Diskriminacija kao zajednički imenitelj

Dva puna desetljeća nikako da se maknemo, svi zajedno, od problema stanarskih prava: iako bi nadležni to pitanje najradije ostavili pod tepihom, ne dozvoljava nam to Međunarodni sud za ljudska prava i evropske institucije, poput Vijeća Evrope, koje je početkom ove godine usvojilo i Rezoluciju koja opominje države bivše Jugoslavije da to pitanje napokon moraju riješiti.

U najboljem slučaju u cijeloj toj priči je Srbija. Iako se u nju uselilo na stotine tisuća izbjeglica (koje se snalaze kako znaju i umiju i nemaju pomoć od države), koji i ne očekuju da im država riješi stambeno pitanje, na državnom obrazu i dalje stoji sramota radikalski izbačene porodice Barbalić iz njihova stana u Zemunu, što očito podržavaju nadležne državne i sudske vlasti, jer se sudski spor i dalje, nakon svih ovih godina, sramno razvlači. Tu je i oduzimanje stana Goranu Miliću, protiv čega su – bezuspješno – ustale i izbjegličke organizacije Srba iz Hrvatske, koje su se pobojale da bi takav postupak mogao utjecati i na ono za što se godinama bore, da im se priznaju stanarska prava u stanovima iz kojih su ili nasilno izbačeni početkom 90-ih godina, ili su se zbog straha za život sklonili u sigurnije krajeve tih godina.

Najnoviji problem po regiju stigao je iz Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu: taj je sud odlučio da Bosna i Hercegovina bivšem oficiru JNA Branimiru Đokiću, zbog kršenja prava na povrat stana u Sarajevu, kojega je on u skladu s propisima otkupio uoči početka rata 1992. godine, mora isplatiti 60 hiljada eura na ime materijalne i pet hiljada eura nematerijalne štete, kao i 200 eura za troškove.

„SLUČAJ ĐOKIĆ„: U presudi donesenoj 27. maja, navodi se da činjenica nevraćanja stana Đokiću predstavlja kršenje odredbi Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno kršenje člana koji se odnosi na pravo na imovinu. Presuda je donesena na osnovu priloženog ugovora o kupovini stana prije rata, utvrđene činjenice da Đokić nije učestvovao u ratnim zločinima i potvrde agenta iz Srbije da mu nije dodijeljen novi stan u Srbiji, u Nišu, gdje danas živi.

Sud je, također, ustanovio da je bosansko-hercegovačko zakonodavstvo u ovom slučaju drugačije tretiralo osobe na osnovu njihove nacionalne pripadnosti što Međunarodni sud, zbog načela zabrane diskriminacije, ne može opravdati u suvremenom demokratskom društvu. I ne samo to: usprkos tvrdnjama BiH da su stanovi poput Đokićevog dodijeljeni ratnim stradalnicima, Međunarodni sud je ustanovio da je većina vojnih stanova dodijeljena veteranima, ratnim vojnim invalidima i porodicama poginulih članova Armije BiH, bez naznaka o njihovoj stambenoj situaciji ili njihovim prihodima. Štoviše, sudeći prema pouzdanim izvještajima, stanovi su dodijeljeni mnogim visoko rangiranim zvaničnicima koji su imali riješeno stambeno pitanje, navodi taj sud.

Odmah su, nakon objave presude, uslijedile reakcije. Federalni premijer Mustafa Mujezinović tako je izjavio da BiH može doživjeti finansijski kolaps ako odluka Suda u Strazburu u „slučaju Đokić“ bude primijenjena na više od 20 hiljada stanova koji su prije rata bili u vlasništvu Srba, dok je predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić otišao i korak dalje, izrazivši „zabrinutost da ta presuda može imati dalekosežne negativne posljedice po branitelje BiH, nagraditi one koji su učestvovali u agresiji na ovu državu i koji su stanarsko pravo ostvarili u drugim državama bivše Jugoslavije, te da također može ugroziti fiskalnu održivost zemlje“.

Ipak, zastupnica BiH pred Sudom u Strazburu Monika Mijić drugačije ocjenjuje perspektive, osporavajući tvrdnje o 20 hiljada stanova koje bi trebalo vratiti Srbima iz BiH (po nekim podacima, još oko 300 zahtjeva se odnosi na povrat vojnih stanova u Federaciji): „Prvo što treba učiniti, kada i ako ova presuda postane konačna, jeste utvrditi točan broj, ne stanova, nego slučajeva sličnih Đokićevom“, kaže ona.

No, u „slučaju Đokić“ je riječ o vlasništvu, ne o stanarskom pravu, problemu na kojem zube lomi i hrvatska država. Ona je, nakon što su početkom 90-ih stotine porodica izbačene iz svojih stanova (uglavnom u gradovima pod kontrolom hrvatskih vlasti), ukinula stanarsko pravo kao institut, te se potom uglavnom pozivala na presudu Međunarodnog suda u slučaju Katarine Blečić iz Zadra, koja je uoči rata otputovala kod kćeri u Italiju, a potom se nije mogla – a i bilo ju je strah – vratiti u svoj zadarski stan, usprkos tome što sud nije o njenom pravu na stan odlučivao, već se oglasio nenadležnim zbog nekih sasvim pravnih zavrzlama.

„SLUČAJ MIRA FURLAN„: Izgleda, ipak, da je „slučaj Đokić“, ali i pritisci iz Vijeća Evrope, urodio bar nekim plodom. Najprije je nedavno vraćen zagrebački stan poznatoj glumici Miri Furlan: stan u kojem je odrasla s bakom i roditeljima oduzet joj je zbog navodnog nekorištenja dužeg od šest mjeseci. Još prije 17 godina, kad je cijela ta stvar zakuhana, to nije bilo točno, ali je Mira bila „kriva“ što se početkom 90-ih udala za beogradskog redatelja Gorana Gajića i živjela na relaciji Zagreb–Beograd, kad je to u Hrvatskoj već bio zločin; i prije formalnog početka rata. Nema „domoljuba“ koji Mirom Furlan nije ispirao usta i koji nije pozdravio oduzimanje stana toj „četničkoj kurvi“, Miri koja je potom napustila Balkan zajedno s porodicom i otisnula se u Ameriku. Kad je i tamo napravila karijeru, sudovi u Zagrebu su se ipak, nakon skoro dva desetljeća, predomislili i vratili joj (njeno) vjekovno ognjište, stan.

Isto je, međutim, još nemoguće za hiljade onih koji su – također iz velikih gradova – bili prisiljeni pobjeći, bilo da su golom silom i u režiji države izbačeni iz stanova, bilo da su shvatili poruku i u strahu sami otišli. Hrvatska država najprije je, nakon godina natezanja, pristala da provede nešto što se zove „stambeno zbrinjavanje“, odnosno da one koji su tražili (na vrijeme) povrat stanarskog prava, useli u stanove koji će se graditi namjenski za njih. To je zaudaralo na geto, pa se od toga ipak odustalo, ali je prva varijanta bila svođenje na neku vrstu gradskih stanova s privilegiranim stanarinama i nemogućnošću nasljeđivanja ili otkupa, koji je početkom 90-ih bio omogućen svim građanima Hrvatske, ako nisu bili izbjegli Srbi.

Potom je to promijenjeno, te bi oko 4500 nekadašnjih nosilaca stanarskog prava moglo otkupiti svoje stanove po uvjetima – još se utvrđuju – jednako povoljnim kao oni što su na snazi bili pre 20-ak godina. No, sad se pregovara (SDSS Milorada Pupovca) s Vladom RH i o onom drugom „paketu“, onima koji su pod pritiscima ili izbačeni otišli iz svojih stanova u gradovima, da im se da novi rok u kojem bi mogli podnijeti zahtjev za vraćanje stanarskog prava. Prema podacima Vlade Hrvatske takvih je stanova 18 hiljada, dok podaci OEBS-a govore da ih je oko 30 hiljada i ako pregovori uspiju, moglo bi se dogoditi da se i ostalima – ne samo onima koji su bili u režimu „stambenog zbrinjavanja“ i koji su za povrat stanarskih prava aplicirali do 2005. godine – prizna pravo na povrat nečega što je njihovo stečeno pravo.

EVROPSKA NAREDBA: Zašto će i Hrvatska i BiH morati pristati na rješavanje mrskog pitanja stanarskih prava? Vraćamo se na početak, na Vijeće Evrope, koje je ove godine Rezolucijom predložilo usvajanje tzv. Pinheirovih načela o stambenom smještaju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim osobama. Rezolucija traži da se stanarska prava u „bivšim komunističkim sustavima priznaju i zaštite kao domovi“ i „kao vlasništvo“, te da se odsustvo nositelja stanarskih prava koji su bili prisiljeni napustiti domove „uvaži kao opravdano“. Uz to, „pravo na povratak ne smije biti predmet svojevoljnih ili nezakonitih vremenskih ograničenja“, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, a ne bi trebalo ni „prejudicirati način konzumiranja“ prava na povrat imovine, što znači da ga ne bi trebalo uvjetovati samim povratkom izbjeglica u Hrvatsku.

Ta Rezolucija Vijeća Evrope, prema Miloradu Pupovcu, osudila je politike čiji je rezultat masovno raseljavanje ljudi, ali on tu vidi i prevenciju pitajući se bi li ratni vođe takve politike uopće provodili da su bili svjesni da će, na kraju, te silne troškove morati platiti.

Hrvatska je delegacija, inače, jedina bila uložila amandmane koji su trebali srušiti zaključke o stanarskim pravima, čak krijući to od svojih vlastitih članova. Nije uspjela, no to govori da ćemo se time još baviti i da priča o stanarskim pravima još nije gotova i da se i dalje vodi po etničkim kriterijima.

Dok nas Evropa ne prisili da nas bar u zakonskom smislu prestane voditi diskriminacija kao princip.