img
Beograd, 22°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Povodom 80. rođendana Dragoslava Mihailovića

Surovo srce

21. april 2010, 15:09 Vladimir Kecmanović
Copied

Ponekad, umesto u pravog protivnika, svoje udarce usmerava u prazan vazduh. Ponekad ne odoli, pa udari ispod pojasa. Ali, što se mene tiče, ne postoji tako gruba i tako netačna izjava koja čoveku koji je napisao roman Kad su cvetale tikve i koji je život proživeo na strani progonjenih – ne bi morala da bude oproštena.

foto: tanjug

Za pisce važi da su sujetni. I važi da su – stidljivi.

Neki tvrde da su te osobine dva lica iste medalje.

Ne znam da li su oni koji izriču takve tvrdnje u celini u pravu. Jedino što mogu da kažem je da ja jesam. I stidljiv. I sujetan.

Pre koju godinu, na nekom od sajmova knjiga, u blizini svog štanda, ugledao sam čoveka koji je napisao roman Kad su cvetale tikve. Pisca, Dragoslava Mihailovića.

Mogućnost susreta oči u oči sa autorom knjige od koje se ne odvajam, učinila je da savladam i sujetu i stid.

Sa pulta sam podigao dva svoja nova romana. Feliks i Top je bio vreo. Od radnice za štandom sam tražio i dobio reklamnu kesu. U kesu sam smestio romane. I – prišao Dragoslavu.

Istina je – i pre ovog susreta, događalo mi se da na Dragoslava Mihailovića tu i tamo naiđem na ulici. Ali, u tim trenucima nisam imao konkretan povod da mu se obratim. Moja sujeta i moj stid nisu imali realnu protivtežu.

Pitao sam se – kakav smisao bi imalo obraćanje jednog slučajnog prolaznika jednom velikom piscu?

Ovog puta, međutim, u ruci sam držao kesu sa dve svoje knjige. Bio sam naoružan nečim što može da ima smisla.

Prišao sam Dragoslavu Mihailoviću.

I rekao:

Gospodine Mihailoviću, ja sam Vladimir Kecmanović…

Dragoslav Mihailović mi nije dozvolio da završim.

Ljutito je nabrao obrve.

I rekao:

Pa šta!?

Dobro, ne mogu da tvrdim sa sigurnošću, možda nisu bile baš te reči. Ali, obrve jesu bile ljutito nabrane. I smisao jeste bio taj.

Da sam stidljiv više nego sujetan, možda bih se, pokunjen, okrenuo i otišao.

Da sam sujetan više nego stidljiv, takođe bih se okrenuo i otišao. Samo – ne pokunjeno, nego besno.

Pošto su se dva motiva da se okrenem i odem borila jedan sa drugim, i sprečavala defanzivnu akciju, nije mi preostajalo ništa drugo do da Dragoslavu Mihailoviću pružim kesu sa knjigama.

I kažem:

Želeo bih da vam poklonim svoje romane.

Tada sam imao priliku da vidim kako zlovolja u trenu nestaje sa Dragoslavovog lica. I kako njeno mesto zauzima srdačan i topao, pokajnički osmeh.

Primio je kesu.

I rekao:

Hvala ti, Vlado.

Tako smo se i rastali. Jednostavno. I bez suvišnih reči.

Upravo onako kako bi, da sam pokušao i bio nadahnut da ga izmaštam, susret sa čovekom koji je napisao Tikve i morao da se odigra.

Na početku i na prvi pogled surovo. A na kraju, i u suštini – plemenito i toplo.

Sa minimumom izgovorenog. I sa maksimalnim prisustvom duše.

Nisam književni kritičar, baš kao ni teoretičar književnosti, i nije moje da stručno analiziram delo Dragoslava Mihailovića.

Zato se neću baviti srećnom sintezom najboljih tekovina moderne angloameričke književnosti i srpske jezičke i književne tradicije koja je pozlatila svako slovo Mihailovićevog remek-dela.

Neću se baviti srećnom kombinacijom životne muke, truda i čuda, zahvaljujući kojoj je „kontrarevolucionarna“ nužda da se nasilje jugoslovenskog „socijalizma sa ljudskim likom“ prikaže iz perspektive autsajdera, prerasla u istinsku književnu revoluciju.

Neću govoriti ni o značaju koji je Mihailovićevo uvođenje slenga u visoku srpsku književnost imalo za njen dalji život.

Neću reći još mnogo toga što bih, da sam kritičar ili teoretičar, imao da kažem.

Reći ću samo to da verujem kako se ličnost autora uvek, na manje ili više vidljiv način, oslikava u njegovom delu.

I kako verujem da sam u Tikvama jasno sagledao lik njihovog tvorca. Alterega starog boksera Ljube Vrapčeta. Borbenog, a nežnog. Čoveka koji svojim postojanjem potvrđuje smisao sintagme: surovo srce.

Umešaću se u posao kritičarima i teoretičarima književnosti samo na trenutak, kako bih rekao nešto što oni, već decenijama, da kažu nemaju petlju. Tikve su roman u kom nije moguće pronaći jednu jedinu reč viška. I u tom smislu su bar za nijansu savršenije od Proklete avlije Ive Andrića, koja, po opšteprihvaćenom mišljenju, i dalje predstavlja savršenstvo svedenosti bez premca.

Dragoslav Mihailović će mi verovatno zameriti što veličam Tikve na račun ostalih njegovih knjiga. Jer stari bokser, kako sam priznaje, u veličanju Tikava vidi perfidnu nameru da se obezvredi ostatak njegove ličnosti i dela. U slučaju nekih drugih obožavalaca Tikava, možda je u pravu. U mom, sigurno – nije! Volim i druga dela Dragoslava Mihailovića, a posebno Čizmaše, sa bravuroznim opisima ratovanja. Ali, da Tikve volim najviše – volim. I izdvajam ih, ne samo među ostalim delima Dragoslava Mihailovića nego i među svim delima pisaca njegove izuzetno plodne i značajne generacije.

Baš kao i njegov junak Ljuba Vrapče, Dragoslav Mihailović je u životu mnogo propatio.

U logoru u kom su se „antistaljinisti“ protiv staljinizma borili staljinističkim metodama. Na Golom otoku. I posle njega.

A propatio je jer nije imao dlake na jeziku.

Pati i danas. Što od mučnih uspomena, što od pira povampirenih dželata koji, bez snage i moći da se fizički iživljavaju, i dan-danas nastavljaju da provode mentalnu torturu, bezočno se kezeći sa malih ekrana, kao junaci kakvog dijaboličnog rialiti šoua sablažnjujući nova pokolenja, i trujući staračke dane ljudima kojima su upropastili živote.

Ni danas za jezik Dragoslava Mihailovića ne prianjaju dlake. Stari bokser nastavlja svoj meč.

Ponekad, umesto u pravog protivnika, svoje udarce usmerava u prazan vazduh. Ponekad ne odoli, pa udari ispod pojasa.

Ali, što se mene tiče, ne postoji tako gruba i tako netačna izjava koja čoveku koji je napisao roman Kad su cvetale tikve i koji je život proživeo na strani progonjenih – ne bi morala da bude oproštena.

Oprostite mi na parafrazi jedne nepristojne, ali duhovite misli koju sam čuo u svom rodnom, Dragoslavu Mihailoviću ne baš dragom kraju: Draže mi je govno progonjenog i sa progonjenima solidarnog Dragoslava Mihailovića, od torte njegovih progonitelja. Čak i kada bi progonitelji – kao što nisu – bili sposobni da tortu naprave.

Verujem da će Dragoslav Mihailović, i nezavisno od pohvale Tikvama, dok bude čitao ovo što sam napisao, tu i tamo ljutito nabrati obrve. Ali se nadam da će, na kraju, kada čitanje bude završeno, namrštene obrve zameniti širok i naivan, detinji osmeh.

Zastupnik sam mišljenja da značaj pisaca određuje prema najboljem što su dali. I jasno mi je kao dan da je Dragoslav Mihailović klasik srpske književnosti.

U njenoj istoriji postoje pisci čije delo s njegovim stoji rame uz rame. Ne postoje pisci koji ga nadmašuju.

Pored toga što je klasik srpske književnosti, kao još nekoliko velikana, Dragoslav Mihailović je još nešto, što većina srpskih velikana, nažalost, više nije.

Dragoslav Mihailović je živi klasik srpske književnosti.

Povodom proslave osamdeset godina od njegovog rođenja, od srca mu želim da živi klasik srpske književnosti još mnogo godina ostane.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Slučaj Generalštab

17.septembar 2026. S. Ć.

Arhitekti: Pismo Kušneru o Esteli Radonjić Živkov pred ročište u slučaju Generalštab

Pred četvrto ročište u slučaju Generalštab, Udruženje arhitekata Srbije pismom je obavestilo Džareda Kušnera i o pritisku koji se vrši na svedokinju u procesu Estelu Radonjić Živkov

Izložba

16.septembar 2026. Danijela Purešević

Umetnost koja leči

Sandra Malić i Stanko Crnobrnja, “Beskonačna svetlost”; Grafički kolektiv, Beograd

Bioskop

16.septembar 2026. Đorđe Bajić

Dva puta seks, jednom smrt

Želim seks, režija Greg Araki; Tinejdžerski seks i smrt u kampu Mijazma, režija Džejn Šonbrun

Pozorište

16.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Zupčanik u represivnom mehanizmu

Šinjel (nema neutralnih i ćutanje je izvršenje), režija Kokan Mladenović (po motivima pripovetke Nikolaja Gogolja), pozorište “Deže Kostolanji”, Subotica

Roman

16.septembar 2026. Sara Arsenović Spajić

O nesposobnosti da se bude s ljudima

Milica Vučković, Roditelji kućnih ljubimaca, Laguna, Beograd 2026.

Komentar
Milenko Jovanov ispred

Pregled nedelje

Crni Milenko u crnoj kutiji

Zbog čega bi za Milenka Jovanova ispalo bolje da je u Kragujevcu klečao i tihovao kao onomad direktor Jovine gimnazije u Novom Sadu nego što je  govorio o dijalogu i programima? I zašto mu ne veruje ni poslednji crnokapuljaš

Filip Švarm  
Hašim Tači dok mu se u Hagi izriče presuda za ratne zločine

Komentar

„Osuđeni ratni zločinac“

Hašim Tači je bio zločinac i kad je kao predsednik sedeo sa Vučićem i baronesom Ešton. Sada je samo osuđen. O licemerju u „regiji“ i plemenskom moralu koji prevazilazi krvna zrnca

Nemanja Rujević
Aleksandar Vučić i Ilija Srdanović

Komentar

TV duel Srdanović – Vučić: Studentska lista ne bi trebalo da ga odbije

Prvi na Studentskoj listi Ilija Srdanović bi oberučke trebalo da prihvati poziv na TV duel Aleksandra Vučića, prvog na listi Ujedinjena Srbija. Naravno, pod određenim uslovima

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1863
Poslednje izdanje

Studentska lista i kampanja

Srbija nikada nije bila lepša Pretplati se
Katarina Popović, profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu

Kako sprečiti krađu i pobediti na izborima

Mauricijus

Majmuni sa smrtnom presudom

DUH VREMENA: Sedamdeset pet godina Selindžerovog Holdena Kolfilda

Lovac u raži između kvarnih bumera i čednih zumera

Izložba

Umetnost koja leči

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure