Sadržaj narodne pesme

U najcrnjoj godini velikog rata 1917, u egzilu bihaćkom kada sam gledao one negdanje naše ljute krajišnike gdje bez glaska kao pitomi janjci ginu od gladi i jada, napisana je u nekom grču za oslobođenjem prva skica ove cjeline koju sad donosim izrađenu. Esej je bio obelodanjen u „Hrvatskoj njivi“ i uz to posebno odštampan. Pored svih mojih dotadanjih rasprava i studija, ovaj je esejić bio najviše zapažen: pisalo se i raspravljalo o njemu i mnogo je citiran. I vredni izdavač druge knjige moje Savremene filozofije g. Vasić znao mi je kadgod da spomene taj moj mali sastavak, dok se nisam nakon godina ipak riješio da ga u izrađenijem opsegu ponovo iznesem, baš njegovom pobudom.

Međutim, drugačije vrijeme, drugačija i knjiga. Svi smo mi, u ono doba, voljeli da se ražalimo i rasplačemo sami nad sobom. Krivili smo sve i svakoga oko nas, omamljivali se „velikim genijem našeg naroda“, lomili se i previjali za što višim izrazom apoteoze toj našoj višestoljetnoj Patnji i pregaženoj Pravdi.

Milovali smo sami sebe, lagali sami sebi – ali prije no što smo mogli glave podići, dojurila je i stala među nas ona sama glavom – Sloboda! Što sada? Za čim sada da bugarimo, što da sanjamo, na kog da se tužimo – koga da mrzimo? Pa jedan drugog! – ta dušman „tisućljetnji“ izbačen kupi zube pred vratima, a sad ćemo mi da se razračunamo! Ima tu još ideja i idejica po starim artijama od Kulina bana, sloboda i slobodica – svakome svoje! Pa onda te tolike ispražnjene jasle, tko da ih poklopi – a svi imadu jednako „pravo“! Gužva, jagma, kopitanje – sloboda – bruka.

I meni se učini da smo ipak bili ljepši u ropstvu. Tako mi se učini eto, i ja si ne mogoh pomoći; a učini mi se i to da smo mi neka prokleta rasa. U uhu sve bruji kao da čujem, gdje nas svijet vanjski u ovakovom nizu niže: Rumunji, Arnauti, Grci, Jugosloveni… Sreća još što i sama gospođa Evropa nije baš najčistije prošlosti a još manje sadašnjosti. I sami je ljubavnici njeni ogovaraju infamno, da se je „iživila“. Međutim, mi Jugosloveni, mi smo mlada i zdrava rasa, tako još uvijek odjekuje u nas. Naša je budućnost, itd. Po kome? Po ovome ološu što je u poplavi i nevremenu izbio na površinu, pa se još uvijek po njem mlati i mota? To valjda neće biti! Možda ipak u dubljem sloju, u sirovom netaknutom materijalu naroda? Tu sam, eto, dublje zagrebao ispod naše prljave današnjice, da nešto ipak nađem.

Ako sam što našao, mislim da je u ovu knjižicu stalo.

„Jugoslovenska bol„

Kakva li je to bol što progovara iz podzemlja psihe jugoslovenske? Odakle to potmulo zujanje njeno i što nam ono stalno govori? Što je u tome rasno-psihološko, što kulturno i etničko-psihološko i, napokon, što je historijski utaloženo u toj melanholičnoj podsvijesti našoj?

Odakle taj osnovni, organički „potez narodnog karaktera“, i to baš tim dublji, čim je dublja i njegova „nekultura“ u zapadno-evropskom smislu?

Naposljetku, u čemu se najbliže, najčešće i najneposrednije ispoljio taj duboki psihički ton? Gdje je najčujniji i gdje je najodvojeniji?

Zacijelo, nigdje toliko koliko u našem narodnom melosu. Nije to nikakva naučna refleksija, to je prosto iskustvo i svagdanji doživljaj.

Ni u jednoj jedinoj izjavi naše narodne duše ne osjećamo te u temelju „razboljene psihe“ kao u narodnoj pjesmi i melodiji. I kad tu govorimo o jugoslovenskoj duši, mislim naročito na one dijelove naroda u kojima je ta psiha zadržala (ili zadobila?) svoj izraziti rasni karakter, gdje su jači i kulturniji tuđinski uplivi i prilivi bili najslabiji, dakle u sredini i jugoistoku narodnog tijela. Samo u tome dijelu došla je tendencija nesmetano i puno do svog oblika, i samo tu je mjesto da se pokuša analiza jugoslovenskog bola.

Pjesma je prvi najneposredniji i najkarakterniji izraz. Ali tu su i drugi dokumenti, uz najjasniji govor te pjesme i melodije. Tu je i naša narodna lirska i junačka epska pjesma, narodna priča i pripovjetka, produkti narodnog humora, ironije i satire. Tu je i „narodna filozofija“ poslovica, aforizama i sentencija; u jednu riječ, čitavo „narodno blago“ i narodna tradicionalna „književnost“. Uz to dolaze na vas religiozni i tradicionalni duševni život, praznovjerje i „vjerovanja“.

Od svega toga govori nam ipak najotvorenije naš narodni melos. Pjesma i muzika izdižu se svojim najdirektnijim izricanjem i saopćavanjem iznad svih drugih ogranaka umjetnosti. Nema umjetnosti ni umjetničkog „izraza“ koji bi nam toliko golo i razotkriveno saopćavao izravno nečiju duševnost, kao što to može da učini muzika. Ona izravno daje osjećaj i izazivlje osjećaj. Posredstvo uma, uopće svako posredstvo tu je najneznatnije; na idealnom vrhuncu ono se uopće i ne osjeća. Osjećanja i emocije, duboke i neizrecive, intimne i nesvjesne do potpune nesaopćivosti, samo se njome mogu prenijeti „od duše k duši“ kao integralni puni doživljaji. Ali s tom dubinom data je i uskoća muzike. Ona je golema, jedina i sama sve dotle dok ne pođe da saopćava i ono što je i drugim načinom priopćivo, dok ne traži da proširi svoju uskoću – na račun svoje dubine. To se zbiva onda kad hoće da kazuje takove nijanse koje su već intelektom omjerene i odjeljene i koje ne znače dubokih, spontanih i inače neizrecivih emocija. Psihološki uzeto, „prava“ je muzika samo narodna, neumjetnička muzika. Kriteriji za veličinu umjetne muzike ostaju – u temelju – isti sa kriterijumima narodne. I kad je Šopenhauer u svojoj metafizici muzike tu umjetnost odvojio od svih ostalih umjetnosti i jedino u njoj našao neposredni izraz onoga apsolutnog što stoji iza sviju pojava ovoga svijeta – izraz posve ravan samom tom svijetu kao „pojavi“ – onda ga je na to mogla dovesti samo ta, zapravo psihološka refleksija, da u jeziku muzike progovara najneposrednije ona duboka srž duše ljudske, ona njegova metafizička svesvijetska volja, koja je za nj bit, stvar, apsolutum ovoga svijeta.

Muzika daje ličnost kako se ona ne može prevesti ni u koji drugi govor. Po pjesmi najbolje upoznajemo čovjeka i karakter čitavih naroda. Duševno lice jednoga naroda (ako ga uopće ima) proviruje kroz njegovu narodnu pjesmu. Tip te pjesme odaje duševni tip. Izrazitost i sirovost te pjesme odaje i izrazit, prost i sačuvan duševni tip. S kulturom nestaje i tipa; internacionalizovanje evropske kulture i njeno uniformirano širenje po globusu Zemlje pokazuje to najjasnije. U polukulturnosti našoj mi tog tipa još izgubili nismo, pogotovu u krajevima koje možemo smatrati najmanje kulturnima. Još gleda kroz taj živi naš narodni melos i živo u temelju jedno lice toga naroda. Taj melos govori samo jedno, u temelju uvijek jedno i isto: bol.

Bosanska, srbijanska i makedonska pjesma

Lice koje se daje iz toga melosa, jedno lice cijelog naroda, kao jedne jedine kolektivne duševne ličnosti, jest lice patnika.

Nigdje nam to jedno duševno lice našeg naroda ne izlazi tako jasno i raskriveno pred oči i nigdje ne progovara taj narod tek jednim i svojim načinom kao u toj svetoj pjesmi.

Tko je malo poornijeg uha barem prošao kroz našu Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Makedoniju, dakle sredinu, jug i istok Jugoslavije, znaće dobro na što ovdje mislim. Taj tip pjevanja koji se nazivlje kadgod „bosanskim“, kadgod „srbijanskim“ (ili „starosrbijanskim“), a ponajčešće „makedonskim“ – jer se obično Makedonija smatra ognjištem i rasadništem te pjesme – pokazuje sve jaču tendenciju ekspanzije prema sjeveru i zapadu, sve do u hrvatske i slovenačke kajkavske krajeve. Istinski on živi samo u onim pomenutim južnim i istočnim krajevima, tu mu je korijen i atmosfera; svagdje drugdje izlazi iznakažen i zakinut.

Muzikološki i muzičko-teorijski, u zapadnoevropskom vidu taj je muzički tip pravi „curiosum“. Tip svoj i individualan, nastran i „egzotičan“ za svako tuđe uho; ima u njemu nešto što stranca frapira, čudno, možda i neugodno dodiruje i on prosto ne zna „šta bi s tim počeo“. Njemu je to nešto posve tuđe, a ni otkud da nađe ključa da se uživi i da razumije. Čudna je i nerazumljiva tehnika te pjesme, još čudnija ona strahovita monotona i beskrajna melanholija te pjesme. Ta to je izvan ploštine svijesti jednoga Evropljanina. Ali i taj pravi stranac, Nijemac, Englez, Francuz snaći će se još nekako – jer to su narodi koji se razumiju u kolonije i tome slične stvari, odmahnuće rukom: „Orijent!“, „molmuzika“, i gotovo. Ali naš jugoslovenski „stranac“, a takovih ima i ter koliko u nas, u izvjesnim krajevima, taj će muku da namuči – ako ne može da umakne da ne sluša. Rekao bih da oni koji ne osjećaju i ne razumiju te pjesme, da bježe od nje. Brzo ćemo vidjeti zašto. Ali ne samo ljudi laici u muzici, i muzičari naši i muzički „visoko obrazovani“ ljudi panički bježe od nje! Nije ovo ni za vlas pretjerano. Ima li u ma kojem našem duševno-kulturnom polju krupnije i zdepastije tuđinštine, pokradene i nespretno imitovane, koliko baš u toj nesretnoj „našoj“ umjetnoj muzici? Pored prave Krezove riznice narodnog muzičkog blaga ili, ako hoćete, rudnika blaga, mi smo još uvijek pravi prosjaci sa svojom jugoslovenskom umjetnom muzikom uza sav pošteni napor dva-tri kompozitora i muzikologa novijeg datuma. Naši muzikološki počeci zapeše na Kuhaču i Mokranjcu. Dvije-tri novije laste ne učiniše proljeća.

Nema sumnje, golema većina naših muzičkih ljudi stoji još danas daleko od tog narodski našeg tipa. Ali vidjećemo domala zašto i oni bježe!

(…)

Psihološki ključ i uživljaj u rasnu jugoslovensku melanholiju

Samo u nutarnjem doživljavanju i izživljavanju te naročite psihe stoji ključ za sva ona duševna-dinamička vrela iz kojih ta pjesma raste i prema kojima se organički nužno i formira.

Duša je posebno „postavljena“, u čitavom svom sklopu. Samo jedan poseban „kat svijesti“ (ili podsvijesti?) daje onu osnovicu iz koje se diže sva ona specifična i naročita ekspresivnost jugoslovenske pjesme, sa svom onom svojom jednoličnosti i posebnom karakternosti po kojoj je odmah, na prvi mah, još prije svake analize, prepoznajemo.

Potrebna je tu samo jedna posebna udešenost psihe, ali izvedena u krajnosti, rekao bih u neizmjernost: udešenost da se ona uleđena i ugrudana bol, sav onaj nesvijesni negativ života otpusti u neko beskrajno odtaljivanje. Posebna slado-bolna srs – to je hladnoća toga taljenja.

Ovo je što se doživljuje u punoj i izraženoj jugoslovenskoj pjesmi.

U toj „paradoksalnosti“ stoji sva psihička bit njena, najoštrija granica, nijansa i distinkcija prema svim ostalim melodičkim tipovima. Bit je njena „iracionalna“ do apsurda; „iracionalna“ zato jer zapadno-evropski muzički tip, prema njoj, u nekom smislu izlazi upravo „racionalan“, u formi baš i „matematičan“. Taj ima bar neku svoju evidentnu Jogique des sentiments“ – jugoslovenska pjesma je nema. U toj pjesmi predaje se bol nekoj beskrajnoj slasti nad samom sobom, uživa u razvijanju sebe same, u kupanju, zaboravljanju u samoj sebi. Bol se tu izživljuje kao slast, kao kontrast same sebe, užitak i slast te boli same. Ta pjesma otpušta nešto što je „nakupljeno“ i neizdrživo; ona dahće za olakšanjem, oslobođenjem. To nešto je neizrecivo, kao što je uopće neizrecivo sve ono što organička pjesma „govori“. Ali tome otpuštanju nema kraja, nema oslobođenja. To „bježanje od bola“ tako je udešeno da znači jedino – dublje upadanje u nj. Govor, izraz bola prejak je i zato regresivnim učinkom samo pojačava tu bol, u posebnoj sladostrasti tog samog pojačavanja. I u tom je sad onaj „apsurd“ tih pjesama da one oslobađajući još dublje nas zarobljuju, da kidajući, gušeći bol, još jače je oživljuju i tako sve dalje – s tendencijom u beskrajnost. Otale izvire ona karakteristična nesvršenost i beskrajna otegnutost, širina. Otale i onaj posebni raffinement te pjesme, jer u svome „oslobađanju“ ona i silnog maha daje i silno steže, i čim više pušta, tim više steže, čim više „tugu“ i „žalbu“ tjera, tim dublje u nju tone.

To je pjesma koja svojim milovanjem muči. I što se više tom milovanju predajemo, to se teže od njegova mučenja rastajemo. Sve jače i britkije zarezuje se oštrica; kao što se i čelični okovi sve dublje upiljuju u tijelo čim se više trza i otimlje.

Finale tu je početak, nigdje nesvršen, uvijek otvoren. Projekcija u neizmjernost. Te pjesme po svojoj prvoj udešenosti uopće i ne mogu da se „svrše“ i čovjek osjeća u njima, da se uopće i ne bi smjele da svrše da postanu ono što jesu. To je pjesma onog posebnog osjećanja: da poslije nje nema više ništa, nema života – osjećanja u stvari neizrecivog i neopisivog. U toj svojoj monotonosti i vječnoj unutarnjoj jednakosti, u duljenju i ponavljanju u beskraj sve su jače, dublje i silnije. Ta nedovršenost u samoj je biti njihovoj. I zato je neizbježiv onaj stalni „ostatak“ koji se nikad izživiti ne može i koji uvijek i neizbježivo ostaje. To je talog one lude „žalbe“, „tuge“, kojoj nema smirenja.

„Tuga„, „žalba„, „dert„

Ne samo „žalba za mladost“; dublja je i šira, i bez dna i bez kraja ta jugoslovenska „žalba“ i ta „tuga“, što se i u tekstu monotono refrenski ponavlja. „Žalba“, „tuga“, „dert“, „bolan“, „bona“ – to se ponavlja najčešće i do strahotne monotonije. I bez smisla i bez značenja, kao jeka svuda se ponavljaju – sve do proste nesvijesne poštapalice.

Nije to tek sevdah ni sevdalisanje, ni „dert“ za izgubljenu djevojku. „Od sevdaha goreg jada ne ima“, ali ne samo za Jugoslovene, već i za ostale ljude. Nije sva ta „žalba“ tek žalba za izgubljenu mladost. Ni „tuga“ nije uvijek ni očaj ni razočarenje, ni nagovor iz neke ganute dragosti kao sinonim za ono poznato „mori“ iz makedonske ili vranjanske pjesme.

I „sevdalinka“ i „jauklija“ tek su podvrsta u toj cijeloj vrsti pjesama. Doduše, one su najkarakternija njena podvrsta. Ali taj njihov teški, sumorni melanholični karakter kao da je nekom iridijacijom prožeo i prekrio i sve ostalo, pa i ono sa žalbom i dertom nema nikakve veze. Melanholija prelazi naprosto u način, maniru. Ni veselje, ni obijest, ni divljost ne može da je zataji, i ovo je sad ono što je najkarakternije, najjugoslovenskije na čitavoj ovoj stvari.

Čovjek naš južnih krajeva i „iz veselja“ pjeva tužno i uvijek jednako tužno; ni u kolu, ni u poskočici, ni u razigranom „svatovcu“ neće nikako da iščezne onaj neki „mol“ kako bi rekao muzički teoretik, onaj tonalni osnov neke težine, ozbiljnosti, čega li. Tko ima i uha i osjećanja, neće mu nikad izmaći taj neki neizrecivi balast u dubini. I bez „tuge“, tuga je uvijek tu, i bez žalbe elegična udešenost tona sve jednako zvuči. Zašto i otkuda sve to? Što to iživljuju ti ljudi, i onda kada nesvijesno iživljavaju? Jer baš na tom „nesvijesnom“ stala je sva težina pitanja, na tom stalnom i organičnom, za razliku od svake naročito melanholične i nostalgične umjetne kompozicije. A da je uistinu to rasno jugoslovensko iživljavanje nesvijesno, vidi se i po tom što je upravo fiziološki umehanizirano i u sami ritam kola, i u najbjesniju pjesmu pjane terevenke. Prođite samo pored pučke njemačke, talijanske, pa onda pored prave „jugoslovenske“ krčme i osluškujte malo tu grdnu razliku, ali ne samo u „kulturi“ i površini nego i u psihi. Ovdje će me razumjeti samo onaj koji je imao prilike da prisluhne pjesmu onih zaturenih, prezrenih, čađavih mehana negdje u Sarajevu, Vranju ili Skoplju. S kakovom li se pjesmom taj naš „surovi“ balkanski čovjek „razveseljuje“! Kako on uz „ljutu“ „razbija“ svoj dert! I krišćanin i musliman i katolik, svagdje i uvijek jedno te isto, i monotono i očajno do dosade i vječito sve jedna pjesma- iz koje treba samo da zagrca plač.

(…)

Predugo „herojsko razdbolje„

Istine će biti nešto i s tom krvavom i tamnom historijskom sudbinom. Ima za to i analognih primjera; čini se da je tu i neko pravilo po srijedi. Narodi koji su u borbi i patnjama svoj vijek vjekovali, koji su duge historijske periode živjeli teškim, nesigurnim, borbenim životom, morali su prirodno da dođu do težega, ozbiljnijeg životnog osjećanja. To je onaj „crni talog“ historije koji nalazimo u nesrećnih nacija i plemena; jer i nacija imade srećnih i nesrećnih kao i ljudi i pojedinaca.

„Herojstvo“ od nevolje, od bola i umiranja, ne ono hidalga, ritera i kondotjera, to herojstvo, patničko i onda kad je najmuškije i najdinamičnije, to je historijska kolijevka melanholičnoj duši.

Osamstogodišnja borba duž čitavog Pirinejskog poluotoka rađa „Plač za Andaluzijom“, pjesmu koju Maur pjeva u grcanju suza. Pjesma bojovnog Malorusa kozaka, koji, dan i noć spreman, ne ostavlja konja, poput naših graničara i uskoka, ili je do divljine bijesna ili do plača nostalgična. Blažene „sredine“ tu nema, baš kao ni u nas. I ubojiti strasni Kavkazac, Georgijac, Oset, Čečenac, Migrelijac, svi oni, ljubeći nadasve slobodu, tim više čim su je više gubili, bugare sjeno u svojoj pjesmi baš kao i mi. Osjećajni život takovih naroda kreće se u strasnim ekstremima, srednji stepeni u tim ljestvicama nisu „izdiferencirani“.

Da je melanholična pjesma već stoljetna baština jugoslovenska, za to se može naći tu i tamo i po koje svjedočanstvo, pogotovu poslije turske invazije. Jedno je značajno iz Bosne, i zato ga ovdje naročito ističemo, jer ima karakter dobrog historijskog vrela. U sarajevskoj „Nadi“ godišta 1903. u radnji Ćire Truhelke „Naši gradovi“ čitamo kako je neki putopisac Pavao iz Rovinja bio god. 1640. u Visokom, u Bosni, i tu je „došao preda nj čovjek te zapjevao uz gusle, a ta neobična melodija pobudila je u njemu melanholiju“. Već taj čovjek nalazio je dakle u toj pjesmi neki exoticum. Već iz ono par sačuvanih taktova starih naših pjesama koje su se sigurno i pjevale, možemo zaključivati i na melodički njihov karakter. Jedan inteligentni Nijemac, činovnik tada austrijske Bosne, rekao mi je spontano svoje opažanje za taj narodni melos u Bosni, da narod koji tako pjeva „mora da je imao neobično tužnu prošlost“. Po pjesmi i po najnovijim umjetničkim izrazima rasne jugoslovenske psihe (Meštrović u plastici, Rački u slikarstvu) „deducirali“ su neki evropski kritičari našu prošlost i tradiciju i pravo su je naslutili, iako je često nisu nikako ili vrlo slabo poznavali. John Pister, govoreći o „nacionalnoj tradiciji“ Jugoslovena i njihovoj sadanjoj umjetnosti veli izričito: „Značajne su crte (te tradicije) buntovna snaga, što se diže protiv svake formule, jakost imaginacije i melanholija.“

Frapantno je sličan nalaz Gabriela Millet-a: „Ono što je kod drugih evropskih umjetnika izvještačeno, kod njih je čisto prirodno. A to je zbog toga što su oni dostojni baštinici još netaknutoga blaga koje je osnovno obilježje karaktera njihove rase: žilava samostalnost, imaginacija i sklonost melanholiji“. Sporedno je pri tom što je ovdje riječ o slikarskoj umjetnosti; veza između organičkog karaktera po prošlosti i tradiciji s jedne (strane), i imaginacije i melanholije, s druge strane, oštro je, u svom širem značenju, potcrtana.

(…)

„Neotmjene“ crte uz „otmjenu“ melanholiju

Da je taj naš prirodno nadareni čovjek junačan, za to ne treba, hvala bogu, nikakovih dokazivanja ni citiranja. Herojstvo i melanholija, to je dvoje već naprijed bilo dovedeno u organičku vezu, naročito kad se radi o rasnoj psihi. Ovo je jedna široka etnička činjenica, u Jugoslovena napose još i historijska. Ali s tom ratničkom psihom (koju i gore pomenuti Taube u svojoj karakterizaciji vrlo oštro potcrtava) i tom herojskopatničkom melanholijom dolazi sad još mnogo uporednih crta koje u prosjeku posve pravilno i prirodno mogu da pripadnu uz melanholični karakter, ali – bez velikog poteza otmjenosti. To su, etički govoreno, negativne strane i ja ću, objektivnosti radi, kad sam već pustio tog stranog svjedoka da nas pohvali, pustiti ovdje i da nas pokudi: „Glavna mana ‘Ilira’ je lijenost i tromost“ (na prvom mjestu istaknuto!) „čemu je krivo donekle i podneblje“ (!). Jugosloven od prirode „mrzi svaki posao“ (ovdje se moramo sjetiti jedne naše „poslovice“ – ironija riječi!); „on ne radi prije nego što će ga glad na to prisiliti.“ Drugo je ovo: „sklonost razbojstvu i otimačini“, zatim strahoviti nagon za pijanstvom sa svim zlom koje otale izvire, mnogoženstvom, itd. Dalje, „nečuvena i nevjerovatna nebriga za budućnost„, „prezir nauka i umjetnosti“, „vrlo smrznuta ljubav prema bližnjemu, osvetljivost koja godinama traje, praznovjerje, čaranje i gatanje, sumnjičavost, podmuklost, laž i varka“.

Ovaj Nijemac sudi vrlo oštro, ali uglavnom slika će biti tačna, pogotovu za ono vrijeme, a nije ni danas baš mnogo drugačije. Etos jugoslovenski nije na visokom stepenu, što moramo otvoreno da kažemo sebi u lice iza ovih pet-šest godina slobode i ujedinjenja otkad se više ne možemo da izgovaramo na druge, sve se je to pokazalo, katkad razmahano u strahovitom srazmjeru.

Lijenost i nebriga na prvom mjestu dobro se slažu sa strasnom i bolećivom beskrajno razvučenom i rakijom nakvašenom melanholičnom pjesmom. Orijentalni fatalizam, indolentnost i neradinost, prava su rasna svojstva našeg naroda. Austrijski činovnici u Bosni nazivali su, rugajući se, lijenost „bosanskom bolešću“. Ali ta bolest biće u nas daleko i preko granica Bosne proširena, pa i u onim našim zemljama, koje se vole podičiti svojom „zapadnjačkom“ civilizacijom. U Slavoniji gdje ima njemačkih kolonista, ta je crta Taubeu morala najjače da zapne za oko.

Nemar i površnost, kadgod i vrlo tanana etička svijest strši u nas i do najviših redova inteligencije u prejakom procentu, da bi se to moglo smatrati normalnim i evropski prosječnim. Štaviše, inteligentni dio našeg naroda stoji prema golemoj seljačkoj masi na nesrazmerno niskom nivou u pogledu duševne i moralne kulture i otud silno nepovjerenje jednog sloja prema drugom. Od plemenite jezgre u najširim slojevima naroda vrlo se malo pozitivno uzdiže i oživljuje u višim intelektualnim slojevima, dok u isto vrijeme posuđena strana kultura ostaje nezgrapno nakalemljena, bez prave moralne kičme i jakog svog asimilatorskog organa.

Gradac o melanholiji

Poslednji dvobroj časopisa za književnost, umetnost i kulturu „Gradac“ posvećen je pojmu melanholije. Dvobroj je priredila Slavica Batos, i u njemu su sabrani tekstovi koji na različit način i iz različitih uglova govore o melanholiji, od kojih se neki prvi put objavljuju na srpskom. Autori zastupljeni u ovom zborniku su, pored ostalih, Aristotel, Žan Starobinski, Benžamen Konstan, Julija Kristeva, Dželaledin Rumi Mevlana, Serž Tiseron, Bela Hamvaš, Žan Kler, Sabin Parmantije, Sigmund Frojd, Džon Kits, Robert Barton, Žerar de Nerval, Vilijam Stajron i drugi. Pored njih, u „Gradcu“ je objavljena i manje poznata studija Vladimira Dvornikovića „Psiha jugoslovenske melanholije“, završene 1925. godine. U ovom broju „Vreme“ objavljuje jedan deo ove zanimljive studije.