
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
4. maja 1980, uprkos krupnim i brojnim problemima, nada i vera da su normalan život i razvoj mogući bile su veće nego ikada potom. Zbog svega toga, Josip Broz Tito je i dalje neprikosnoven u kolektivnoj svesti i pamćenju. "Vreme" ovu godišnjicu obeležava objavljivanjem postera sa Titovim likom i kratkom hronologijom njegovog života u štampanom izdanju od četvrtka 29. IV 2010.
Od smrti Josipa Broza Tita 4. maja navršiće se punih trideset godina. Gotovo ništa od njegovog životnog dela nije preostalo. Federalna država koju je stvorio u Drugom svetskom ratu i na čijem čelu je bio trideset pet godina, krvavo se raspala po svojim etničkim granicama. Od komunističkog pokreta i samoupravnog socijalizma koji je gradio, nije ostao ni kamen na kamenu. A nacionalna nezavisnost i suverenost sada su još samo mutna sećanja na celokupnom prostoru protektorata i poluprotektorata bivše Jugoslavije.
Tokom trideset godina od Titove smrti vidljivo i opipljivo se menjao stav javnosti o njemu. Početkom osamdesetih bio je deifikovan; deset godina kasnije satanizovan; nakon dvadeset godina o njemu se govorilo sa nostalgijom; danas kao o velikoj istorijskoj ličnosti. U toku te tri decenije, izgovaranje punim ustima „Drug Tito“ zamenilo je kroz zube proceđeno „Broz“, a ovo opet „Tito“ ili „Maršal“ uz setan osmeh.
Kako vreme odmiče, Titovo doba izgleda kao idiličan period stabilnosti, napretka i sigurnosti u kome su deca bolje živela od svojih roditelja i kada se znalo šta je red. Sećanja savremenika mahom su pozitivna, srednjoj generaciji sve to izgleda kao mutna i paperjasta uspomena iz detinjstva, kada još ništa u životu nije krenulo naopako, a dvadesetogodišnjacima poput bajkovitih priča iz davnine.
Bez velikog napora, naravno, danas se kao na dlanu vidi šta je sve u Titovom dobu bilo loše i pogrešno. Bilo je to vreme u kome su građani, tretirani kao politički maloletnici, društveni problemi i nacionalne frustracije, gurani pod tepih, a prava i slobode koje sa sada podrazumevaju – nezamislive. Bilo je svega: i nepravde i licemerja i policijskog nasilja i režimske osionosti i političkog voluntarizma. U toj vlasti bili su ugrađeni svi uzroci njene propasti.
Sve to je dobro poznato i ne predstavlja problem. Reč je o nečem drugom. A to je činjenica da su svi oni koji su bili na vlasti posle Tita jednostavno podbacili, i to debelo. Tri decenije nakon njegove smrti veći deo bivše Jugoslavije muči se i grči poput kakvih evropskih parija. Brojna pitanja iz Titovog doba i danas su nerešena, a otvorena su i mnoga druga s kojima on nema veze.
U trenutku Titove smrti ugled u svetu, samopoštovanje i odlučivanje o svojoj sudbini svih onih koji su živeli od Vardara do Triglava bili su neuporedivi sa ovim danas; tog 4. maja 1980, uprkos krupnim i brojnim problemima, nada i vera da su normalan život i razvoj mogući bile su veće nego ikada potom. Zbog svega toga, Josip Broz Tito je i dalje neprikosnoven u kolektivnoj svesti i pamćenju.
„Vreme“ ovu godišnjicu obeležava objavljivanjem postera sa Titovim likom, dimenzija 55×82cm i kratkom hronologijom njegovog života, u štampanom izdanju koje je u prodaji od četvrtka 29. aprila 2010.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve