Nakon što je prošle godine jedan sudija pa posle njega i drugi "platio glavom", ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvobitne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek
ŽRTVA BOMBE NA KAPIJI: Sudija Dragiša Cvejić
Da je proveden naum Visokog savjeta pravosuđa iz 2006. godine, po kojem bi od 138 općinskih sudova u Srbiji čak skoro polovina – njih 71 – trebala biti „ugašena“, sudac Opštinskog suda u Odžacima Zoran Cvetanović i advokat Petar Savanović, obojica u naponu profesionalne karijere (pedesetogodišnjaci), bili bi živi, među nama.
Sudac Cvetanović je ubijen u vlastitoj sudnici u Odžacima. Njegov ubojica Ilija Danilov (53) iz Deronja (selo nedaleko od Odžaka) osuđen je (još nepravomoćno) na maksimalnu zatvorsku kaznu od 40 godina.
Činjenica je da je toga dana ubojica, opterećen svojim financijskim problemima, iskoristio poznanstvo s jednim od članova sudskog osiguranja i naoružan ušao u zgradu suda. Oružje mu nitko nije oduzeo, u sudnici je pucao u suca, advokata i zapisničarku i nakon ispaljenih cijelih šest metaka neometan je odšetao u policijsku stanicu i predao se.
Tek koji mjesec kasnije, u Knjaževcu – ovog marta –ubijen je predsjednik tamošnjeg Opštinskog suda Dragiša Cvejić: na kapiju njegove kuće postavljena je bomba, koja je aktivirana u trenutku kad je ujutro toga dana krenuo na posao i sva je sreća da su njegova supruga i maloljetni sin u tom času bili u kući; moglo se desiti da mu sin osnovnoškolac krene prvi ka školi i da on bude žrtva, kao što su žrtve toga jutra bili i slučajni prolaznici, njih troje toga jutra, među njima i skoro vršnjak sina suca Cvejića.
U manje od godinu dana, dakle, imamo dvojicu mrtvih sudaca: jednoga je ubila nezadovoljna stranka, za smrt drugoga još ne znamo ni motive, niti izvršioce, tek se po medijima spominju neki koji su bili u sukobu sa zakonom i za koje je – a riječ je o djelima manje društvene opasnosti, čije procesuiranje obuhvaća nadležnost općinskih sudova – nadležan bio ubijeni sudac Cvejić.
Nakon što je prošle godine jedan sudac – a prije njega, ne zaboravimo, i premijer Zoran Đinđić – pa poslije njega i drugi „platio glavom“, ništa se nije dogodilo u društvu; nakon prvotne kuknjave i zgražavanja, dobili smo tek obećanja i nikakve rezultate. Ministarstvo pravosuđa Srbije obećalo nam je, po ne znamo koji put, ulaganja u sigurnost u sudovima: kako je Ministarstvo tek dio cijele nam države koja dijeli zajednički budžet, tek su neki (nije ih malo, doduše) kompjuteri podijeljeni po sudovima širom Srbije, ali od sistemski uređene sudske straže i dan-danas nema ništa. Ali, nije ni to najveći problem, jer samo jedno ministarstvo ne može baš ništa u situaciji u kojoj nema novca, ali niti najobičnije brige o sebi bližnjem i moralu okoline: o tome govori stvarnost u kojoj se, na brojne prijave sudaca i tužilaca da im prijete, da su neki čak i prebijeni „po gradu“ (o sudbini nedavno pretučene sutkinje Prvog opštinskog suda u Beogradu još nemamo vijesti, čak niti u tabloidima), ne postupa. Nije se postupalo niti na prijave sudaca i tužilaca vjerojatno najbolje osigurane institucije u srbijanskom pravosuđu, Specijalnog suda za borbu protiv organiziranog kriminala i onog za ratne zločine: ni do danas nismo saznali tko je prijetio sutkinji Maji Kovačević-Tomić, niti tko je sucu Milanu Raniću odšarafio točkove na automobilu, tko je sutkinji Nati Mesarević donosio ruže sa porukama smrti, tko joj je poručivao gadosti uoči i nakon izricanja presude za ubojstvo premijera Srbije i tko je njenog prethodnika Marka Kljajevića uvjerio da treba napustiti sudačku funkciju usred tog istog „procesa stoljeća“, i još podosta toga.
Smrt sudaca Cvetanovića i Cvejića posljedica je stanja u Srbiji. Prošloga ljeta i ovog marta, kad su ubijeni, čuli smo velike riječi i obećanja: sistem će ovo i ono, reformirat ćemo ovo i ono… Kako dani teku, zaboravit će se te uzaludne i nadasve sistemske smrti, njih dvojice sudaca – kao i ostalih žrtava državne nebrige – sjećat će se tek najbliži i tek će daleka i eventualna promjena u društvu kao cjelini ukinuti naviku da se može ubiti i predstavnika državne pravde, tek onako, zato što nam je država tako nemarna i zato što nema snage oduprijeti se ili naći i spriječiti nasilnike. O tome rječito govore i brojne dojave o postavljenim bombama u sudnicama širom Srbije: država, evidentno, ne čini dovoljno da dojavljivače pronađe i da ih zakonski kazni, a pitanje je vremena kad će neka prijavljena bomba postati istinita i zaista eksplodirati.
Tehnički ministar pravosuđa Dušan Petrović je prije nekoliko dana „izrazio uverenje“ da će 2008. biti godina u kojoj će se donijeti svi potrebni dokumenti koji će omogućiti viši nivo sigurnosti nosilaca pravosudnih funkcija. I najdobronamjerniji laik će odmah odgovoriti: neće. Jer, mjesecima još nećemo imati parlament i vlast koji će moći štititi građane, pa i suce i tužioce, i koja će provesti namjerene sudske reforme i koji će ubojstva dvojice sudaca u Srbiji protumačiti drugačije od teorije da su ubijeni zato što nam sudstvo ne valja, kao da je to jedino što nam u državi ne valja.
Njih dvojica su ubijeni i to ništa neće promijeniti. Znaju se imena ubojica i mali lični motiv. Uzrok je, pak, na državi samoj i dok se ona ne promijeni smrti, pa i sudačke, neće nam nedostajati.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbija je ušla u građansku neposlušnost, a to sa sobom nosi posledice. U danima za nama postalo je nemoguće prebrojati privedene, uhapšene i povređene. Ostaće zabeleženo da su se policijske marice u punoj brzini zaletale u mirne građane i da je jedan čovek hteo da naudi sebi, pod teretom pritiska vlasti
Šta je sve pokazao protest u subotu 28. juna? Kakve poruke i pouke odatle može da izvuče vlast – i čini li to – a kakve studenti i građani koji demonstriraju? Da li je manifestacija nacionalizma na Vidovdan bila očekivana, potencijalno opasna ili predstavlja nešto sasvim drugo? U kakvom se položaju sada nalazi režim, a u kakvom njegovi protivnici
Brojanje glasova na ponovljenim izborima, na jednom izbornom mestu, u varošici od 10.000 ljudi, pratio je lično predsednik države Aleksandar Vučić jer je znao – ako padne Kosjerić, zaljuljaće se mnogo više od jedne opštinske vlasti. Uspeo je SNS na kraju da zadrži izbornu pobedu, uz uobičajeni repertoar – zastrašivanje, demonstraciju sile i medijska blaćenja protivnika
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
“Posle ovih sedam meseci”, kaže psiholog Zoran Pavlović, “represija postaje sasvim jasno kontraproduktivna. Režimi koji koriste prekomernu silu često nehotice mobilišu građane, jer nasilje delegitimizuje vlast, a ljudima daje moralnu jasnoću i emocionalnu snagu da se suprotstave. Represija, drugim rečima, ne samo da neće pasivizovati društvo (što režim planira), već će samo ojačati granicu između ‘nas’ i ‘njih’, ojačaće i identitet otpora i pojačati koheziju unutar grupe koja trpi nepravdu. Broj ljudi koji izlaze na ulice ne smanjuje se već raste”
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!