img
Loader
Beograd, 9°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

90

21. oktobar 2015, 14:07 Tanja Stanković
Copied

Već je standardno pitanje koje se postavlja kad u kuću stigne „nov“ auto: „A, je l’ te, a kol’ko troši?“ Po knjigama, sedam na otvorenom, devet do deset u gradu, a po forumima se svi slažu da je „lagana noga“ ključ slabije potrošnje. Rekoše isto tako da je na 90 km/h potrošnja najmanja moguća. I tako, poslušam savet forumaša i počnem da milim 90 po auto-putu. Umesto zanimljivih 110–120 km/h, vožnja na 90 je opuštenija, mogu da se razgledaju oblaci i priroda, može usput da se iznervira pokoji kamiondžija jer im se neko meša u raspon brzine, više se obraća pažnja na druge automobile, više se priča sa suvozačem (ako u međuvremenu nije zaspao od dosade). Brat ‘oće da me ‘apsi što ometam one koji jure 180, pa moraju da koče ako obilazim sa 100 na sat.

foto: t. stanković

Iskreno, sramota me je što vozim 90, stvarno, ali imam realan cilj i samu sebe tešim. Pre neku nedelju primetim iza sebe vremešniji beli „reno“ kako me u kilometar prati. Obradujem se. Ima nas još istih i u tom trenutku me beše malo manje sramota. Rođače, bravo! I ti si čuo za štos! Pošto pratim dešavanja oko milog mi „rođaka“, vidim da ga sustiže poveći kamion i da se on sklanja i vozi po zaustavnoj, sve iz čiste vozačke galantnosti i lepih manira, ali da od svojih 90 km/h ne odustaje. Baš fino – em informisan, em lepo vaspitan. Šteta što me je napustio već u Jagodini i ostavio da se sramotim sama samcijata, na celom auto-putu.

Uskoro isti kamion stiže i do mene. Gledam kako mi „češka“ branik nekih minut-dva, a onda se i ja, isto kao mili mi „rođak“ u belom „renou“, smaknem u zaustavnu, al’ onako, do pola, iz čiste galantnosti i lepog vaspitanja. Grdosija grmi, al’ mili, ja puzim, ne zna se ko je gori. Blago kočim kako bi me pretekao i krenuo da se udaljava, ali po tome kojom brzinom odmiče cenim da vozi negde 92 km/h, il’ da ne cicijašim, celih 93. I dalje se sklanjam kad me sustižu teškaši, neki ljubazni mi svirkaju da se zahvale, neki galantni pale migavce u otpozdrav, a neki samo protutnje. Takve su priče sa auto-puta kad taljigaš brzinom kojom niko drugi ne vozi, al’ opet, velim, za sve to postoji opravdan razlog. Matematika je jasna – 1 mesec, 4 ture od dva puta po 170 kilometara, plus 3920 dinara mesečno za putarinu. Malo je previše za moj ukus i valjalo bi da mogu da ušparam pokoji dinar na gorivu i da ostane za do „Uradi sam“, „Metroa“, pančevačkog buvljaka, ili možda za poneki izlet van grada.

Predloži mi nedavno šef Ivan H. da probam jednom da vozim normalnih 110–120 kao ranije, pa da onda vidim koliko troši. Tog dana je bio baš takav momenat, krećem na put, sve se namestilo, sijalica tek počela da „svitka“, dogovorim se sama sa sobom da idem normalnom brzinom i išlo je po planu sve do momenta do kad sam izašla na auto-put i shvatila da mi je noga „zapekla“ na 90 i da mi je isuviše srcu milo da štedim kad niko ne zna tako to da radi, da sam sa potrošnjom dostigla maksimum minimuma koji auto od 25 leta može da dostigne.

Kad sipam u Paraćinu na Jugopetrolovoj pumpi za 1500 dinara 10,2 litra skupljeg bezolovnog od 98 oktana, pređem 195–200 kilometara (oko 5 L/100 km). Od toga je 170 km od kuće do kuće skoro skroz otvoreni put (Paraćin, Ćuprija, auto-put, Mostar, pa uz Kneza Miloša, niz Takovsku, preko Pančevca i samo još par semafora na Zrenjanincu), dok ostatak ode po gradu. Iks puta sam računala, smeškala se, divila, radovala. Em udoban, em komforan, utegnut, tih i miran, prečesto potpuno bešuman, a sad još ume i malo da troši. Kad se pred Beogradom klizam niz MML u leru motor auta se ne čuje, pa se pravim kao da vozim najnoviju hibridnu „tojotu prijus“ na struju. Čuje se samo kako „svirkaju“ retrovizori, a auto počne da usporava tek oko Medaka. Mislim, kako može da bude bolje od ovoga?

Pred ovaj polazak isparkiravam auto iz garaže u Paraćinu. Komšija obično parkira „keca“ baš naspram kapije i prilikom izlaska moram obavezno da manevrišem. Komšija je tu, kod „keca“. Vičem kroz otvoren prozor, dok se pod njegovim budnim okom trudim da mu gepekom ne ulubim krilo od „stojadina“: „Komšija, je l’ ima još četvrt metra?“ Komšija klima glavom: „Tu je negde! Ajd’ još malo.“ Isparkiravanje je uspešno izvedeno i komšija se izvinjava što svaki put tako stane da ne mogu lako da izađem. Izlazim iz kola i naglas protestujem: „Osim što umesto haube uspešno vidim cela oba brisača i nalepnicu, u retrovizoru vidim samo kvaku od zadnjih vrata, nazirem poklopac čepa za benzin, a kraj branika je više od pola metra iza i ja ga uopšte ne vidim. Čini mi se da mi dobro ide, ali treba vremena da se naviknem na dužinu ‘repa’. Za razliku, bivšeg ‘juga’ sam žmureći mogla da provučem gde god sam zamislila.“

I tako, sad napamet računam koliko će me novca i vremena koštati put do Tasosa i nazad pri vrtoglavih 90 na sat. I smeškam se u sebi.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
05.novembar 2025. Bojan Bednar

Buđenje

22.oktobar 2025. Lazar Stojanović

Čemu čaj?

16.oktobar 2025. Jovan Kale Gligorijević

Krsna slava

09.oktobar 2025. Uroš Mitrović

Sinhronicitet

01.oktobar 2025. Olja Petronić

Tuga

Komentar
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić gleda u visinu ispred Narodne Skupštine

Komentar

Predsednik Ćacilenda

Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan

Andrej Ivanji
U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra.

Komentar

Besmisleno prebrojavanje na pomenu

U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra

Nemanja Rujević

Dijana Hrka: Štrajk glađu

Bol zajednice

Bol Dijane Hrke od ovog trenutka bol je svakog građanina Srbije, koji je sačuvao u sebi jezgro ljudskosti u neljudskom režimu Aleksandra Vučića

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1818
Poslednje izdanje

Štrajk glađu Dijane Hrke

Jedna žena protiv trulog sistema Pretplati se
Posle obeležavanja godišnjice tragedije

Režimski debakl u Novom Sadu

Kratka hronologija 2025

Luciferov izaslanik za Srbiju

KK Partizan

Ostoja između dve vatre

Intervju: Miloš Lolić i Borisav Matić

Neposlušni umetnički tim Bitefa

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.
Vreme 1812 24.09 2025.
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure