Ma koliko se opirali vlastitim osudama nasilja i ma koliko nas bolela smrt Brisa Tatona – i ne samo njega u strašnim godinama smrti u Srbiji – mora nas uplašiti ta državna arbitraža u međunarodno važnim slučajevima, u kojima taman i bili sigurni da smo negde pogrešili zato što sasvim opravdano ne volimo huligane, dripce, navijače i barabe, prihvatamo državnu doktrinu o državnom razlogu da – za njih takve – možemo pristati i na nepravično suđenje i osudu
Kao da je cijela Srbija odahnula nakon „pokazne vežbe“ (termin dolazi iz nevladinog ljudskopravaškog sektora) svojega pravosuđa: 14 navijača Partizana osuđeno je na uglavnom drakonske kazne zbog ubojstva navijača francuskog „Tuluza“ Brisa Tatona. Svi su odahnuli u državi Srbiji – osim vrha piramide i konkretne sudije koja je to presudila (vidi okvir), kojima stižu navijačke prijetnje (u što ne treba sumnjati, znajući s kime imamo posla) – te je problem huligana među navijačima riješen, kako onim skandaloznim prednovogodišnjim izmjenama Krivičnog zakona, tako i ovom presudom, koja je po njima kao munjom u kamen uklesana. Ako, naravno, Apelacioni sud ne kaže drugačije.
Činjenice kažu ovo: u ničim izazvanom napadu tog septembra 2009. popodne, oko 17.40 sati „kraći kraj“ su izvukli navijači „Tuluza“ koji su sjedili u kafiću „Irish Pub“ na Obilićevom vencu, kad su ih napali pripadnici nekoliko navijačkih domaćinskih grupa. U općem metežu bilo je nekoliko lakše povrijeđenih (palicama i sličnim navijačkim rekvizitima, kao i šakama), a Bris Taton je završio – laički rečeno – s nagnječenjem mozga i, na žalost, nije preživio; umro je 12 dana nakon što su ga pretukli domaći navijači i po jednoj od verzija, prihvaćenoj kao vjerojatnoj od nadležnog suda, bacili u prolaz na Obilićevom vencu, dubok po jednoj verziji sedam, a po drugoj 4,28 metara.
BRLJOTINE ISTRAŽNE: U svakom slučaju, policija – ne pozivajući, kao što je po Zakonu o krivičnom postupku dužna, istražnog sudiju, obavlja uviđaj dva i pol sata nakon događaja. Taton je već u bolnici i ne zna se hoće li se uspjeti izboriti za život narednih dana. U sumrak, na prostoru preko kojega su već deseci ili stotine slučajnih prolaznika ostavile svoje znatiželjne tragove, fiksiraju jednu mrlju krvi, izgubljenu patiku, odbačene kirurške maske i nagorjele dijelove baklji. Sve to bez točne skice mjesta događaja i sve bez istražnog sudije, koji se nikad na tom mjestu nije niti pojavio.
Ima još brljotina iz tog najranijeg postupka. Na primjer, odjeća Brisa Tatona koju je policija preuzela iz Urgentnog centra nikada nije ni sačuvana – to je ono što viđamo u američkim krim-serijama, kad nađene dokaze policajci i istražitelji s obaveznim zaštitnim rukavicama (svaka povezanost s trenutnim policijskim štrajkom je namjerna) stavljaju u zaštitne i sterilne kese – u uobičajenom kriminalističkom smislu. I ne samo to: nakon toga je ta odjeća stajala skupljajući prašinu i nikada nitko nije ni tražio DNK analizu, da bi sudski vještaci tokom glavne rasprave konstatirali da i dalje mogu izvještačiti neke tragove; no, to od njih nitko više nije tražio.
Bris Taton, nažalost, umire; sjećamo se svi tih dana, kad se i posljednji optimist prepustio pesimizmu i zaključio da se počinioci tog sasvim nedvojbenog zločina moraju privesti pravdi. Ubrzo smo dobili i optužnicu, koja 14-oricu domaćih navijača tereti za teško ubojstvo, iako veliki broj sudija s kojima je „Vreme“ ovih dana analiziralo konačni ishod postupka – koji su, s obzirom na to da su sumnjivo nezavisni i pomalo reformirani, inzistirali na anonimnosti – misli da je kvalifikacija kriva. Naime, da ih nije trebalo optužiti za teško ubojstvo, već za krivično djelo teške tjelesne povrede kvalificirane smrću. Ni tu, usprkos manjem rasponu propisanih kazni, ne bi počinioci izbjegli pravdu. No, i o tome kasnije.
Kako god, ni suđenje na Višem sudu u Beogradu nije prošlo bez problema, od onih odgoda zbog svjedoka, do izricanja presude kad su grupe navijača gnjevno prijetile ispred Palate pravde i kad su roditelji Brisa Tatona morali biti iz suda izvedeni kroz sporedni izlaz. No, osim vještaka i ostalih uobičajenih aktera postupka, ispitani su i neposredni očevici te septembarske tragedije, njih osam iz Francuske, četiri iz „domaće“ priče iz Srbije i dva zaštićena svjedoka, A1 i A2. Francuzi – iako ih je prvotno ispitanih bilo 15-ak – uglavnom nisu imali pomagajućih zapažanja, tužilaštvo je osim prvotno predviđenih tražilo još dvoje za ispitivanje, obrana jednoga koji je navodno sjedio blizu Tatona u trenutku napada i koji ga je, također navodno, posjetio u bolnici. Sud je prihvatio dva svjedoka koje je predložilo tužilaštvo – kako tvrdi obrana, u tom trenutku oni su već bili u avionu koji je letio ka Beogradu – ali je glatko odbio ovog jednog kojega je predložila obrana i koji nije bio u avionu. Sama obrana, pak, ne daje tome preveliki značaj, ali cijela priča govori o odnosima u sudnici i načelu ravnopravnosti stranaka.
SVEDOCI: Zaštićeni svjedoci su posebna priča. Dvoje ih je, ali su to postali tek nakon što je postupak dobrano odmakao. Niti jedan od njih, A1 i A2, ništa značajno nije izjavio u postupku: nikoga nisu prepoznali, jedan od njih je tek čuo da se po kafićima na Obilićevom vencu pričalo da je neki francuski navijač bačen preko ograde, one za koju imamo i dvije moguće ili vjerojatne visine s koje je, ako jest doista, bačen. Ranije prepoznavanje, u policijskom predistražnom postupku, ono – također iz američkih krim-serija – iza zatamnjenog stakla nije provedeno, već su se zaštićeni svjedoci s optuženima suočavali tek u sudnici, kad nikoga nisu prepoznali; stvarno ili zbog straha, kako su to neki mediji tvrdili, pitanje je koje ostaje bez odgovora.
No, to dvoje zaštićenih svjedoka čuvala je ne zakonski zadužena Jedinica za zaštitu svjedoka, već odjel Kriminalističke policije koji je i podnio krivičnu prijavu. Uz tu nezakonitost, desilo se i to da su na suđenju vrlo jasno izneseni podaci o jednom od dvoje zaštićenih svjedoka: student određene škole i honorarni konobar u jednom od kafića, kojega – sasvim sigurno – nije teško naći u gradu Beogradu i državi skučenoj kao što je Srbija.
Uz to, na suđenju su prezentirani snimci tek jedne nadzorne kamere i čini se da, ako su se nadležni i potrudili da tih dana pribave snimke kamera sa zgrada onih silnih banaka i kafića s Obilićevog venca, ništa nije bilo dovoljno za istragu i sud. Ovaj snimak, jedan jedini koji se vidio, pokazuje tek skupinu navijača koji su u blizini mjesta – kako se ispostavilo kasnije – višestruke tragedije, ali ne i samu tučnjavu i njene aktere.
Najčudnija je priča jednog osuđenoga za ubojstvo Brisa Tatona, koji je u vrijeme kad se tučnjava odigravala bio u Makedonskoj ulici: tamo ga je, naime, u saobraćajnom prekršaju zatekao policajac i uredno ga legitimirao i napisao prekršajnu prijavu. Policajac je saslušan pred sudom, potvrdio je da je na službenoj prijavi njegov potpis i da je procedura takva da upisivanje podataka iz lične karte traje koju minutu. Svejedno, njegova prekršajna mušterija – iako je teško pomisliti da je stigla od Makedonske ulice do Obilićevog venca u tih istovremenih dvije-tri-četiri minute, to bi bilo već za Ginisa i svjetske rekorde – dobila je na Višem sudu 12 godina zatvora.
Roditelji jednog od osuđenih na 14 godina ovih se dana javljaju medijima i upozoravaju na nedostatke materijalnih dokaza. U svom pismu kažu da oni, kao roditelji osuđenih, ne traže oslobađanje svoje djece, već da svatko odgovara za ono što je – kažnjivo zakonom – učinio. Kažu i to da oni koji su počinili taj zločin slobodno hodaju gradom, što je logičan zaključak ako se u obzir uzmu samo snimci koji su korišteni u postupku: priličan broj njih nije se našao u sudnici, niti je razjašnjena njihova uloga. Jednako tako, nije razjašnjena uloga onih koji su bili navigatori nasilja i koji su naručili tučnjavu naših i njihovih navijača, što je jedan od njihovih – a mogao je biti i naš, da je stvar bila navijački obrnuta – platio glavom.
Sve rečeno nikako nije obrana huligana i navijača: tko je kriv, treba odgovarati u skladu s postojećim zakonima naše zemlje. Jedan čovjek, imenom i prezimenom Bris Taton je mrtav i ništa ga ne može vratiti i za to netko mora povući konzekvence. Problem je, međutim, ako taj slučaj – pokušavajući se ekskulpirati od svih ranijih navijačkih (i državno organizranih) divljanja – naše pravosuđe prelama ovako preko koljena, nezakonitim i nestručnim uviđajem, brojnim drugim falinkama u procesu – a autor ovoga teksta nije član ni advokatske, niti druge pravosudne mafije, da se razumijemo – i na kraju ovako drakonski presuđenim robijaškim godinama.
PRAKSA: Ma koliko se opirali vlastitim osudama nasilja i ma koliko nas boljela smrt Brisa Tatona – i ne samo njega u strašnim godinama smrti u Srbiji – mora uplašiti ta državna arbitraža u međunarodno važnim slučajevima, u kojima taman i bili sigurni da smo negdje pogriješili zato što sasvim opravdano ne volimo huligane, dripce, navijače i barabe, prihvaćamo državnu doktrinu o državnom razlogu da – za njih takve – možemo pristati i na nepravično suđenje i osudu.
Činjenica je da su osuđeni u većini generacija Brisa Tatona, ranih tridesetih životnih godina. Eto ova prva dvojica: ako im Apelacioni sud potvrdi prvostepene kazne, iz zatvora će izaći skoro ko malo stariji matorci, zakačeni za sedmo životno desetljeće. Svaka kazna, inače, iznad sedam godina zatvora po našem se evropskom, kontinentalnom, pravu računa kao teška i nije to bez neke. Mi – kako to upućeniji građani rogobore ovih dana – teško prihvaćamo i višedecenijske kazne za osuđene za genocid; eto nam je Ratko Mladić neuhvatljivi heroj, a onaj Radoslav Krstić koji je za genocid u Srebrenici dobio 35 godina zatvora, u našem umu svoju robiju čuči nekako mnogo dugo. Pa sad da vidimo: da li da si učinimo plezir od genocida, ili da ubijemo jednog navijača koji je možda sličan nama, kao što su i ovi koje smo genocidirali vjerojatno slični nama, pa da prođemo isto ili nešto bolje?
Još je nešto najgore: svaki će laik shvatiti da se, kad je više ljudi sudjelovalo u ubojstvu nekoga, mora ustanoviti tko ga je u stvari ubio. Tko ga je lupio štanglom u glavu, tko ga je gurnuo ili bacio u taj sedmo-četverometarski bezdan u konkretnom slučaju, a tko je bio samo dio te odvratne razularene rulje koja je do toga dovela. U slučaju ovih 14 izvedenih pred lice pravde to nije jasno, pogotovo za potpune laike: ako trebate guliti 35 godina zatvora, samo malo manje od minimuma i samo malo manje od državnog ubojice Ulemeka Legije (koji je dobio višestrukih maksimalnih 40 godina i šteta što ih mi, umjesto tek u novinama, ne sabiremo i u praksi, kao Amerikanci u svom anglosaksonskom pravu!), onda bi vam barem morali dokazati koji je vaš i umišljaj i stvarni doprinos nečijoj smrti.
Brisa Tatona više nema i njegovim roditeljima možemo zahvaliti na tome što su bili dostojanstveni, kao što mi nismo. Mi smo na brzinu proveli proces, obećali da ćemo biti država koja se bori protiv nasilja, a da smo pritom zaboravili na ljudska prava čak i onih protiv kojih gajimo duboko intimno neslaganje, protiv nasilnih navijača i huligana.
I za njihovu osudu, međutim, valja pribaviti validne dokaze.
Nakon više od godinu dana od brutalnog ubojstva francuskog navijača Brisa Tatona, ubijenoga u Beogradu 17. septembra 2009. godine, beogradski Viši sud osudio je prošloga tjedna skupinu navijača Partizana; kako su novinari odmah izračunali, 14 navijača je osuđeno na ukupno 240 godina zatvora.
Besmisleno zbrajanje zatvorskih kazni – ukupni zbor 240 godina na njih 14-oro – raščlanjeno izgleda ovako: dvojica odbjeglih, Đorđe Prelić i Dejan Puzigaća (protiv kojih je na snazi međunarodna potjernica) osuđeni su u odsustvu na 35, odnosno na 32 godine zatvora. Ljubomir Marković i Ivan Grković osuđeni su na po 30 godina zatvora. Njih četvorica su, prema optužnici, bili glavni organizatori napada na francuske navijače i Brisa Tatona.
Četvorica pripadnika navijačke skupine optužena za nasilničko ponašanje dobili su po 14 godina zatvora, četvorica po 12, jedan je osuđen na pet i jedan na četiri godine, a jedini koji se branio sa slobode optužen zbog pomoći počinitelju nakon izvršenog kaznenog djela uvjetno je osuđen na dvije godine zatvora.
Presuda je tek prvostepena, svoje tek treba reći Apelacioni sud povodom već najavljenih žalbi obrane. Tužilaštvo je, inače, u svojim završnim riječima zatražilo najteže kazne za navijače, a kako se vidi, prvostepeno sudsko vijeće većim dijelom je tom zahtjevu i udovoljilo. Iako je najteža kazna u srpskom zakonodavstvu 40 godina zatvora, po evropskim standardima već je kazna iznad sedam zatvorskih godina teška sankcija, a da ne govorimo o kaznama koje su četvorki optuženih organizatora izrečene, 30 godina i više.
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Studenta Akademije umetnosti Relju Stanojevića su bez ikakve potrebe držali u zatvoru 17 dana. Jesu mu naudili, ali nisu uspeli da ga zastraše
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
