

Crowdfunding
Podrži „Vreme“, podrži pravo novinarstvo
„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Štablije upućuju na Zemljištare, ovi na Saobraćajce, zamenici obećavaju imenovanje komunalnog gradskog mađioničara, pa sve ukrug. Oni koji su se i odazivali na pozive sada ne znaju gde je predmet, spuštaju slušalice, izmišljaju imovinske probleme, te krivicu vlasnika srušenih kuća i prioritet države koja ima pametnija posla
Kažu da se na samom kraju loših snova često javlja provalija čiji prizori obavezno bude spavača. I moji snovi su se završavali užasom koji me budi kad se nađem pred bezdanom jednog ambisa kao slike iz konkretnog morskog ambijenta doživljenog u detinjstvu. Sva je sreća da postoji java koja obriše takve predstave iz snova.
Međutim, muke nastaju kad se takvi prizori dese u stvarnosti. Ambis koji se meni desio dva dana uoči Nove godine na putu za kuću jeste realnost. U toj realnosti na 15 km od centra Beograda uspeo sam da ukočim auto ispred provalije koju je napravilo klizište u dužini od 30 metara. Ostaci puta skotrljali su se ka Dunavu, sve zajedno sa betonskim pločama, ciglama, armaturom i nameštajem iz dve kuće koje je klizište samlelo. Sa druge strane provalije našlo se naselje sa 50 kuća, kao ukleto ostrvo na koje se može doći samo silaskom u dno puno zamki, prepreka, glodara, gmizavaca i živog blata i to samo ako je neko u punoj kondiciji i sa prirodnom hrabrošću.
Posle proteka više od pola godine prizori horora se umnožavaju. Period obilnih padavina učinio je nastavak puta u dužini od kilometra neprohodnim i za pešake. Pojavljuju se prepelice i fazani, pa i ptice grabljivice. Odnekuda nadiru lopovi i već je prijavljeno desetak provalnih krađa. „Čišćenje terena“ se završava krađama stvari koje mogu stati u ručni prtljag jer na ovo suvozemno ostrvo nije moguće kročiti ni na magarcu.
Bili su ovde i Javni servis i beogradska televizija, te novinari najveće novinarske kuće na Balkanu, svi u čudu i neverici. Uredno je prijavljeno svim organima po redu i nivou. Bili su opština i grad, štabovi, policija, sekretarijati, inspekcije i struka. Još u februaru predstavnici CIP-a uputili su Gradu predlog mera za sanaciju puta i od tada: gospodin Niko i žena mu Ništa. Štablije upućuju na Zemljištare, ovi na Saobraćajce, zamenici obećavaju imenovanje komunalnog gradskog mađioničara, pa sve ukrug. Oni koji su se i odazivali na pozive sada ne znaju gde je predmet, spuštaju slušalice, izmišljaju imovinske probleme, te krivicu vlasnika srušenih kuća i prioritet države koja ima pametnija posla.
Vlasnici kuća polako posustaju. Svega im je dosta. Sami ne mogu da saniraju razvalinu, psuju vlast i budući most. Ajde vlast, a što most? E, pa, tih 50 kuća se nalaze u zoni prilaznih saobraćajnica regulatornog plana za izgradnju mosta preko Dunava kod Vinče, kao deonice saobraćajnog prstena oko Beograda, kako je pisala „Politika“. Za zemljište u ovoj zoni već se raspituju igrači iz šibicarske čarolije pretvaranja poljoprivrednog zemljišta u građevinsko.
Ovim putem, javno, obaveštavam ponuđača nepristojne sume novca da kuća sa početka ovog stava, a do koje ne uspevam da dođem voljom boga i vlasti, nije moje, već je vlasništvo moje tazbine. Molbu da za naknadu demorališem ostale vlasnike razumeo sam kao motiv da napišem ovaj tekst.
P.S. One koji su pročitali Murakamijev roman Igraj, Igraj, Igraj, podsećam da je ovo globalna igra, a onima koji vole da čitaju preporučujem ovaj roman, ne samo zbog urbanističke mafije.


„Vreme“ zavisi samo od vas, jer je čvrsto rešilo da ne pravi trule kompromise. Zato smo pokrenuli crowdfunding kampanju. Uključite se u važan posao očuvanja nezavisnog novinarstva


Antirežimski blok veoma dobro stoji u Sevojnu, Boru, Kuli, Bajinoj Bašti i Aranđelovcu. Nešto je slabiji u Smederevskoj Palanci, Kladovu, Majdanpeku, Knjaževcu i Lučanima. Manje zbog toga što se nije baš najbolje organizovao, više usled visoke startne pozicije režima u pojedinim delovima zemlje – analitičari kažu da je SNS najmanje oslabio na jugu i istoku Srbije


Kada vlast ignoriše posledice svojih odluka, ne samo da zanemaruje sadašnje žrtve, nego i stvara kulturu u kojoj svaka buduća katastrofa postaje legitimna


Slučaj u kome se patrijarh Porfirije (na slici) suočava sa mogućnošću da protiv njega bude pokrenut postupak zbog mobinga – koji je u krajnjoj suprotnosti sa hrišćanskim vrednostima – ostavio je gorak utisak u delu javnosti u Srbiji, najpre među onima koji, ruku na srce, naivno veruju da se takve stvari u Crkvi ne događaju. Međutim, poznavaoci crkvenih prilika odavno znaju da su slučajevi mobinga nad sveštenicima koji izađu u javnost nažalost samo vrh ogromnog ledenog brega o kojem se malo govori


U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve