Državnik koji zaostaje

Prilikom nedavnog susreta predsjedničkog kvarteta u Sarajevu, Tadića, Josipovića, Vujanovića i Silajdžića, jedan od uglednih sarajevskih intelektualaca u državnom parlamentu BiH vidio je „dva državnika većeg formata, jednog koji ih donekle prati i jednog koji dobrano zaostaje“. Taj koji je zaostajao zove se Haris Silajdžić.

U sarajevskom „Oslobođenju“ Boris Tadić i Ivo Josipović ranije su označeni kao lideri za novo vrijeme. Haris Silajdžić bi im, kaže dalje ovaj dnevni list, trebao biti partner, s obzirom na funkciju koju obavlja. Ali pripisuje mu se da on to može samo nominalno, jer je Silajdžić „po dosadašnjoj karijeri i biografiji, te po stavovima koje zastupa, od njih dvojice dijametralno različit“. I dok su Josipović i Tadić u Sarajevu govorili o pomirenju u regionu, jedinom političkom cilju – ulasku u Evropsku uniju, i promovisali kulturu kompromisa, Silajdžić je primijetio da je u zemljama bivše Jugoslavije „nedovoljno iskorištena kreativnost mislećih, ljudi od znanja, mladih koji streme ka nauci“, te predložio formiranje akademsko-istraživačkih centara poput Silicijumske doline. Pa se ovaj političar založio za stvaranje nekih think thank organizacija regionalnog predznaka.

Za mnoge je Silajdžićeva obrazovna pozadina u najmanju ruku čudna, pošto je ovaj profesor arapskog jezika, koji je profesorsku karijeru otpočeo na Univerzitetu u Prištini, veliki čudak. Štaviše, Silajdžić je studirao u Prištini, doktorirao na američko-albanskim odnosima, što je samo po sebi bio dovoljan razlog da mu taj dio biografije postane trn u oku mnogim srpskim nacionalnim retoričarima. Nekadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, potom i premijer Vlade Republike Bosne i Hercegovine, 1996. godine razilazi se sa Strankom demokratske akcije (SDA) i osniva sopstvenu političku stranku – Stranku za BiH – što neki od analitičara političkih prilika pripisuju rastu političkih ambicija Harisa Silajdžića. Novinar sarajevske televizije Hajat Adnan Rondić u razgovoru za „Vreme“ slaže se sa većinom zagovornika bosanskohercegovačke nezavisnosti da je Haris Silajdžić posao ministar vanjskih poslova BiH (u ratnom vremenu) obavljao „primjereno vremenu u kojem se zemlja nalazila“, te da je kontroverzni, a po nekima oportuni Silajdžić obavio „vrhunski diplomatski posao“.

Zamjera mu se prevelika okrenutost ka vanjskoj politici, pri čemu koristi svoja poznanstva i veze kako bi pridobio političke poene, prvenstveno za sebe, znatno manje za stranku na čijem je čelu. „Njegova politička karijera se polako pretvara u solo nastup, jer se stranka na čijem je čelu polako urušava“, ukazuje psiholog Srđan Puhalo.

TITOV GARDIST: Međutim, taj inostrani angažman Harisa Silajdžića imao je i drugu stranu medalje. U posljednjem broju sarajevskog nedjeljnika „Slobodna Bosna“, koji se poziva na informacije iz tadašnjeg državnog vrha u Sarajevu, Ejupa Ganića je tokom 1993. tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović lično poslao u tajnu diplomatsku misiju u zemlje Sjeverne Afrike – Maroko, Tunis, Alžir – da „diplomatski diskretno“, provjeri koliko su vlade tih zemalja donirale novca Bosni i Hercegovini. Prema pisanju ovog nedjeljnika, u ime ratnih vlasti u Sarajevu, prije Ganićeve turneje po zemljama Magreba novac i donacije je ekskluzivno sakupljao tadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić. Na toj dužnosti Silajdžić je proveo vrijeme od 1991. do novembra 1993. godine. Pozivajući se na izvore iz samog državnog vrha, „Slobodna Bosna“ navodi kako je Ejup Ganić tokom pomenute inspekcije utvrdio da je Silajdžić prikupio višestruko više novca nego što je prijavio i dostavio Izetbegoviću.

„Vremenom rastu političke ambicije Harisa Silajdžića, te njegova politička želja za liderstvom, u prvom redu kod Bošnjaka. Autoritet predsjednika Alije Izetbegovića, nesporno prisutan u jednom dijelu Silajdžićevog političkog angažmana počinje da slabi i dolazi do njihovog političkog razlaza – osnivanjem Silajdžićeve Stanke za BiH“, misli Adnan Rondić.

Dobri poznavaoci prilika u BiH Silajdžića vide kao velikog individualca, čovjeka koji stoji sam „protiv svih“, saosjećanje pokazuje uglavnom samo za sopstvene žrtve, a osuđuje samo tuđe zločine. Neki svjedoci smatraju da u stranci ne poštuje nikoga, da ga se mnogi sljedbenici plaše i oslovljavaju i nakon dugog partijskog prijateljstva i još uvijek sa „Vi“. U Silajdžićevoj biografiji dostupnoj na njemačkom jeziku, ne i na našim jezicima, stoji da je mnogo vremena proveo u Libiji, te da je arapske studije tamo nastavio. Prema nekim izvorima, u Libiji je radio kao savjetnik za jednu jugoslovensku firmu. Oni upućeniji pak kažu da je Silajdžić u to vrijeme koje je proveo u Libiji radio kao prevodilac za KOS (Kontraobavještajnu službu), i da je bio uključen u velike poslove oko prodaje oružja.

U prilog njegovoj biografiji dodaju podatak da je bio Titov gardist, gotovo „zaljubljen u Josipa Broza“.

Haris Silajdžić je u sukobu sa najvećim autoritetom u islamskoj vjerskoj zajednici, sadašnjim reis-ul-lemom Mustafom Cerićem. Pozadinu tog sukoba neki vide u činjenici da je Haris Silajdžić bio šef kabineta posljednjeg poglavara Islamske vjerske zajednice u bivšoj Jugoslaviji Jakuba Salimovskog.

Psiholog Srđan Puhalo smatra da Haris Silajdžić sebe vidi kao „principijelnog političara“ na čemu zasniva svoju političku karijeru. „Naravno, ta politička principijelnost se često pretvara u politički autizam, koji često vodi ka konfliktima, najčešće sa Srbima“, pojašnjava psihološki pogled na Silajdžićevo političko djelovanje Puhalo. Drugi poznavaoci lika i djela Harisa Silajdžića smatraju pak da on u svom političkom djelovanju propagira princip „akcije i reakcije“, koji bi, po ocjenama istih, ipak najviše štete mogao nanijeti samim Bošnjacima.

POVRATAK POLITIČKOG MRTVACA: Stručnjak za političku komunikaciju i politički marketing na banjalučkom univerzitetu Mladen Mirosavljević smatra da je Silajdžić imao dobar osjećaj za medije i istupanje u javnosti, što je maksimalno koristio kako na domaćoj tako i na inostranoj sceni, koristeći izgled i znanje jezika. U odnosu na ostale političare, koji su u to vrijeme dominirali na političkoj sceni, Silajdžić se izdvajao, dodaje Mirosavljević u analizi za „Vreme“, po obrazovanju, kosmopolitizmu i činjenici da je predstavljao Bošnjake-Muslimane evropske provinijencije. „Maksimalno je koristio mogućnost komuniciranja, nastupanja u javnosti za građenje imidža obrazovanog, kompetentnog političara. Uz to imao je dobre veze u arapskom svijetu, što je tad bilo bitno i za donacije“, pojašnjava Mirosavljević. Tako je Silajdžić postao jedna od figura u bošnjačkom korpusu koju je bilo nemoguće zaobići.

Na prvim i drugim postratnim izborima, Silajdžićeva stranka ne bilježi značajnije rezultate, no i unatoč tome postaje dio vlasti. Njegova stranka postaje dijelom vladajuće koalicije i u Alijansi za promjene koju je predvodila Socijaldemokratska partija BiH. Bošnjačke glasove ustupio je Zlatku Lagumdžiji, sam nije preuzeo nikakvu funkciju.

Od 2000. te do 2006. godine Silajdžić živi u Istanbulu, daleko od očiju politike, u jednoj od najluksuznijih četvrti u Turskoj, pod pokroviteljstvom poznatog bogataša Tarika Šare. O njegovom ponovnom političkom aktiviranju moguće je govoriti od 2005. godine.

Silajdžić za kojeg su mnogi smatrali da je politički mrtvac vraća se na velika vrata na političku scenu u BiH „lomeći“ takozvani aprilski paket ustavnih promjena. Na tim krilima bilježi i izbornu pobjedu na izborima 2006. godine, te postaje članom Predsjedništva BiH. „Fenomen ovog uspjeha najprije se može pripisati frustraciji bošnjačkog biračkog tijela – osjećaj prevarenosti, pojačan osjećaj izdaje od strane međunarodne zajednice, pojačana sklonost teorijama zavjere, osjećaj nepravde, Dodikov populizam i jeftino politikantstvo. Silajdžić govori ono što godi prosječnom bošnjačkom uhu. Silajdžić ukazuje na stvari, koje posmatrane na principijelnoj razini jesu problematične, ali on ne nudi stvarne mehanizme mijenjanja stvari“, opisuje političko djelovanje Harisa Silajdžića Adnan Rondić. Za njega, dalje, najveći dio onih koji su glasali za Silajdžića kao da ne vide razliku između želja i mogućnosti, ignoriše aktuelno raspoloženje značajnog dijela stanovnika BiH, njegovu strukturu: „Silajdžić je za njih megafon njihovih ličnih želja. Silajdžić je oličenje borca za ispravljanje nepravde i tu je glavna zamka – u ovom momentu najveću opasnost za BiH predstavlja bošnjački nacionalizam“. Haris Silajdžić se istovremeno doživljava kao pragmatičar, ali radikalan. Međutim, mnogi smatraju da on može promijeniti stav, što se u posljednje vrijeme ogleda i u usvajanju Istanbulske deklaracije i spremnosti da se sastane sa Borisom Tadićem, i nakon što mu je u Mostaru na Privrednom forumu podviknuo: „Dakle, ako se ne možemo etnički čistiti, onda nas mogu presretati po Londonu, Beogradu.“ Umio je Silajdžić uperiti prst i održati lekcije nekima od međunarodnih zvaničnika, kritikujući ih da su nedovoljno učinili za Bosnu i Hercegovinu. Upućeniji misle da on nikada neće promijeniti stav na svoju štetu, te mu u određenim slučajevima kompromis nije bitan.

Nakon dizanja tenzija u regionalnoj politici, Silajdžić je pod patronatom Turske neočekivano spustio lopticu. Pružio je Srbiji ruku prijateljstva, ali ne bezuslovno. Dolazak u Beograd počeo je uslovljavati dozvolom da posjeti Iliju Jurišića, koji se nalazi u zatvoru u Beogradu, osuđenom za ratne zločine tokom 1992. godine. Na Igmanskoj inicijativi proteklog vikenda u Sarajevu susret sa srbijanskim predsjednikom bio je više nego srdačan.

Bez obzira na odstupanje od principijelnih stavova, oni koji ga dobro poznaju, kažu da Silajdžić ima jasan politički cilj: pokazati zube Srbima, što mu je postalo gotovo opsesija. On smatra da pomaže Bosni i Hercegovini, da sve to čini u njeno ime i za nju, te očekuje novu mirovnu konferenciju „Dejton 2“. Misli da na to ima moralno pravo. Psiholog Srđan Puhalo smatra da Silajdžić ima nerealno visoko mišljenje o sebi i vrijednostima za koje se zalaže, te iako se zalaže za jedinstvenu BiH, veoma često njegove izjave „dižu pritisak kod Srba u Republici Srpskoj. Njegovi verbalni gafovi su, za Puhala smišljeni i isplanirani, a sve to u namjeri da postane i ostane vidljiv na političkoj sceni u BiH.“

POKVARENA GRAMOFONSKA PLOČA: Mnogi se slažu da Silajdžić svojim djelovanjem na političkoj sceni izaziva stalne tenzije, koje su vidljive i u Predsjedništvu države, što pravi probleme i međunarodnim organizacijama kad pokušavaju iznaći odgovor na pitanje kud dalje sa BiH? Sadašnju jaku Silajdžićevu poziciju objašnjavaju time što SDA (Stranka demokratske akcije) nema jakog lidera i da sem reisa Mustafe Cerića nema osobe koja izraženije zastupa nacionalne interese Bošnjaka.

„U Bosni i Hercegovini imamo danas dva ekstrema: kod Bošnjaka Harisa Silajdžića kao najradikalnijeg zastupnika nacionalnih interesa, a na drugoj strani Milorada Dodika. Pri tome obojica imaju ključnu manjkavost da je potpuno upitna ideološka orijentisanost njihovih stranaka, nepostojanje stranačkih programa koji imaju pokriće u njihovom stranačkom djelovanju i biračko tijelo koje se opredjeljuje isključivo na osnovu nacionalnog garda prema drugome“, smatra komunikolog Mladen Mirosavljević. Ta dva ekstrema se međusobno nadopunjuju i dižu rejting jedan drugome u sopstvenim nacionalnim korpusima, jedan pričom najprije o referendumu, potom o mirnom razdruživanju, drugi ponudom izlaska iz BiH: „Onaj kome nije dobro u BiH, može da ide iz BiH, ali ne može ništa uzeti“, kategoričan je Silajdžić.

Kao i u mnogim drugim stvarima, događajima i ljudima, pogledi na Harisa Silajdžića se umnogome razlikuju, u zavisnosti iz kojeg entiteta se gleda. U Federaciji BiH Silajdžić i dalje uživa veliku podršku među Bošnjacima, posebno onima koji žele Bosnu i Hercegovinu bez entiteta. U Republici Srpskoj on gotovo da je najomraženiji politički lik među postojećima, jer se izričito zalaže za ukidanje entiteta. Sem toga, na njegove veze sa islamskim svijetom u Republici Srpskoj gleda se kao na potencijalno najveću opasnost od terorizma i fundamentalizma.

Haris Silajdžić je prešao dug put – od bosanskog meteora do pokvarene gramofonske ploče. U portretu Fahrudina Radončića, vlasnika sarajevskog dnevnog lista „Dnevni avaz“, odnedavno osnivača i predsjednika Saveza za bolju budućnost, Haris Silajdžić je 1992. godine kao „elokventni i šarmantni 41-godišnji političar jezgrovitih i slikovitih poruka imao osobnu nesreću da njegova briljantna diplomatska promocija dolazi u najdramatičnijim i najkravavijim trenucima vlastite zemlje. Za razliku od političara ovog podneblja i njihove isprazne, Zapadu nikada prijemčive frazeologije, Silajdžić je svjetsku javnost impresionirao konciznošću i odmjerenošću.“ U tekstu „Bosanski meteor“, koji je objavljen u „Slobodnoj Bosni“, Radončić je tada zapisao da je Silajdžić od „političara ne baš najpreporučljivijeg komplimenta ‘najljepšeg ministra’, koracima od sedam milja grabio ka kvalifikativu ‘najpametnijeg’ i ‘najkonstruktivnijeg političara’. Prepoznatljivom dobrohotnošću, što je u početku bio Izetbegovićev imidž, Silajdžić je evropeiziranom pojavom i rafiniranošću dojmio inozemne kolege“, pisao je tada Radončić. U Radončićevim novinama Haris Silajdžić danas je dogurao do pokvarene gramofonske ploče, koja ponavlja iste političke fraze i nudi stare ofucane ideje. „Prije dvije godine aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH obećavao je ‘sto posto BiH’, ukidanje entiteta, milionske strane investicije, novi državni ustav bez entitetskog glasanja. Ništa od toga nije urađeno.“

Sasvim sigurno je da će Silajdžić ostati dosljedan u borbi za ispunjenje ovih uslova, bez obzira na (ne)mogućnost njihovog ispunjenja i sasvim sigurno će imati dovoljno političkih sljedbenika koji će u ta obećanja vjerovati.