img
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Knjige

Kolažiranje epohe

07. april 2010, 15:41 Teofil Pančić
Copied

Ivana Sajko: Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon; Meandar, Zagreb 2009.

Trebale su mi tri vlastite godine da sažmem onih pedesetak što mi se, naoko, uopće nisu dogodile. Naslijedila sam ih kao posljedicu, nisam ih birala, nego su me snašle kao što svakog čovjeka snađe grad u kojemu će se roditi ili obitelj koja će ga udomiti ili pak jezik kojim će progovoriti… te ga sjebu. Potiho. Bez loših namjera. Ali ipak.

Ime mlađe zagrebačke spisateljice Ivane Sajko (1975) nije toliko poznato ovdašnjoj književnoj publici (mada se gdegde i u Srbiji dao naći njen prethodni roman Rio bar), ali je pozorišnoj već vrlo familijarno: nekoliko je njenih komada ovde igrano, uglavnom u „neinstitucionalnim“ pozorištima & trupama, i uglavnom u onoj vrsti teatarskih inscenacija čiji kreatori odnekud čvrsto veruju da publiku treba besomučno mučiti dosadom, pa će joj od toga biti nekako bolje i bistrije, jer „dosada je katarzična“. Ma, kako da ne; dosada je samo dosadna, sve drugo su priče. Zato ne bih mogao ništa zameriti nekome ko je sumnjičavo uzdigao obrve videvši o čijoj se knjizi – pače, romanu – u ovoj kritici radi. Srećom, priča (o) Povijesti moje obitelji uopšte nije iz tog žanra.

U prologu ovog prikaza navedeni pasus onaj je kojim Ivana Sajko „autopoetički“ otvara ovaj roman izrazito fragmentarne strukture, sav od kratkih, brzih slika, scena i prizora, iskolažiranih i napabirčenih iz eklektički birane dokumentarne građe, iz kazivanja bližnjih te iz naratorkinih sopstvenih uspomena. Drugačije se, dakako, ne bi ni mogla ispričati onakva priča kakva nam je obećana samim naslovom knjige, ili bi se možda mogla ispričati na klasičan način nekakve „istorijske romaneskne freske“, te kadgod omiljene Velike Muške Naracije (koja nije da nije imala svojih velikih trenutaka), ali biće da Ivana Sajko u takve naracije ne veruje, naročito u njihovu estetsku svrsishodnost danas, i biće da je tu sasvim u pravu. Umesto toga, spisateljica portretira dva rata i jedan mir između njih, dve Hrvatske i jednu Jugoslaviju (hm, jednu?) između njih, držeći se prevashodno „porodičnog“ narativa, u prepoznatljivom ključu uticaja nemilosrdne Istorije i pompeznih Ideologija koje je začinjavaju na „male“ ljudske sudbine, na jednu zagrebačku obitelj koja se i sama i te kako angažuje u burama epohe, trpeći konsekvence svojih izbora. Istovremeno, Sajko svojom metodom kolažiranja sasvim „legitimno“ u priču uvodi i ličnosti koje su dobrom ili zlom obeležavale epohu, od Pavelića do Tita, od Ivana Gorana Kovačića do Brune Bušića. Od mesarske i ljudožderske brutalnosti ustašije do mesijanske nadobudnosti pobedničke – i realno, svemu uprkos, naravno i spasilačke – partizanije, koju ništa nije moglo razuveriti da nije samu Istoriju ščepala za bradu (onu koja prethodno pripadala je Bogu, entitetu u pomalo iznuđenoj ostavci), preko svih kontroverzi socijalizma, duboke vere u njega i tihog, uništavajućeg razočarenja u njegove domete baš kod onih koji su za njega najpredanije radili – neretko i nečiste poslove, doslovno ili metaforično – te maspoka, Titove smrti i ostalih neuralgičnih tačaka Titovine iz specifičnog „zagrebačkog“ ugla, to je priča Povijesti moje obitelji… u njenom pretežnijem delu. No, nije to samo inventura „velike istorije“, nego i tobože vanistorijske svakodnevice, poput velike zagrebačke poplave sredinom šezdesetih, koja je obeskućila ceo jedan proleterski zagrebački sloj. U onom potonjem delu, spisateljica/naratorka sama uzima reč, jer tu nastupa lično sećanje: pred sam rasap socijalističke Jugoslavije, u vreme onih tragikomičnih poslednjih sednica cekaja i šestočlanih svepredsedničkih turneja, dok se nove pošasti nadvijaju nad ljude, i nove mržnje, i novi raspored onih koji su Dobri i onih koji Nisu, onih koje se treba voleti i onih kojih se valja plašiti.

Povijest moje obitelji… neobičan je roman, ponekome će biti i neprohodan mada ničega „hermetičnog“ u njemu zapravo nema. Kako god, radi se o intrigantnoj knjizi, uznemiravajućoj na dobar način, i reklativno usamljenoj u recentnijoj produkciji našeg BHSCG jezika u osebujnom tretmanu istorije koja ima neprijatnu osobinu da se nikada zapravo ne završava… A najmanje onda kada mislimo da je trajno ostala negde iza nas.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure