Ovo što se u Vukovaru dogodilo prije nekoliko dana nije ništa drugo nego puč: „stožeraši“ su otjerali državni vrh, pokazujući da su spremni i na nasilje, kojega nije bilo samo zbog popustljivosti aktualne vlasti u Hrvatskoj.
Sve je bilo najavljeno: mjesecima već talambasaju o progonu ćirilice iz Vukovara okupljeni u Stožeru za zaštitu hrvatskog Vukovara, danima najavljuju da će 22. obljetnicu pada grada obilježiti u „svojoj“ koloni… Ništa od svega toga, od novih ratnih pokliča i mržnje koja se neprestano prosipa u javnosti, vlast u Hrvatskoj nije ozbiljno shvatila. Naprotiv: u ponedjeljak 18. novembra – na dan kad su iz vukovarske bolnice odvedeni ranjenici, kasnije pobijeni što na Ovčari, što u zgradi Veleprometa, što na još neznanim toponimima grada – a taj se dan obilježava kao Dan sjećanja, državna svita se okupila baš kod bolnice. Predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović, ministar policije Ranko Ostojić, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac i još mnogi drugi, među njima i predstavnici diplomatskog kora i za Vukovar i Vukovarce najvažniji Vesna Bosanac, Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković zvani Mali Jastreb; već tamo iz spomenutog Stožera nije bilo nikoga, kao što nije bilo niti predstavnika HDZ-ovske opozicije i njenog prvog čovjeka Tomislava Karamarka: bili su u onoj drugoj koloni.
„STOŽERAŠKA“ KOLONA: Ti drugi, „stožeraši“, napravili su svoju vlastitu kolonu koja se trebala – kao i ova državna, vođena protokolom – pokloniti sjenima poginulih i ubijenih. U trenutku kad su se dvije kolone trebale spojiti u jednu, nastao je skandal: „stožeraši“ ovu „po protokolu“ organiziranu nisu htjeli pripustiti u svoje redove, probili su se među te „čudne ljude“ tek drčni Borković Mali Jastreb i Dedaković Jastreb (godinama bolestan, u kolicima), koji su hadezeovske metode spoznali odavno, od fizičkih napada do negiranja njihove uloge u obrani Vukovara.
I hrvatsko-haški generali su bili tu: Mladen Markač, Mladen Čermak i po prvi puta otkako je na (nepravomoćnoj) slobodi Ante Gotovina, uz neizbježnog Marka Perkovića Thompsona, koji je poslije izjavio ono što je i bio smisao te „stožeraške“ kolone u kojoj nema mjesta za državni vrh, da je on sa „svojim Vukovarcima“, a ne s tim nepoželjnim uljezima koji su na vlasti u Hrvatskoj.
I zanimljivo, nikoga od svih tih „stožeraša“ nije zasmetala parola koja je izvješena negdje usput, sve na ćirilici: „Зоки, дођи на кафу“, iako su dvije-tri table skinute s pročelja neke od zgrada u gradovima i mjestima u kojima živi više od 33 posto Srba, a na kojima su nazivi institucija ispisani na oba pisma (nisu dvojezične, naime!), svakodnevna vijest posljednjih mjeseci u Hrvatskoj.
U svakom slučaju, državni vrh je podvio rep i pokupio se; umjesto da se pridruže „stožeraškoj“ koloni, otišli su do stratišta na Ovčari, položili vijence i vratili se u Zagreb. Poslije su trčali po televizijama u pokušaju smanjivanja štete, pa se čulo (predsjednik Josipović) i to da su u svoj toj opstrukciji sudjelovali HDZ i njegov šef Karamarko, da su svojim povlačenjem izbjegli sukobe kojima se težilo. Ukratko: već su narednoga dana ublažili svoje ocjene svega što se događalo, da bi premijer Milanović lakonski zaključio da „Svatko bira svoj put, tamo treba živjeti i dalje…“, pa dodao: „Ekipa je otišla. Zabava je završila. Neki među njima su se izgalamili i sada tamo treba živjeti dalje. Vukovarci su, kada je Vukovar u pitanju, rekli što misle o svojoj vlasti prije pola godine. Četiri godine prije toga, većina ljudi je opet izabrala mir, toleranciju, suživot, koliko god to bilo teško. Nije to jednostavno u Vukovaru. Nisu Vukovar i Samobor isto. Ali su se ljudi za to opredijelili, a nekima to ne paše.“
PRISEĆANJE: Kao i prije više od desetljeća, najprecizniji je u ocjeni bio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić: po njemu, sve što se u Vukovaru dogodilo 18. novembra je „dobro pripremljena, organizirana i financirana akcija“ u Vukovaru, kojom je demonstrirana nepostojeća podjela na „narod“ i „državni vrh“, pokazala svu pogubnost neodlučnosti u suočavanju sa sve agresivnijom desnicom. Podsjećanja radi, upravo je Mesić u septembru 2000. godine – kad je sve bilo mnogo teže, Hrvatska daleko od Evropske unije, a Franjo Tuđman tek otišao na „vječna lovišta“ – penzionirao sedmoricu hrvatskih generala koji su – zašto to ne reći? – pripremali puč vrlo nalik na ovaj viđen proteklih dana u Vukovaru.
Prisjećaju se toga u Hrvatskoj ovih dana, jer – vratimo se početku cijele priče – nisu tek „dvije kolone“ pokazatelj onoga što se događa, nisu one tek prvi pokušaj puča u državi i njenom zakonodavstvu, to je tek posljedica: moglo im se, pogotovo nakon što je samo prije nepunih godinu dana predsjednik Josipović „dezavuirao“ odluku o umirovljenju pobunjenih generala („Ja nikada ne bih pozvao umirovljene generale koji su pamfletom išli protiv sustava, a posebno još u uniformama da dođu na prijem“, rekao je Mesić Hrvatskom radiju), ugostivši ih na svečanosti u Predsjedničkim dvorima.
Viđeno u Vukovaru ovih dana je također jedna vrsta puča, u kojem samozvani „stožer“ mjesecima pravi kaos (navodno) zbog ćirilice, da bi sve kulminiralo praktičnom zabranom predstavnicima najviše vlasti i diplomatskog kora da slobodno hoda vukovarskim ulicama i to u trenutku kad bi jedino riječ pijetet trebala biti svima došlima u mislima, ali i djelima. Vidjelo se to i u odnosu na Bojana Glavaševića, danas pomoćnika u Ministarstvu branitelja. Bojan Glavašević je, inače, sin na Ovčari mučki ubijenog novinara Siniše Glavaševića; niti njemu „stožeraši“ nisu dozvolili da u miru i vlastitoj tuzi ovogodišnjeg 18. novembra prođe ulicama svoga grada, kojega je prije 22 godine napustio kao izbjegličko dijete i bez oca. Suprotno: ti „stožeraši“ su mu odavno poručili da njegov otac pripada više njima no njemu, vlastitoj krvi i nasljeđu.
PIJETET I PUČ: Tu se, upravo zbog pijeteta, treba prisjetiti dijela teksta Bojanovog, kojega je objavio na zagrebačkom Tportalu, prije dvije godine, povodom 20. godišnjice pada grada: „Čovjek je prije svega živo biće, koje pati kada ga se mlati čeličnim šipkama, i koje umire kada se u njega ispali rafal iz automatskog oružja. Potpuno je svejedno gdje je rođen, je li govorio ‘mleko’ ili ‘mlijeko’ i pripadnikom kojeg naroda se smatrao… Svi ubijeni u ovom prokletom ratu su žrtve, nebitno je s koje strane. Kada to osvijestimo, i prestanemo prebrojavati leševe s ‘naše’ i ‘njihove’ strane, tada ćemo se početi suočavati s traumom. Kada se to dogodi, moći ćemo započeti s nastavkom naših života. U toj priči postoji jedan veliki problem, a to su političari. Ljudi koji se jako vole pokazati u Vukovaru svake godine oko godišnjice, govoriti velike riječi, biti plemeniti i suosjećajni za medije i svoje biračko tijelo, a nakon toga potpuno zaboraviti na Vukovar. Dogodine.“
Treba se sjetiti i mlade Ivane Simić Bodrožić, Vukovarke i književnice (Hotel Zagorje, kao najpoznatije) koja i danas ne zna gdje su joj očeve kosti i koju razni „stožeraši“, ne samo ovi aktualni, razvlače po mržnjom natopljenim tekstovima i blogovima samo zato što žena ne želi da mrzi i što od vukovarskog porijekla nije napravila biznis, naprotiv, ljudskošću se rukovodi bez obzira na strašno teško nasljeđe koje ona, kao i svi koji su stradali svuda, ne samo u Vukovaru, nosi kroz život.
Treba podsjetiti i na Milorada Pupovca, koji je u Saboru dan nakon incidenta pozvao na minutu šutnje za poginule: „Da ustanete i da pokažete da možemo biti veći nego što smo bili jučer“, rekao je, i teško da se tome može nešto dodati.
Vukovar je, međutim, sa svime što se oko njega događa ovih dana, samo simbol onoga što se događa u svim ostalim gradovima, ali i glavama mnogih desnici naklonjenih. Reći će neki da ih sve podsjeća na devedesete, na onaj jezik mržnje, pa potom i na akte mržnje od kojih je sve krenulo, da se ljude opet dijeli i stavlja u razne nepoćudne ladice, da previše uzmicanja ima pred onima koji organiziraju referendum o svetosti – braka, crkve, nacije – i da sve to, kako se stidljivo pomalja u istupima mislećih, jako nalikuje na vremena Vajmarske republike.
I svaka sličnost sa Srbijom, hajdemo reći, posve je slučajna. Jedina je razlika u tome da je u posljednjem ratu netko pobijedio, a netko drugi nije.
