Karike koje su popustile

Prije nekoliko mjeseci novinske stupce su punili tekstovi o „kralju dječje mafije“ u Novom Sadu (mediji su taj grad proglasili, s obzirom na brojne incidente i krivična djela, za „centar maloljetničkog kriminala“ u zemlji), koji ima 15 godina i više od 90 krivičnih djela. „Vlasnik“ je 51 krivične prijave samo do svoje 14. godine – obijanje automobila, pljački, napada nožem na vršnjake… – što je navelo i stručnjake i nadležne, policiju, na primjer, da progovore o pozadini svega, o tome da je riječ o propustu u odgoju, u kojem su prvenstveno zakazale porodice i institucije. „Policija ne može da vaspitava ničije dete“, rekao je tada Stevan Krstić, načelnik novosadske policije.

Tu je i slučaj, također novosadski, u kojem su maloljetnici brutalno prebili nastavnika Ivana Janeša; u tom su trenutku već imali 38 krivičnih prijava. Njih sedmorica su dotad prijavljena da su počinili 27 teških krađa i 11 pljački prolaznika kojima su otimali sve što je (njima) vrijedno, mobilne telefone, nakit i novac.

PODACI I STATISTIKE: I tako u cijeloj Srbiji – maloljetnici (i mlađi punoljetnici, oni između 18 i 21 godine) prijavljivani su zbog razbojništava, krađa, provala, nanošenja teških tjelesnih povreda, pokušaja ubojstva, gaženja automobilom, čak i ubojstava.

Prema zvaničnim statistikama, u Srbiji je trenutno na izdržavanju zatvorskih kazni u Kruševcu skoro 200 maloljetnika, a u Valjevu njih oko 160, dok gotovo njih hiljadu čeka presude za razna krivična djela, najčešće zbog droge.

Po dostupnim podacima, za manje od godinu dana u Beogradu se dogodilo jedno ubojstvo i tri ubojstva u pokušaju za koja se sumnjiče maloljetnici. Tu je i 16 krivičnih djela nanošenja teških tjelesnih povreda i 65 krivičnih djela nasilničkog ponašanja koja su počinili mlađi od 18 godina. Beogradska policija, kako su objavili neki mediji, ima statistiku da su po dosadašnjim podacima maloljetnici odgovorni za 121 razbojništvo, 724 teške krađe, 683 krađe i 31 krađu automobila. Uz to, terete se za 22 krivična djela stavljanja u promet opojnih droga i 114 krivičnih djela za njihovo držanje.

A to su brojke koje stalno rastu.

Prema podacima iz Republičkog zavoda za statistiku, od 2000. do 2004. godine, u Srbiji je osuđeno 11.057 maloljetnih osoba; krivičnih prijava bilo je 15.884, a optužena su 15.724 maloljetnika, s time da su 1133 prijave povučene, jer maloljetni prestupnici nisu imali niti 14 godina.

Podaci kažu da je samo tokom 2004. godine prijavljeno 3120 maloljetnika, optuženo 2726, dok ih je osuđeno 1983 (688 mlađih i 1295 starijih maloljetnika). Već te godine, kako se tumače podaci, povećava se broj teških krivičnih djela koja su počinili maloljetnici.

U studiji MUP-a Srbije, koja obuhvaća razdoblje od 2006. do 2011. godine, konstatira se „manje-više stagnacija“ u pogledu obima maloljetničkog kriminala, pa se tako kaže da maloljetnici godišnje izvrše od oko 7500 krivičnih djela, od čega oko 35 posto na teritoriju Vojvodine, isto toliko centralne Srbije, te 30 posto na području Beograda, s time da je 2007. godine evidentiran porast maloljetničkog kriminala za 3,4 posto, a u 2010. godini za oko šest posto; podatke za posljednje dvije-tri godine, službene naime, još nemamo, iako bi oni mogli biti uznemiravajući.

Službena statistika kaže i to da su tih godina najviše izricane odgojne mjere upozoravanja i usmjeravanja (sudski ukor i posebne obaveze), koje su činile u tom razdoblju, u prosjeku, 44 posto od svih sankcija izrečenih maloljetnicima.

foto: a. anđić

KAZNENA POLITIKA: Blaga kaznena politika ili ne? Javnosti, pogotovo žrtvama, uvijek se čini da je kazna preblaga; istina je, inače, da se naši sudovi drže minimuma propisane kazne. Kako objašnjavaju neki advokati, smisao posebnih propisa i posebnog postupka prema maloljetnicima je to da se otkrije zašto se nešto dogodilo i da se na to primijeni odgovarajuća sankcija, ali da krajnji rezultat ne bude odbacivanje mladog čovjeka iz društva i da mladi prestupnici ne idu u maloljetnički zatvor, ako to nije baš neophodno. Jer, tamo će tek proći školu za kriminalce; dovoljno je pročitati izvještaje o stanju u našim, pa i maloljetničkim zatvorima. Pritom, na umu treba imati i rezultate istraživanja po kojima je većina prestupnika iz nestabilnih ili nefunkcionalnih porodica: čak 64 posto osuđenih maloljetnika je iz nepotpunih porodica, u 40 posto slučajeva u porodicama su zabelježeni kriminalitet i druge sociopatološke pojave, a 49 posto maloljetnika je iz porodica koje imaju socijalne potrebe.

„Kada bi u lancu odgovornosti kaznena politika sudova bila glavni krivac poraslom kriminalu i raznim oblicima nasilja u društvu, to bi značilo da sve druge karike dobro funkcionišu“, objašnjava u svom autorskom tekstu (NIN) iz 2010. godine sutkinja Vrhovnog kasacionog suda Radmila Dragičević Dičić, te kaže: „Opšte je poznato da politika suzbijanja kriminaliteta ne može da se vodi samo kroz kaznenu politiku sudova, već nju čini, pored zakonodavne delatnosti, i delatnost organa otkrivanja i gonjenja učinilaca krivičnih dela, policije i tužilaštva, zatim organa za prevaspitavanje, kazneno-popravnih ustanova, centara za socijalni rad, škola, programa socijalne zaštite i brige o ugroženim građanima, mladima, onima bez posla itd.“

Po riječima profesora Dobrivoja Radovanovića, izrečenima na jednom skupu o prevenciji i radu sa žrtvama i počiniteljima omladinskog nasilja, ništa nije iznenađujuće s obzirom na socijalnu i društvenu krizu, počevši od 90-ih godina do danas. Najveći broj nasilnih delikata, inače, čini populacija u rasponu od 14 do 35 godina; čak 90 posto. „Mada, mi ne znamo tačne odgovore koliko koje vrste nasilja ima i u kojim intervalima starosti. To jeste jedan od jako velikih problema Srbije, zato što nema statistike na osnovu koje se može osloniti kada se prognozira kriminal ili kada utvrđuju pravilnosti bilo kog oblika kriminala, a naročito kriminal nasilja“, kaže profesor Radovanović, naglašavajući da mi znamo „samo okvirne brojeve“, jer imamo četiri tipa kriminalistike. „Jedno je policijska, koja je jako netačna, druga je tužilačka koja je približno tačna, jedna je sudska koja je relativno najtačnija, ali se u brojevima drastično razlikuje od svih drugih, i četvrta je Zavoda za statistiku, koja je potpuno netačna. U toj, recimo, poslednjoj, Srbija nema nikakvog povećanja krivičnih dela u recimo 2005. ili 1998. godini u odnosu na 1889. godinu, a sve druge statistike, recimo, policijske, tužilačke registruju stravičan skok kriminala“, kaže on.

DESET FENOMENA ZA NASILJE: Nauka u Srbiji je utvrdila jedan broj fenomena za koje sigurno znamo da će proizvesti nasilje, kaže profesor Radovanović (problem je što se nijedna vlast na nauku ne obazire!). Tu su, navodi on, zlostavljanje djece, uključujući i inceste. Zatim, tu su mržnja djece ili loš afektivni odnos prema djeci. („Molim vas da imate u vidu da ja jako razlikujem šta su fundamentalni činioci, a šta su medijatori ka nasilju“, uzgredna mu je primjedba.) Treća stvar je poremećaj ponašanja u školi, područje koje je ostalo posve izvan društvene kontrole, slijede vršnjačke grupe, pa maloljetničke bande ili druge kriminalne organizacije. „Možete imati briljantno dete i u porodici i u školi, odvući će ga maloletnička banda u kriminal, zato što ona ima mnogo snažnije uticaje nego što ima porodica, nego što ima škola“, kaže profesor i nastavlja: šesta stvar su agresivni, alkoholizirani i nepravedni nastavnici, a godinama Srbija ima negativnu selekciju nastavničkog kadra, bez motiva, koji su usput još bez motivacije za rad. Sedma stvar su nacistička i šovinistička ideologija i organizacije, kao što su OBRAZ, grupe navijača i ostali. „Ne znam da li ste primetili da su sve vođe, tzv. vođe Zvezdinih navijača, viđeni kriminalci i mnogi od njih već mrtvi kriminalci“… Sedma stvar je kič i supkultura u okruženju, a slijede i potpuna inertnost, nezainteresiranost i neznanje države kako da reagira kada je nasilje u pitanju.

Sve ovo je profesor Radovanović rekao u februaru 2009. godine i apsolutno ništa – osim nove spirale nasilja svuda po Srbiji, posebno maloljetničkog – nije se promijenilo. Naprotiv: inertnost, nezainteresiranost i neznanje države koja ne reagira na nasilje još su jasnije ocrtani, bilo da u vidu imamo nasilje na nogometnim stadionima naših klubova, u čijim upravama i dalje sjede viđeniji političari (od PPV-a i premijera nadalje), bilo da gledamo kako na beogradskom Voždovcu niče već druga „nacionalistička“ teretana, poklon „Dveri“ srbskom narodu koje vlasti toleriraju, usprkos – a to bi bilo minimalno – nedostatku dozvole nadležnih organa za postavljanje teretane na otvorenom, ako im već treba izgovor za zaustavljanje puzećeg fašizma u društvu.

ISPOD I IZNAD LESTVICE: Silna istraživanja – pa i naša, ne zaostajemo u naučnom smislu za razvijenim svijetom, samo što to očito nitko ne čita! – govore o opasnostima koje vrebaju iz nestabilnih društvenih i političkih okolnosti, raslojavanja društva na novobogataše i siromašne, nezaposlenosti i besperspektivnosti, što je u nas već više od dvije decenije na djelu. Odatle, uz posvemašnje urušavanje sistema vrijednosti, i rast kriminala, posebno kod mladih i mlađih koji svoju budućnost ne vide na duži rok i kojima se – kako to kaže profesor Radovanović – servira s jedne strane kič (i „pink-kultura“), a s druge ona ljestvica ispod koje će vječito ostati, tako marginalni, nedovoljno obrazovani i bez dovoljno novca da bi živjeli kao oni koji su, jednako neobrazovani i neodgojeni, danas i ubuduće zahvaljujući „snalažljivosti“ (čitaj: kriminalu) iznad te, njima nedostupne ljestvice zauvijek odskočili. Uostalom, ovi drugi će sa svojim prvim i slijedećim milijunima odškolovati i izšlifati svoje potomke, ovi ispod ljestvice neće nikud od ovog nivoa obične raje, kojoj u očajanju preostaje opljačkati, ukrasti, prebiti; rade to i ovi bogati, samo su prečesto izvan dohvata pravde.

Trebalo bi se upitati još nešto: zašto tako često postavljamo pitanja da li dovoljno rigorozno kažnjavamo maloljetnike za njihova nedjela, kad isto ne pitamo za navijače koji su punoljetni, koji sa desetinama krivičnih prijava, veliki broj njih čak i sa presudama, nesmetano divljaju po stadionima i gradovima?

Za ove maloljetne, da država i društvo rade svoj posao po zakonima i Ustavu, po onoj da „na mladima svijet ostaje“, još bi bilo šanse, za ove druge – teško, stalno ponavljaju isto ili još gore nasilje, sve uz blagoslov države.