavom Udbe, u kojoj su dominirali Srbi. I šta je tu zanimljivo, pitaće neko? Pa zanimljivo je to da se danas u to „zemunsko krilo“ useljava Jočićevo ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije. Eto, knjiga iz regala ponekad ima i proročku snagu, valjda zato što nikad nije pročitana.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure