img
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Priča preživelih

15. oktobar 2008, 18:12 Teofil Pančić
Copied

Muharem Bazdulj: Čarolija
Gradac K, Čačak, 2008.

Volim petkom gledati ove stare zanatlije što na povratku s džume strpljivo otpuhuju svoje dimove i srču tursku čemerušu iz fildžana na čijem dnu taman talog kafe skriva polumjesec i zvijezdu. Volim se odmoriti u srebrenom sjaju starosti, u sjeni ovih ljudi kojima je – kako Šekspir kaže – svaka treća misao posvećena grobu. Svaki je starac valjda pomalo gnostik, jer gnostik je onaj koji zna, a ko može znati ako starac ne zna. Ko može o životu znati više od nekog ovakvog starca? Oni znaju i šute: šutnja njihova je zlato koje sjaji blještavije od srebra njihovih kosa. Kad pažljivo gledaš ljude koji kafu piju, lako ćeš primjetiti: što su mlađi brže piju, glasniji su i više pričaju.

Gorenavedeni fragment iz priče Znanje više je ovde zbog lepote nego što bi bio bilo kako tematski – pa i stilski, uostalom – karakterističan za novu zbirku priča Muharema Bazdulja (Travnik 1977), jednog od najznačajnijih prozaika (ne samo) naraštaja rođenih sedamdesetih, a pišućih na BHS jeziku. Jer on to, naime, nikako nije, upravo utoliko što je Čarolija predominantno prirodan produžetak piščevih preokupacija iz Travničkog trojstva (v. „Vreme“ br. 650), što će reći da su protagonisti ovih priča baš oni koji kafu ispijaju brže, glasnije i raspričanije… To su, dakle, oni što su bili premladi i za rat i za mir koji mu je prethodio, a sada su odjednom prestari i na neki beskoristan način predrugačiji da bi mogli zaista da se sastave, da se snađu (čuj: snađu!) u ovom post-svetu koji se već posve izglobio, naročito na Balkanu, pa još u jednoj luiskerolovskoj „unutrašnjoj zemlji“ (Ivan Lovrenović) koja svakog jutra iznova mora samu sebe da ubeđuje u svoje postojanje, jer je zasnovana na bizarnim temeljima koji je svakog jutra iznova ubijaju. Pa zato ne može ni da živi ni da umre, što se nekako prirodno prenosi i na njene stanovnike, naročito one koji su, što bi rekao onaj mahniti bradati minstrel sa flautom, too old to rock’n’roll, too young to die. A ko to, molim vas, nije „prestar za rokenrol“ u delu sveta u kojem je normalno da se rađaš star šesto i kusur godina, živahno pamteći Kosovski boj? Iz čega je, opet, jasno i to da niko tu ne može biti zaista premlad za smrt.

Čarolija je, međutim, priča preživelih, zbog čega ipak nije niti malo lakša. Dve možda ponajbolje priče možemo mirne duše nazvati „ljubavnim“ u onom najboljem, neprolaznom smislu reči: Kroz šljivike i livade priča je zvorničke srpske Julije koja je s početkom rata ostala bez Mahira, svog muslimanskog Romea, koji će docnije stradati u Srebrenici; naizgled, previše opštih mesta na malom prostoru; u stvarnosti, trijumf autorovog umeća da priči o onome što tobože svi-već-predobro-znamo podari jezovitost i razornost Strašne Vesti, kao da je prvi put da organizovano ludilo razdvaja i ubija – jer zapravo i jeste prvi put: svaki put iznova je prvi put, u protivnom smo pristali na to, što je negde isto kao da smo i sami njegov deo. Izdrži je nešto posve drugo: travnička love story u kojoj su rat i priključenija tek mutni pozadinski eho, a ono suštinsko jeste nepodnošljiva lakoća promašaja: jedna greška u životnim koracima dovoljna je da razbije čaroliju, da razgradi jedan bogomdani dvoljudski odnos; i šta ostaje na kraju, posle promašaja? Samosvrhovito stoičko izduravanje, izdržavanje, kosmički hladna udaljenost koja se više ne može smanjiti ni kada priđete posve blizu: taj što promiče ulicom sada je neko drugi, ili ste to vi, ili se svet već nekako loše naherio… Bazdulj sa zadivljujućom elegancijom spaja kao-uzgrednu duhovitost, živopisnu kolokvijalnost naratorke i naizgled suzdržanu, a opet svepreplavljujuću liričnost, ispisujući jednu od najboljih priča koje je ovaj prikazivač čitao u dugo, dugo vremena.

Egzistencijalni splin jedne majstorski razvaljene PostBosne ono je što Bazdulj „hvata“ kao malo koji pisac sa ovih prostora. Čak i tamo gde rat još traje, ovo su pre svega priče iz pozadine, ispričane iz vizure onih koji su za pušku bili premladi, da bi se – kad su puške napokon utihnule – ispostavilo da im ništa drugo neće biti ni ponuđeno. Zato tu nužno umire rokenrol u magli i memli tegobnog, skudoumnog životarenja, kao u priči Njegoševa 16, zato je tu najbolje odustati od slavljenja bilo kakve zastave, kao u Trobojci. O tom besmislu i beznađu postistorije, o toj Rupi Posred Duše koja se ne da zatrpati svim sredstvima koja potonji život može da ponudi, govori – a pri tome bez ikakvog docirajućeg ili pak patetizujućeg viška – i priča Sarajevo, o mladiću koji će se iz beogradskog utočišta vratiti rodnome gradu („Sarajevu od blata i snega“; Bazdulj ovde izvanredno interpolira ovaj stih Ekatarine Velike, koji kao da je bio okidač cele priče) samo na jednu jedinu noć, bez nekog vidljivog povoda, tek da prošeta njegovim ulicama („prvi put pušim u Sarajevu“) i dovede u kakav-takav red sopstvene demone.

Bazduljevi junaci dovoljno su temeljito poraženi da imaju samo jedno sigurno utočište: sopstveni etičko-estetički sistem, filozofiju življenja koja autsajderstvo ne proklamuje, nego ga živi – čak i onda kada, naizgled, ima i neki drugi izbor. Baš kao u slatkom malom zapadno–istočnom diwanu zvanom Ja i Bobi Mekgi, u kojem ambiciozna vesternizovana Dobra Cura više ne razume lokalnog pisca, čoveka iz svog zauvek bivšeg života, sasvim zadovoljnog svojim lahorastim, neobaveznim, polusirotinjskim bivstvovanjem („ne može ti bit dosta od života samo to što ti je dobro“). Ili u naslovnoj i uvodnoj Čaroliji, a još više u Džoniju, moćnoj posveti svim divnim provincijskim frikovima, koji svoje idole i ideale neće prodati ni za kakvu lovu i ovosvetsko blještavilo…

Uz nekoliko izvanrednih posveta, kakve su Slijepac i pjesma (Springstin), Kakvu kafu pijete (Albahari), ili How to dismantle an atomic bomb (U2) i uz tek jednu ili dve suvišne ili nedomišljene celine (Ljeto) pravo je malo čudeso kako je Muharem Bazdulj zipovao toliko književnih dragulja – ne iz Medine, daleko bilo – na svega stotinak stranica. Čarolija? Tako nekako, bezbeli.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure