Rezolucija o Srebrenici
Dačić: Vanredna sednica Saveta bezbednosti UN o BiH na zahtev Rusije
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Prava tema ovog ponovljenog suđenja u stvari je ona čuvena politička pozadina atentata na premijera Đinđića; sve ostalo je sporedno – osim ako se ne otkrije i nešto na temu ubistva Slavka Ćuruvije, što neki naslućuju
Ovog ponedeljka započelo je ponovljeno suđenje Milošu Simoviću i Sretku Kaliniću za krivično delo ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića (očekuje ih i ponovljeno suđenje u predmetu Zemunskog klana). Ovo ponovljeno suđenje (samo njima dvojici, jer su bili osuđeni u odsustvu, kao i još neki) očekuje se sa raznim slutnjama još od prošlog proleća, kada su uhvaćeni. Da se podsetimo: posle sedam godina skrivanja, Miloš Simović je u Zagrebu ustrelio Sretka Kalinića i par dana kasnije uhapšen je oko Morovića prilikom ilegalnog prelaska granice. Bio je to još jedan primer sve uspešnije saradnje regionalnih policijskih agencija, posle čuvenog hapšenja u Spačvi one grupe koja je ubila Ivu Pukanića i Niku Franjića u Zagrebu. Uzgred, Simovića čeka i suđenje za pokušaj ubistva Sretka Kalinića u Zagrebu, ali to je od akademskog značaja: obojica već imaju po 40 godina zatvora, po dve optužnice.
„LOPTA U DVORIŠTU„: Da li je baš tako? Sretko Kalinić je tu gotov i spakovan. On je u ponedeljak izjavio da sa atentatom na Đinđića nema nikakve veze; dokazni materijal tužilaštva, međutim, veoma je jak. Sa Zemunskim klanom biće još gore po njega: tek u tom predmetu je Sretko stradao. Jedino što je rekao bilo je da je posredno zaključio da je Zvezdan Jovanović ubio Đinđića; hvala, to smo znali i bez njega.
Tu dolazimo na glavnog junaka ovog ponovljenog suđenja – Miloša Simovića. On je odmah otvorio veoma širok front za neke moguće buduće nagodbe; formalne ili neformalne, svejedno. Aludirao je – iznoseći odbranu – na nekoliko okolnosti, pažljivo i lukavo; bacao je mamce. Imao bi, kaže, šta da ispriča i o pobuni Crvenih beretki; i o političkoj pozadini atentata na premijera; možda i o ubistvu Slavka Ćuruvije; možda i još ponešto o ponečemu – ali tek kada bude svedočio u tim predmetima, za koje čuje da se na njima radi. Iz tužilaštva nas uveravaju godinama da se na tim predmetima radi: politička pozadina, pobuna JSO, Ćuruvija, ali nikako da se pomaknu od početka.
E, sad: od aprila kada je uhvaćen Miloš Simović po pravosudnoj i policijsko-bezbednosnoj čaršiji idu razne priče o mogućim nagodbama s njim. Biće da te priče imaju nekog osnova – s obzirom na to kako je Simović započeo svoju odbranu: „Politička pozadina je poznata meni, mom bratu Aleksandru (Simoviću; služi tridesetak godina u Zabeli) i Miloradu Ulemeku Legiji“, rekao je Simović (prema novinskim izveštajima). „Samo mi znamo ko stoji iza toga, ali sada o tome ne mogu da govorim, jer bih ugrozio svoju i bezbednost svoje porodice. O tome sam razgovarao sa tužiocem i sada je na njima da se suoče sa istinom“. Dodao je (opet po novinskim izveštajima) i da „pouzdano zna da je bilo političke opstrukcije kako bi se obustavila istraga oko razotkrivanja svih činjenica atentata“, ali da je sad on tu i da se teško može sakriti sve ono što je do sada bilo nepoznato. Poruka je ne može biti jasnija: „Lopta je u vašem dvorištu“, kako se Simović izrazio, a on je otvoren za ponude… Dodao je i da jedva čeka sa se suoči sa svedocima-saradnicima koji tvrde da je on bio važan u hijerarhiji klana; to je takođe ilustracija njegovog plana.
Otvaranje ove partije pravosudno-policijsko-političkog šaha dobro je mu je krenulo. Iz onoga što se od proleća do sada događalo i moglo naslutiti, pripreme su bile temeljite. Naime, Simović je u istrazi, kako saznajemo, u više navrata pokušao da razgovor skrene ka političkoj pozadini atentata, ali mu je bilo rečeno da je to stvar presuđena. Onda se on uzjogunio; pa se pojavila vest da je radnik BIA dolazio k njemu sa izvesnim sugestijama; BIA je demantovala. Tu u igru ulazi i ime Aleksandra Simovića: navodno je on godinu dana pre hapšenja brata Miloša nudio iste ili slične podatke državi. Važnost i autentičnost svojih saznanja Aleksandar je dokazivao putem okolnosti da je u kritično vreme bio lični kurir Dušana Spasojevića i prenosio usmene poruke između njega i raznih ljudi; Duća se nije uzdao u telekomunikacije kada su stvari bile važne. Iz prirode tih poruka i iz pozicija lica kojima ih je prenosio, Aleksandar je izveo određene zaključke na koje sada brat Miloš aludira. Koliko smo uspeli da doznamo, braća Simovići insistirali su tada na dve okolnosti: da ko je, odakle i preko koga tražio u tri navrata da se JSO pobuni (posle izručenja Miloševića u Hag, posle ubistva Momira Gavrilovića i posle hapšenja braće Banović; tek tada su se usudili); i da kako su Zemunci i JSO pomagali predizborne kampanje jedne izvesne političke stranke. Stečen je utisak da je Miloš Simović rezigniran u pogledu svoje sudbine, ali da bi hteo da olakša svom bratu Aleksandru tako što će ponuditi do sada nepoznate podatke: o političkoj pozadini atentata; o saradnji JSO i Zemunaca sa izvesnim političarima; i o nekim drugim slučajevima.
SAMO JEDNA PRAVA OPCIJA: Sve te informacije prirodno su procurile iz policijskih, obaveštajnih i pravosudnih krugova, tako da je relevantna čaršija za njih znala još početkom leta. To državu dovodi u delikatan položaj. Bilo je procenjeno da bi zatvaranje suđenja bilo nemoguće (iz razloga očiglednih); da bi odbijanje suda da dopusti Milošu Simoviću da svoja saznanja iznese, jer da je, kao, u toku postupak po krivičnoj prijavi advokata Srđe Popovića za političku pozadinu – bilo neuverljivo. Ako pak Miloš Simović na javnom pretresu ispriča sve ono čime je proletos mahao, a na šta sada aludira u svojim ponudama – posledice bi mogle da budu nesagledive po neke i po još neke. Krivična prijava Srđe Popovića postala bi nezaobilazna i neizbežna; došlo bi se do još ovoga i onoga, a bogami prisetili bismo se i još nečega. Prirodno su se nametnule izvesne opcije i procene: da se tužilaštvo nagodi sa Milošem oko Aleksandrovog položaja i statusa, a da Miloš ne priča mnogo; da Miloševe tvrdnje budu odbačene kao nedokazane i neuverljive, da sud to prihvati i ne dozvoli ispitivanje na te okolnosti. Obe opcije moguće su, ali su rizične i teške: biće mnogo pitanja na koje država neće moći da odgovori. Druga opcija – da sud ućutka Miloša Simovića – još je nezgodnija. Ona je izvodiva uz odgovarajuću medijsku pripremu i podršku (to smo već imali) političkih stranaka, javnih radnika i intelektualaca itd., ali je i dalje rizična: svi će je pročitati i ispašće da je reč o državnom zataškavanju i svemu što uz to ide.
Ima tu još. U slučaju pokušaja atentata na Vuka Draškovića u Budvi (juni 2000.) postoji u spisu zanimljiv detalj: Nenad Glavonja Ilić iz JSO priča kako su on, Mile Kum Luković i Miloš Simović sedeli u Budvi i razmatrali kako da ubiju Vuka, a da ne strada i Dana. Tada je Kum Luković rekao da je to moguće, jer su tako uradili sa Ćuruvijom: „Rekao mi je da je dok su radili na Ćuruviji samo on bio ubijen, dok je njegova supruga ostala nepovređena. Bili su u sačekuši, a kada su dobili informacije da dolazi, približili su se i pucali samo u njega, dok se njegovoj supruzi ništa nije dogodilo (osim udarca u glavu; M.V.), što je trebalo da bude ponovljeno i u slučaju Vuka. Miloš Simović je veoma eksplozivno reagovao na tu priču i pitao Lukovića o čemu govori i je li normalan“ (izvod iz iskaza u istrazi). Kum Luković govorio je u množini („mi“), pa je nervoza Miloša Simovića tu indikativna. Ako Miloš Simović raspolaže saznanjima o tome ko je čekao u sačekuši; ko im je javio da Ćuruvija dolazi; kako su pobegli – to bi bilo jako osetljivo pitanje.
Ako, dakle, Miloš Simović krene – i sud mu dozvoli – u sve ove navedene priče; pa se to uporedi sa onim što već znamo (na primer: službena beleška koju Dušan Mihajlović navodi u svojim memoarima; (Knjiga druga, strana 221; autor beleške je živ i dostupan); pa se opet pojavi pitanje uloge Radomira Markovića, vrha RDB i beogradskog Centra RDB, Milana Radonjića i ostalih; pa se upitamo ko je spakovao pobunu JSO i ko je tadašnjem „Reporteru“ uvalio onaj čuveni spisak koji je, hvala Bogu i jednom našem kolegi, objavljen sa zakašnjenjem; pa koja je bila stvarna uloga Luke Pejovića i kako je i zašto ubijen – eto nama velikih briga.
Mnogi sada u sebi proklinju Sretka Kalinića što tamo u Zagrebu – vešti ukoljica kakav je – nije ubio Miloša Simovića; neki proklinju Miloša što nije overio Sretka kad ga je već ranio; oba slučaja su zaista čudna i neočekivana. Ako bude sreće, sud će izabrati jedinu ispravnu opciju iz cele ove priče: da pusti Miloša i Aleksandra Simovića neka ispričaju šta imaju o svemu ovome; tužilaštvo da zatraži dokaze o svemu i natera policiju i BIA da provere sve temeljito, pa da vidimo jesmo li pametniji nego što smo bili pre hapšenja Miloša i Sretka.
Ako bude sreće; ako vrana vrani počne da vadi oči.
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve