img
Beograd, 17°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Nova ratna proza – 1991, godina koja se vraća (2)

Lojalnost i drugi zločini

30. septembar 2009, 22:42 Teofil Pančić
Copied

Ne mašući nikakvom pompeznom subverzivnošću, "Rod avetnjaka" uspeva da bude jedna od najbolje zamišljenih i najuspešnije izvedenih dekonstrukcija totalitarnog "patriotskog narativa"

I zašto? Zašto reći čovjeku koji je bio u ratu da ga rat nije ozlijedio, da je iz njega izašao potpuno normalan i zdrav kao dren? I koliko je s medicinskog stanovišta normalno da čovjek iz rata izađe normalan? Ne bi li tek to trebalo alarmirati kolegij i podići na noge policiju i socijalne službe?

Jedan lik u romanu Slađane Bukovac Rod Avetnjaka (Fraktura, Zaprešić 2008) podseća sagovornika na reči Gistava Flobera da bi se, ako već mora da bira, između izdaje prijatelja i izdaje domovine uvek opredelio za ovo potonje… No, lako je bilo Floberu da to kaže. Ili možda i nije – neće li i u njegovoj prosvećenoj zemlji uslediti „afera Drajfus“?

Sasvim ozbiljno, treća knjiga i drugi roman ove omlađe hrvatske spisateljice (i novinarke u redakciji kulture na HTV-u), zapravo se pre svega bavi upravo time: pitanjem lojalnosti i izdaje, a sve to u ekstremno zaoštrenim društvenim i egzistencijalnim okolnostima, koje – s nekim navodno samorazumljivim pravom – zahtevaju od ljudske jedinke da podredi sopstvena merila međuljudske lojalnosti nekim „opštim“ prioritetima, a koji pak i nisu baš tako opšti, nego su kolektivno-partikularni, plemenski… No, to će vam o ovoj knjizi ionako malo ko reći, jer se svi uglavnom bave onim što je naprosto vidljiviji sloj ovog romana: problemom ratnih veterana, PTSP-a i tome sličnog, tj. toga kako nadživeti rat, ako si ga već nekako preživeo…

Pa dobro, hajde da i mi krenemo odatle. Pavel je zagrebački psihijatar, „specijalizovan“ za izdavanje potvrda ratnim veteranima, potrebnih za dobijanje invalidskog ili pak braniteljskog statusa. Kroz njegovu ordinaciju defiluju svakojaki slučajevi, sve ono što postratna patologija, lična i društvena, nužno donosi. To je, dakle, taj „rod avetnjaka“, marginalaca žrtvovanih u Državne Svrhe, a potom manje ili više ostavljenih da se sami snalaze sa ruinama sopstvenih života. Sve je to, u neku ruku, opšte mesto, nešto manje u Srbiji, znatno više u Hrvatskoj i Bosni, koje je rat neposredno poharao. I ako ćemo pravo, ima takve PTSP–literature okolo i više nego što se da svariti, i počelo je tu da se švercuje sve i svašta: čini ti se da neki pisci i wannabe pisci već počinju da nose svoj – stvarni ili tek literarni – PTSP onako kako su neki u devedesetima nosili svoj – opet: stvarni ili literarni – egzilantski status: dakle, kao neku vrstu ordena, pred kojim se ima salutirati…

Blagorodna razlika koju donosi Rod avetnjaka baš je u tome što je Pavel jako dobro svestan svih tih klišea, i razmatra ih bez iluzija: okej, udaraće pečate tamo gde je to potrebno, ali će njegova praksa zapravo ići nekim drugim putem. Slađana Bukovac vrlo vešto „eksploatiše“ profesiju svog junaka da portretira svu vrednosnu zbunjenost i licemerje koje prati odnos jednog društva prema sopstvenoj ratnoj traumi – koja je u ovom slučaju i neka vrsta „rođenja u krvi“ – a koja se ponajčešće kvaziracionalizuje kroz hrpu trivijalnih stereotipa, trajno potrošenih odmah po izbijanju kakvog-takvog mira. Slično je, uostalom, i s nekim drugim Pavelovim pacijentima, recimo onima koji spadaju u LBGT populaciju, takođe pogodnih za uramljivanje u opšta mesta: od stereotipa koje društvo gaji o njima, pa do stereotipa koje su neki među njima sami o sebi izgradili, nastojeći da ih se po svaku cenu pridržavaju. Što, opet, nije drugo do vrsta ropstva nametnutoj slici nadličnog identiteta.

Dakako, ne dospevaju samo autsajderi i manjine svih vrsta do Pavelovog kauča, nego i neke krupnije zverke. Na taj se način kroz Pavelovu praksu zapravo promeću razni slojevi hrvatskog društva, što je, nemojte sumnjati, veoma zgodno za stanovite društvenokritičke opservacije opšte prakse, ali to autorka neće odviše zloupotrebljavati: kao novinarka, ona dobro zna za razliku između priče i komentara…

Najvažnija odlika ovog romana ipak je to što je sam Pavel mnogo, mnogo više od pukog protočnog bojlera za ovakve ili onakve pojave: naprotiv, ključni aspekt romana upravo je njegova lična priča. Iza fasade karijere uspešnog zagrebačkog „šrinka“ krije se mnogo naprslina, o kojima se, doduše, ponešto i zna tamo-gde-treba, mada je to mozaik kojem mnoge kockice nedostaju. Pavel je, naime, iako „ispravne“ nacionalnosti, tokom rata neko vreme ostao na okupiranoj teritoriji, naprosto radeći svoj lekarski posao, i otišavši odande tek kada je za njega obezbeđena zamena. Tamo ga je od šikaniranja i pogibelji štitio prijatelj iz detinjstva Uroš, još jedan društveni marginalac u međuvremenu, hm, uznapredovao do ratnog gospodara života i smrti. I koji ga je, Uroš, ionako već i pre rata spasao preuzevši na sebe Pavelovu krivicu za saobraćajni prekršaj sa kobnim posledicama, odrobijavši to u njegovo ime; jasno, bez toga, Pavelove karijere nikada ne bi ni bilo. Na taj način, Uroš postaje konstitutivni element celog budućeg Pavelovog života. Zapravo, Uroš i Pavel, mada različiti po svemu (najmanje po banalnoj „nacionalnosti“), ostaju povezani trajnim sponama, lojalni jedan drugom bez obzira na sve „spoljne“ okolnosti, na rat i mir, raspad države, i sve ostalo. Uroš posle odlazi u „matičnu zemlju“, gde – naviknut na nepodnošljivu lakoću povlačenja oroza, sa koje se nije lako „skinuti“ – počini niz zlodela, pa se u bekstvu vrati u Hrvatsku (nismo li u „realnom životu“ poslednjih godina imali niz takvih, naizgled nadrealnih i bizarnih primera?), koja će ga rado vratiti nazad u Srbiju, pošto njegovi zločini za koje je osuđen njoj nisu interesantni, jer nisu iz one etničke šeme koja bi joj bila zanimljiva… Taj do zla boga komplikovani odnos između (ne)lojalnosti prijateljstvu, zakonu, etici, državi, naciji… Slađana Bukovac zapliće i opservira veoma podsticajno i literarno pametno, ako tako mogu reći; ne mašući nikakvom pompenom „subverzivnošću“, Rod avetnjaka zapravo uspeva da bude jedna od najbolje zamišljenih i najuspešnije izvedenih dekonstrukcija totalitarnog patriotskog narativa u poslednje vreme.

Mada se bavi teškim stvarima u mračnom ambijentu, Rod avetnjaka se čita s guštom jer iza njega stoji zdrav autorski refleks i sigurna ruka. Što nikako nije malo, s PTSP-om ili bez njega.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure