„VREME„: Da li ste iznenađeni rezultatima drugog kruga izbora?
DEJAN JOVIĆ:Nisam iznenađen, jer smo već ranije vidjeli da je Hrvatska ideološki i politički potpuno podijeljeno društvo. To je došlo do izražaja čim je zemlja ušla u EU. Prije jula 2013. postojali su neki „viši ciljevi“, kao što je npr. ulazak u NATO i EU, i to je pod tepih sakrilo stvarne i duboke razlike u hrvatskom društvu i politici. No, sad više nema nikakvih „nacionalnih ciljeva“, pa se društvo polariziralo. Podjele su u Hrvatskoj dugotrajne i ovise o tri faktora: prvi, o poziciji familije u Drugom svjetskom ratu (tj. podjela na domobrane i ustaše na jednoj i partizane na drugoj strani), drugi, o udaljenosti od ratnih strahota u 1990-ima (sjeverozapadna Hrvatska nasuprot onoj Hrvatskoj koja je osjetila rat) i treći, odnos sekularnosti i političkog katolicizma. Kad se ta tri faktora spoje, malo je prostora za neki „centar“. Ovi izbori to sasvim jasno pokazuju, a vjerojatno će biti tako i na parlamentarnim izborima krajem godine. U Srbiji se dugo govorilo o dvije Srbije: prvoj (oficijelnoj, nacionalnoj) i „drugoj“ (alternativnoj, liberalnoj). No, postoje i dvije Hrvatske. Jedinstvo nije i neće biti moguće – i kontraproduktivno je zagovarati ga. Treba se naučiti upravljati tim dubokim razlikama, a ne stalno pokušavati eliminirati onu drugu stranu. Nažalost, pitanje je hoće li tu poruku shvatiti i prihvatiti političari obiju vodećih partija.
U čemu vidite razloge Josipovićevog poraza, da li je to nezadovoljstvo učincima Milanovićeve vlade ili njega samog?
To je rezultat njegove pogrešne procjene da se izbori mogu dobiti mobiliziranjem tuđih, a ne svojih birača. Upravo zbog ove duboke podjele o kojoj sam govorio, kandidat s ljevice neće nikad biti prihvatljiv ogromnom broju građana na desnici, i obrnuto. Može svaki dan posjećivati crkvu i branitelje, može se pokušati ne znam koliko svidjeti desnici – neće mu uspjeti. To je glavni razlog njegova poraza. Previše se udaljio od svojih birača i mnogima je izgledalo da više nije ni ljevičar ni liberal, nego da je postao jedna vrsta hrvatskog političkog Zeliga, koji mijenja stav i ponašanje ovisno u kakvom je društvu.
Mislite li i da je „slučaj“ odricanja od vaših „usluga“ Josipovića koštao glasova?
Da. To nije bio početak ovog trenda, ali je bio najizrazitiji događaj u trendu približavanja desnici. Početak tog trenda, čini mi se, dogodio se onog dana kad su se u Zagreb vratili iz Haga generali Gotovina i Markač. Te je večeri bilo jasno da predsjednik Josipović mijenja pravac. U slučaju mog smjenjivanja pokazao je da to više nije onaj isti političar koji je četiri godine stoički trpio napade nacionalističke desnice, ali je stajao uz pravo svih – pa i njegovih suradnika – da slobodno izražavaju svoja mišljenja. Dodatni je problem bio u tome što me je smijenio zbog članka koji je objavljen na univerzitetskom portalu, i što je iz njegova obrazloženja te odluke jasno da me je smijenio samo zbog oportunističkih razloga. Ali, to je bila pogrešna kalkulacija – čak i s pozicije oportunizma. Nije mu donijela nijednog birača desnice, a jedan broj ljevičara, pripadnika manjina i liberala je pasivizirala i udaljila od njega.
Slijedi li povratak crnog desnila u Hrvatsku, pogotovo ako HDZ dođe na vlast, i ima li Kolinda Grabar Kitarović kapaciteta da bude „korektor“ izvršne vlasti, kako SDP–ove tako i HDZ–ove?
Nova predsjednica šalje ambivalentne poruke. S jedne strane, poziva na suradnju i „jedinstvo“, ali njen prvi potez je bio posjeta onim ratnicima koji protestiraju protiv „Jugoslavena“ u Vladi i na ljevici općenito, i to uz vrlo radikalnu nacionalističku i militarističku retoriku. Vidjet ćemo kojim će smjerom krenuti. Njena pozicija nije laka: ona bi trebala istodobno biti predsjednica svima, ali i glavna ličnost desnice – a to je teško spojivo. Imat će pritom otpore i na desnici i na ljevici. Ali, u tome je možda i njena šansa: ako postane neka „treća“ opcija u hrvatskoj politici.