img
Loader
Beograd, 24°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Festivali – 48. Bitef

Jeszcze Polska nie zginela…

30. septembar 2014, 23:22 Teofil Pančić
foto: peter uhan
Copied

Krmaneći između ozbiljnosti i fenseraja, intelektualnih pomodnosti i sjajnog, katarzičnog teatra, Bitef je ostvario solidan domet, što je verovatno najviše čemu imamo pravo da se nadamo

„Gospodine izveštaču, šta je vaš utisak nedelje glede četrdeset i osmog Bitefa?“ Evo, ovako je to bilo: nedelja, koji minut pre šest sati poslepodne, klipsam uz Staklenac ka Narodnom pozorištu, a tamo negde sa suprotnog oboda Trga republike masa peva, skandira i nadasve mumla: ovo–ni–je–zem–lja–pe–de–ra–zem–lja–pe–de–ra–zem–lja–pe–de–ra; pred ulazom u pozorište, pak, gužva i stiska, hoće ljudi (sve, znate već, onaj fini i mirišljavi bitefovsko-premijerni svet) na Frljićevu predstavu, sa kartom i bez nje, sa akreditacijom i bez nje, pa to ti je. Dva kao paralelna sveta teskobno supostoje u tom času na tom trgu, u tom gradu, u toj zemlji, ali opet, nije da se ne dodiruju na razne načine, a nama je u ovom kontekstu najvažniji ovaj: to o čemu govori predstava Aleksandra Zec, to je jedna osobito uvrnuta forma banalnosti zla, zla koje uvek traži, pa zato i nađe, izgovor za mržnju i nasilje, koje se u ratu lako pretvori u ubistvo za koje se ne mora, pa čak ni ne sme čak ni odgovarati.

Aleksandra Zec je, kad podvučem crtu – a pre izvođenja Fronta čuvenog Luka Persevala, koji zbog štamparskih rokova neće biti predmetom ovog teksta – zapravo ta žižna tačka ovog Bitefa, najsnažnije mesto, os na kojoj se drži i opstaje njegov slogan „Prošlost je sada“, jer se radi o onoj prošlosti koja ne može i kojoj se ne dade da prođe, nego nas uvek iznova pohodi, baš kao naši mrtvi – to jest, naše žrtve u oba smisla: oni koje smo „mi“ ubili jer nisu „naši“, i oni koji su „naši“, pa ih je zato dalo ubiti – koji povremeno izrone iz zemlje u koju smo ih zakopali, da nas podsete na to šta smo im dužni.

Jedva pedesetak minuta traje ta Frljićeva crna misa u izvođenju riječkog HKD teatra, ali tih je pedeset jače od mnogih razvikanih petsto, a crna misa ova ne priziva đavola, nego samo konstatuje kako je taj već bio tu i uradio svoje, i kako će to učiniti opet, jer nismo učinili mnogo ni da ga prepoznamo, kamoli da ga isteramo iz sebe. Priča o dvanaestogodišnjoj zagrebačkoj devojčici srpske nacionalnosti, koju su – kao i njene roditelje – ubili skotovi u uniformama „pričuvnog sastava MUP RH“ jedno je od najboljih Frljićevih ostvarenja – a gledao sam skoro sve njegove režije, bar ove iz „regiona“ – možda upravo zato što je reditelj dosledan svom postupku, a opet svodi svoje „trikove“ na minimum, zastrašujuće precizno dozirajući, gradirajući i ogoljujući slike i smisao Čistog Užasa, kontrastiran sa slikama „detinje nevinosti“, koje bi mogle biti kičaste da Frljić njihovu potencijalnu sladunjavost ne okreće u korist predstave, to jest, kao sredstvo ubojitog podvlačenja hladnog, golog apsurda počinjenog i nepopravljivog zla, i većinske ravnodušnosti koja ga prati, uz dežurni refren iz mase „a šta su oni nama činili?“. Aleksandra Zec je kao dobra pank pesma iz 1977: traje kratko, svaki njen sekund je pun ritma i smisla, i nikada nijedan više nećete zaboraviti.

A kako je Bitef počeo? Pa, completely different… U Domu omladine okupilo se sve ono što se već okuplja na takvim iventima, ne bi li odgledalo A gdje je revolucija, stoko? zagrebačkog Montažstroja, to jest Boruta Šeparovića i grupe njegovih performera/ki. Nastala na ruinama predstave Mali čovjek želi preko crte, bazirane na čuvenoj novotalasnoj kompilaciji Paket aranžman, a onda posle svega tri izvođenja „obustavljene“ usled nerešenog pitanja autorskih prava, ova je predstava na formalno-izvedbenom nivou maštovita, razigrana i sočna, užitak za oko i uho, i prava je šteta što je na koncu tek trijumf forme nad sadržinom, to jest što je inače potpuno besmislena! Šta hoću da kažem? Ova predstava zorno pokazuje šta je jedan od glavnih problema sa pomodnim neolevčarstvom, koje se danas širi kapljično po „boljem društvu“ viših klasa: ono naprosto ne ume da govori o ozbiljnim problemima, to jest o njima govori neozbiljno i površno, ali zato o tričarijama i zvizdarijama mrtvoozbiljno izvodi besne gliste… Na Bitefu koji će se dobrim delom baviti Prvim i Drugim svetskim ratom, Holokaustom i ostalim stvarnim užasima novije istorije, zaista malo groteskno zvuči jednoipočasovno (zaista sjajno uglazbljeno!) kukanje nad užasima zlog kapitalizma, a koji se eto ispoljavaju tako što Šeparoviću & co. neki autori nisu dali da koriste njihove pesme! Auuu, kakav problem, jbt, kakva strašna patnja, kakva potlačenost, kakav sužanjski stenj pod žrvnjem „kapitalističke mašine“… I još nam performeri tri puta lepo ponoviše da „ne veruju u intelektualno vlasništvo“, što je valjda trebalo da nas sasvim razoruža! Da li je moguće da ti ljudi sve ovo ozbiljno pričaju, a da su stariji od šesnaestak godina?! Uf, kad malo bolje razmislim, pa ni ja im ne bih, ovakvim nadobudno-infantilno narcističkim gunđalima, dao autorsko pravo za korišćenje moje muzike, samo ga imam… A najgrotesknije od svega je što je na sav taj besmisleni „vruć parolj“ ekstatično izaplaudirala bitefovska fensi-šmensi publika od koje bar dve trećine (pisci, kritičari, novinari, dramaturzi itd.) živi od ove ili one forme intelektualnog vlasništva, autorskih prava, kopirajta etc! No, danas je takva moda, dovoljno je da je nešto „protiv kapitalizma“ pa mora da je suvislo i ‘ebački progresivno, baš kao pre četvrt veka kada je svaka art-šuša ritualno zapišavala po jednu ciglu Berlinskog zida, kao metonimiju socijalizma, a ovakva ista festivalsko-premijerna publičica padala u trans od novoprobuđenog antikomunizma, mada je i u komunizmu odlično plivala, kao što pliva i sad… Predstavu, doduše, bar donekle spasava lucidno-autorefleksivni/autopoetički trenutak u izvođenju Ante Perkovića, ali on brzo dođe i prođe. Šteta za inače vrednu autorsko-izvođačku ekipu, ali danak duhovnim modama vremena – zanimaciji potomaka privilegovanih slojeva koji vole da tripuju na sopstvenu „potlačenost“ – kanda je morao da bude plaćen.

(A)polonia

Na drugoj strani, možda nije preterano reći da je Bitef 2014. zapravo bio pravi „poljski Bitef“. Videli smo, doduše, samo jednu poljsku predstavu, (A)poloniju Kšištofa Varlikovskog, u produkciji Novog teatra iz Varšave, ali tu su bila još dva poljska komada. Litvanski nacionalni dramski teatar iz Viljnusa izveo je na „komotnoj“ sceni SNP-a, a u režiji Jane Ros, komad Tadeuša Slobođaneka Naš razred (pre koju godinu je i peštanski Katona Jožef teatar gostovao kod nas s ovim komadom), a Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane je u režiji Jerneja Lorencija izvelo Poludelu lokomotivu jednog od velikana poljske avangarde XX veka Stanislava Ignaci Vitkjeviča. Varlikovski je (A)poloniju osmislio u postdramskom ključu, i koristeći izobilno antičke motive progovorio o strahotama XX veka i ljudskom držanju pred njima izvanredno promišljenim i maštovitim teatarskim sredstvima, naročito u prvom delu četvoročasovne predstave, pre pauze. Ima tu i praznijeg hoda, nepotrebno dugih monologa, i generalno je predstava mogla da bude kraća, ali ovo je ipak ozbiljan, sjajan teatar kakvog je naša publika željna. Naš razred je, pak, od onih donekle drugačijih slučajeva, naime, radi se o izvanrednom komadu (igranom „svugde po svetu“, što mu je, gle, kod nekih u Poljskoj mana!) koji prati generacijski rasap u maloj poljskoj varoši, kada poljski i jevrejski drugovi iz razreda postanu neprijatelji i zlikovci jedni drugima, po ideološkoj i versko-rasnoj osnovi, u kolopletu zločina i osveta koji je bez konca, bez stvarnog samoosvešćenja i bez olakšavajuće katarze, i kao takav se vuče do današnjih dana. Predstava je možda malo odviše konvencionalna za pretpostavljeno poželjnu „bitefovštinu“, ali to i nije prevažno, ona se vuče polako ali bez dosade i praznog hoda, i rediteljka je dobro postupila što gotovo da i nije „štrihovala“: nastojati po svaku cenu biti „pametniji“ od ovog vanserijskog komada pre bi bilo znakom tašte gluposti. Na koncu, Lorencijeva interpretacija čuvenog Vitkacija. Ovo je pomalo zagonetan, višemislen komad „bez teze“, kako njegov pisac kaže, i potrebna je stanovita hrabrost za upuštanje u njegovu scensku interpretaciju, zapravo ona slamnigovska „bolja polovica hrabrosti“ koja vuče na kreativno ludilo, a baš je to Lorenci sa svojim sjajnim ansamblom ovde i pokazao, kroz jednu upečatljivu, morbidnu a opet i razgaljujuću fresku vremena ubrzanja, fasciniranosti Napretkom ili čistim zlom maskiranim u njega. A rediteljsko rešenje da se putovanje u lokomotivi koja bezumno ubrzava u nameri njenih „šofera“ da se negde usput prevrnu, predstavi preko sviranja „sumanutih“ klavirskih deonica, naprosto je trijumf kreacije… Nije čudno da su možda najfrenetičniji aplauzi na ovom Bitefu došli posle ove predstave.

I to je to, za ovog izveštača; o nekim drugim predstavama piše kolega Bazdulj, o Vegelovoj i Urbanovoj Neoplanti pisao sam ranije, jednu ili dve predstave sam propustio… Bio je ovo Bitef solidne „jačine“ u gotovo nemogućim uslovima, na rubu rasprsnuća. Malo li je u ovom prelomnom trenutku, usred jedne devastirane zemlje koja, vaistinu i bezbeli, „nije zemlja pedera“…

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Promo

15.septembar 2026. R.V.

„Ceo život za godinu dana“ premijerno u Ateljeu 212!

Na početku sedamdesete sezone, obeležavajući 30 godina od smrti Aleksandra Popovića, Atelje 212 premijerno izvodi predstavu „Ceo život za godinu dana“ po njegovoj istoimenoj tv seriji

Festival

14.septembar 2026. S. Ć.

U Leskovcu filmovi i serije sa prostora Jugoslavije

Na Leskovačkom internacionalnom festivalu filmske režije biće čak 12 filmova i četiri serije - nastavak puta ovog festivala da filmove sa prostora Jugoslavije približi publici

Festival u Veneciji

14.septembar 2026. S.Ć.

Izrael najavio oduzimanje državljanstva rediteljima nagrađenim u Veneciji

Izraelski ministar kulture najavio je oduzimanje državljanstva Juvalu Abrahamu i Rejček Šor, rediteljima filma „NAZA“ koji je u Veneciji dobio Specijalnu nagradu žirija. U filmu se naime tvrdi da je izraelska vojska ciljala civile u Gazi

Slučaj Šabačko pozorište

13.septembar 2026. Sonja Ćirić

Odlukom direktorke, Šabačko pozorište je ostalo bez 15 predstava a glume samo tri glumca

Šabačko pozorište je ostalo bez 15 predstava zato što je tako odlučila direktorka. Zbog toga 80 posto glumaca ansambla nije stalo na scenu godinu i po dana. Međutim, budžet pozorišta je 15 miliona dinara

Cenzura

12.septembar 2026. S.Ć.

Film Jasmile Žbanić je dobar za MoMu, ali ne i za direktorku Muzeja Jugoslavije

Bez obrazloženja, Gordana Vujović v.d. direktorka Muzeja Jugoslavije otkazala je prikazivanje filma Jasmile Žbanić „Blum – Gospodari svoje budućnosti“ na programu Leto u Muzeyu

Komentar
Overavanje potpisa za Studentsku listu, veliki red

Komentar

Sitne i krupne pakosti: „Alšksndar Vučić“ protiv gerile

Naprednjaci su ugrabili sve notare da bi prvi predali listu. Bio je to mali autogol – jer studenti su od prikupljanja potpisa napravili feštu i odličnu reklamu. Tako nekako će izgledati cela kampanja

Nemanja Rujević
Veliki transparent Studenti pobeđuju ispred Narodne skupštine

Pregled nedelje

Padaj mržnjo i nepravdo

Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti

Filip Švarm
23. maj

Komentar

Rađanje građana iz duha republike

Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1862
Poslednje izdanje

Ova situacija

Srbija pred izborom Pretplati se
Špijuniranje studenata

Kad Veliki brat uzjaše Pegaza

Režim protiv naroda

Naprednjačka javno-privatna agencija

Portret savremenika: Hašim Tači

Presuda visokog rizika

Evropska krajnja desnica u službi Trampa i Putina

Probijanje vatrenog zida

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure