Nikakve zakonske kozmetike neće promeniti ništa ako nam sudovi budu radili ovako kako rade, ako tužioci – kako izgleda u poslednjem primeru – nisu primetili da se Zakon o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama ne odnosi samo na sportske priredbe, već i na ostale javne događaje obeležene nasiljem
Autori istraživanja „Mediji, sport, nasilje“ (Ministarstvo omladine i sporta i Udruženje sportskih novinara Srbije, mart 2009) izračunali su da je približno na svakih 136 dana ubijen po jedan navijač u Srbiji, a da su sve žrtve i napadači imali od 17 do 25 godina.
Isto tako, da se „zna da je Srbija evropska zemlja s najviše navijačkih sukoba sa smrtnim ishodom“.
Blagonaklonost klubova i države prema navijačima dovela je do toga da najekstremniji pripadnici navijačkih grupa često prolaze nekažnjeno nakon učinjenog nasilja. Najveći broj huligana (a računa se da tih nasilnika ima oko 2000) bude i uhapšen, ali tek njih 2,4 odsto je bilo kažnjeno.
Godinama od nadležnih slušamo da je država spremna obračunati se s nasilnicima na našim ulicama, a niti ovoga puta nije ništa drugačije, pa se čeka nova dopuna Krivičnog zakona i Zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama (izmjene odredbi o određivanju i trajanju pritvora). To, međutim, neće promijeniti ništa ako nam sudovi budu radili ovako kako rade, ako tužioci – kako izgleda u posljednjem primjeru u kojem nasilnike prijavljuju za nasilje na sportskim borilištima (a to Terazije i Slavija nisu) – nisu primijetili da se ovaj drugi zakon ne odnosi samo na sportske priredbe već i na ostale javne događaje obilježene nasiljem i ako „jeziv“ odgovor države (Slobodan Homen, državni sekretar) bude mlak i tek verbalan kao što je bio dosad.
REGION: Nije za utjehu, ali nismo sami: u Hrvatskoj, na primjer, profesor sociologije Dražen Lalić u jednom svom tekstu o stanju u hrvatskom nogometu „koji je umro“ (maj prošle godine), konstatira sljedeće: „Političari u vezi s mladim navijačima zazivaju pendreke, a ‘mudro’ šute što se tiče utjecaja organiziranih kriminalaca i korumpiranih likova na proizvodnju nogometa“, te „Nositelji državne vlasti, očito nesposobni da osmišljavanjem i provođenjem balansne strategije (koja bi trebalo sadržavati i represiju i prevenciju) suzbiju već dugo prisutan društveni problem nasilja ekstremnih navijača, nakon svakoga većega incidenta se ‘ritualno’ zaklinju javnosti da će taj problem ‘riješiti’ radikalnim i drastičnim mjerama, da bi potom sve to stavili u zapećak.“
S istim se problemima muče i ostali naši donedavni „zemljaci“: Bosna i Hercegovina tek je nedavno zakonski regulirala nasilje na stadionima, a i u Sloveniji je nogomet u službi politike, pa su nakon dugogodišnjih frustracija što ta zemlja nema niti jedan nogometni stadion koji odgovara velikim evropskim i svjetskim duelima, nakon što su ga dobili, osporavali zasluge ljubljanskom gradonačelniku Zoranu Jankoviću koji ga je napokon sagradio (usprkos takvim napadima desnice, prije nekoliko dana ponovo je osvojio Ljubljanu na lokalnim izborima).
Nerijetko svi zazivaju „britanski model“. Riječ je o dvije najveće tragedije osamdesetih godina prošlog vijeka: na utakmici na stadionu Hejsel u Briselu 1985. godine u sukobu navijača engleskog Liverpula i talijanskog Juventusa poginulo je 39, a 400 ljudi je povrijeđeno, dok je četiri godine kasnije na stadionu Hilzboro u Šefildu (Škotska), poginulo 96 navijača Liverpula, koji je tog dana igrao sa Notingem Forestom, dok je 776 ljudi povrijeđeno. BBC je izravno prenosio tu utakmicu i upravo su te stravične slike prenošene uživo na TV ekrane bile poticaj da tadašnja britanska premijerka, „željezna lejdi“ Margaret Tačer, prelomi i kaže da će ili ukinuti nogomet, ili uvesti reda. Otad su u Britaniji uvedene kamere na sve stadione i njihovu okolinu, ukinuta su stajaća mjesta i uvedena numerirana, kontrolira se prodaja karata, koje su – uzgred – drastično poskupjele. Zakonske mjere su policiji omogućile da koriste snimke s kamera (ne samo oko stadiona), te da sami razviju svoju obavještajnu mrežu i naprave spiskove potencijalnih huligana prije, za vrijeme i nakon nogometnih utakmica.
BRITANSKA REŠENJA I MI: Ono što je bitno, tim je zakonskim rješenjima omogućeno policiji da traži zabranu kretanja za huligane. Ta mjera može trajati čak i do deset godina (najčešće je tri), te nasilni navijači – na mjeru osuđeni u regularnom sudskom postupku – moraju predati svoj pasoš na trodnevno čuvanje policiji prije svake utakmice svoga kluba ili reprezentacije. Samim time, nemoguće mu je otputovati negdje u inozemstvo i tamo sramotiti vlastitu državu.
Nekad engleski huligan, a danas publicist Dagi Brimson, ovih je dana za B92 ustvrdio da bi Srbija trebala proučiti engleski model suzbijanja nasilja, ali da je od ključnog značaja da nogometni savez i rukovodstva klubova moraju uspostaviti suradnju s vlastitim navijačima, jer je to jedini način rješavanja problema. Jer, kaže on, englesko iskustvo pokazuje da hapšenje sto huligana ili zabrana da uđu na stadion neće riješiti problem, jer će se pojaviti još njih sto ili dvjesto. „Morate se uhvatiti u koštac s mentalitetom mržnje i s uvjerenjem da je nasilje tradicija“, kaže Brimson.
Ali, dodaje on i to da je nasilje suzbijeno i zahvaljujući zakonima koji tretiraju nogomet i načinu na koji se u Engleskoj održava javni red i mir: „Vrlo je teško da budete umiješani u bilo kakvo nasilje, a da ne budete uhvaćeni, jer policija koristi sigurnosne kamere da identificira i hapsi počinioce nakon incidenata. A ako ste uhvaćeni i osuđeni za nasilje na utakmicama, onda je velika vjerojatnost da ćete u zatvor.“
Kriminolog Dobrivoje Radovanović, govoreći o britanskom video-nadzoru, ističe da su tamo čak ukinute i zaštitne ograde i da se zna „zamišljena crta“ koju se ne smije prekoračiti: „Ako navijač pređe tu crtu i bude snimljen, automatski i veoma brzo, gotovo trenutno, dobija kaznu zatvora od tri godine. U tom slučaju kazna ne može biti manja. Time je eliminisano nasilje na stadionima u Velikoj Britaniji. Za razliku od njih, kod nas se doneti propisi u praksi preispituju, počevši od toga da li će video-snimak biti priznat ili ne i kolika je najveća ili najmanja kazna.“
Sasvim, dakle, suprotno od naše situacije: ako ste nekim čudom prijavljeni za nasilje, velika je vjerojatnost da će vaša krivična prijava ostati u nečijoj ladici i da nećete u zatvor, već kao slobodan čovjek na novu utakmicu, u nove navijačke pohode.
Italija se protiv svojih huligana – nerijetko povezanih s ekstremnom desnicom i fašističkim organizacijama – također bori. Još sredinom dvehiljaditih, dok se ta zemlja nadala da će ipak uspjeti u nastojanju da postane domaćin Evropskog prvenstva u nogometu 2012. godine, sve talijanske policijske uprave dobile su uputu po kojoj pri prekidu utakmica zbog nereda glavnu riječ više neće imati suci, delegati i nogometna federacija, već upravo policija. Ona je dobila pravo zabraniti održavanje utakmice ako navijači divljaju prije utakmice ispred stadiona, ako prije početka utakmice padnu predmeti na teren, a naredba je i da se utakmica istoga trenutka prekine ako se to počne događati za vrijeme utakmice, ili ako u gledalištu dođe do nereda. U to je vrijeme talijanska policija objavila i podatak da je od 80.000 najradikalnijih talijanskih navijača koji su dolazili u sukob sa zakonom, njih 20 hiljada u članstvu neofašističkih grupa, a situacija se – u usponu talijanske desnice posljednjih godina – nije previše promijenila.
I tu možemo povući paralelu s našom situacijom: srpska policija od 2003. godine vodi bazu podataka o nasilnicima, isto to je napravila i hrvatska policija, kojoj je prije dvije godine lično premijer Ivo Sanader – pod plaštom zaštite privatnosti – zabranio da objavi i imena četrdesetak već kažnjenih huligana, koji su potom slobodno otputovali na utakmicu u Sloveniju, gdje su napravili novi kaos.
NEMAČKA POUKA: Čini se da je, osim Britanije, Njemačka najdalje odmakla u borbi protiv huligana. U toj je zemlji u toku više od 40 projekata za borbu protiv huligana, u kojima zajedno rade njemački klubovi, policija, udruženja navijača i Nogometni savez Njemačke. U Njemačkoj, prema posljednjim raspoloživim policijskim podacima, ima oko 13.000 huligana, od kojih je deset odsto blisko ekstremno desničarskim organizacijama i grupama, ali je zanimljiv podatak da nasilja gotovo da i nema u vrijeme utakmica Bundeslige, već je ono rezervirano za utakmice druge i treće lige.
Zabrana ulaska na stadion, koja se izriče u suradnji klubova i policije, uobičajena je mjera, pa zasad zabrana približavanja svim stadionima u zemlji vrijedi za oko tri hiljade huligana. Ima i primjer da je 2009. godine nasilnim navijačima jednog kluba koji su demolirali autobus suparničkog tima dobili doživotnu zabranu ulaska na stadion u Krefeldu, bez obzira na visinu i vrstu kazni koje će im biti izrečene u sudskom postupku.
Osim toga, prije velikih međunarodnih nogometnih susreta (u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. godine, na primjer), nadležni u Njemačkoj izriču zabranu udaljavanja od kuće registriranim nasilnim navijačima, uz obavezu čestog javljanja policiji.
Uz sve to, Nogometni savez Njemačke posebnu brigu poklanja i borbi protiv rasizma, jer su mnogi huligani bliski ekstremnoj desnici, pa tako sa saveznom vladom od 2007. godine vode akciju „Nogomet protiv rasizma i diskriminacije u nogometu“.
Zajedničko navijačima iz svih evropskih zemalja koje su huligane stavile u zakonske okvire jest konstatacija da žive u „policijskim državama“, a zajedničko onima koji su pristali s državama i nogometnim savezima svojih država rješavati problem da tek zajedno mogu smanjiti ili spriječiti nasilje.
Oni koji su se time bavili, zagrebački (Lalić, Benjamin Perasović), splitski (profesor Srđan Vrcan, pokojni, na žalost), beogradski (Srećko Mihajlović, na primjer) stručnjaci upozoravaju da nije riječ samo o policijskom i represijskom djelovanju u suzbijanju nasilja, već da je izlaz u kombinaciji represije i prevencije. I navijače valja mijenjati: „U osnovi je riječ o temeljitoj promjeni slojevno-klasne i generacijske strukture nogometne publike, kao i promjeni u tradicionalnim vezama klubova za pojedine sredine i društvene slojeve“, prije desetak godina je upozorio profesor Vrcan.
Ratovi, izolacija, nedostatak sistema vrijednosti, sitni i krupni interesi političkih i sportskih nomenklatura, vlast koja zatvara oči pred rastućim problemima, korupcija, kriminal i sumnjive veze, nedostatak političke volje za kažnjavanje huliganstva i (usprkos reformama) nesposobnost tužilaštava i sudova…
Sve to govori da nije dovoljno izvesti policiju u ulični rat u kojem će uglavnom policija, građani i imovina stradati, ako se ne promijeni ona konačna cifra privedenih pravdi.
Onih 2,4 odsto u krajnjem skoru.
Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog postupka, usvojen prošlog decembra, uveo je i institut zabrane prisustva određenim sportskim priredbama. Od jedne do pet godina može se time kazniti učinilac koji se zbog zaštite opće sigurnosti neposredno prije početka održavanja određenih sportskih priredbi mora lično se javiti u policiju i boraviti tamo za vrijeme trajanja sportskog događaja.
Kažnjava se i nasilničko ponašanje. „Ko fizički napadne ili se fizički obračunava sa učesnicima sportske priredbe ili javnog skupa, vrši nasilje ili oštećuje imovinu veće vrednosti prilikom dolaska ili odlaska sa sportske priredbe ili javnog skupa, unese u sportski objekat ili baca na sportski teren, među gledaoce ili učesnike javnog skupa predmete, pirotehnička sredstva ili druge eksplozivne, zapaljive ili škodljive supstance koje mogu da izazovu telesne povrede ili ugroze zdravlje učesnika sportske priredbe ili javnog skupa, neovlašćeno uđe na sportski teren ili deo gledališta namenjen protivničkim navijačima i izazove nasilje, oštećuje sportski objekat, njegovu opremu, uređaje i instalacije, svojim ponašanjem ili parolama na sportskoj priredbi ili javnom skupu izaziva nacionalnu, rasnu, versku ili drugu mržnju ili netrpeljivost zasnovanu na nekom diskriminatornom osnovu usled čega dođe do nasilja ili fizičkog obračuna sa učesnicima.“ Kazne su u rasponu od šest mjeseci do pet godina i novčane kazne, za djela počinjena u grupi od jedne do osam godina, dok kolovođa grupe može očekivati zatvor od tri do dvanaest godina.
Ako je izvršenjem djela došlo do nereda u kojima je nekome nanesena teška tjelesna povreda ili je oštećena imovina veće vrijednosti, učinilac će se kazniti zatvorom od dvije do deset godina, a odgovornima za mjere sprečavanja nereda u kojima ima ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine veće vrijednosti, prijeti zatvor od tri mjeseca do tri godine i novčana kazna.
U Velikoj Britaniji je već 1985. godine donesen Zakon o zabrani točenja alkohola na stadionima, a policiji je dopuštena jača primjena represije prema onim alkoholiziranim navijačima koji uz to imaju baklje, dimne bombe i slično. Godinu dana poslije, 1986. donesen je The Public Order Act, koji regulira sprečavanje nasilja uopće na javnim mjestima, a zakon namijenjen upravo nogometnim navijačima donesen je 1991. godine.
U njemu su predviđene vrlo stroge kazne za navijače koji posjeduju baklje ili ih koriste na stadionima, za rasističke i druge nedolične ispade s tribina i za one koji ulaze u teren. Kazne za takva djela bile su potpuna zabrana dolaska na stadione, kućni pritvor za vrijeme utakmica, ili obavezni dolazak u policijsku stanicu za vrijeme utakmice.
Osim toga, 1998. godine donesen je Football Spectators Act, koji je britanskim sudovima omogućio da huliganima s policijskih spiska zabrane odlazak na stadione, a njega dopunjava Football Disorder Act iz 2000. godine, koji sudovima nalaže oduzimanje pasoša svim huliganima za koje policija smatra da mogu biti prijetnja javnoj sigurnosti. Taj je zakon rezultirao oduzimanjem 3600 pasoša britanskim huliganima koji su namjerili otići na Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačku 2006. godine.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
