Prizori iz ispunjenog života

Ivo Andrić je jedan od najboljih svjetskih pisaca u dvadesetom vijeku. Ingmar Bergman je jedan od najboljih svjetskih režisera u dvadesetom vijeku. To su činjenice. Postoji li, međutim, nešto što ih bliže veže? Andrić je rođen u Travniku s jeseni 1892. godine, a kao gimnazijalac i kao student biće dio Mlade Bosne, organizacije koje će kažiprstom jednog maloljetnika da zaljulja tadašnji svjetski poredak. Dvadeset šest godina nakon Andrića, u ljeto 1918, krajem rata koji je predratni svijet nepovratno pretvorio u jučerašnji, u Upsali je rođen Ingmar Bergman. U vrijeme porođaja, majka mu je bolovala od španskog gripa, a tek rođeni sin je liječnicima djelovao toliko slabačko i bolešljivo da su ga još u bolnici na brzu ruku pokrstili ne bi li spriječili da mu nekrštena duša dovijeka luta bespućima limba. U vrijeme dok u bolnici u Upsali beba Ingmar boluje, na jugu, u zagrebačkoj Bolnici Milosrdnih sestara boluje i mladić Ivo. I mogli bismo sada ponešto plutarhovski da literarno vješto vezemo dvije paradigmatične paralelne biografije, biografije koje se, kako se to kaže, ni u putu ne bi srele da nije jedne djevojčice koja u zrelo ljeto 1918. ima nepune dvije godine, a koja se u tom trenutku zove Gunvor Marijana Hagberg.

NA PRAGU ŽIVOTA: Djevojčica se rodila 28. oktobra 1916. godine u Linčepingu, gradu tristotinjak kilometara južno od Stokholma, administrativnom i kulturnom središtu provincije Ostergotland. Linčeping je grad sa značajnim mjestom u švedskoj istoriji, grad koji je nakon katastrofalnog požara iz 1700. godine počeo da stagnira i propada. Malo više od dva stoljeća kasnije, 1903. godine, i Travnik je zadesio katastrofalan požar nakon koga je grad sa značajnim mjestom u bosanskoj i balkanskoj istoriji, barem prema nekim hroničarima, počeo da stagnira i propada. Znamo da je Gunvor Marijana Hagberg, koju su još od djetinjstva od milja zvali Gun, završila gimnaziju u rodnom gradu. Gimnazija u Linčepingu je treća najstarija gimnazija u Švedskoj. Nalazi se u neposrednoj blizini gradske katedrale, impresivne gotske građevine iz jedanaestog vijeka. Najveći ponos ove gimnazije jest činjenica da ju je završio i jedan nobelovac: Aksel Hugo Teodor Teorel (1903–1982) dobio je, naime, Nobelovu nagradu za medicinu 1955. godine za „istraživanje enzima i njihovih dejstava, naročito enzima koji vrše oksidaciju“. Ne znamo previše o djetinjstvu i prvoj mladosti Gunvor Marijane u Linčepingu, do sredine tridesetih godina dvadesetog vijeka. Možemo samo da naslutimo pokoju sličicu, kao u snovima: djevojka vozi bicikl cestom uz rijeku Stongon, sve do jezera Roksen, djevojka čita Tolstojevu Anu Karenjinu (preveo sa ruskog Sigurd Agrel, izdavač: Albert Bonijer, 1925), djevojka se u mislima uoči selidbe u Stokholm oprašta sa zavičajem.

SAN ŽENE: U vrijeme kad Gun maturira, šesnaestogodišnji Ingmar Bergman prvi put boravi u inostranstvu, u Njemačkoj, u mjestašcu Hajna u blizini Vajmara, kao gost pastorske porodice. Tamo će da nauči da kod pozdrava „Hajl Hitler“ treba desnu ruku podići do visine očiju, što mu se u to vrijeme „činilo sasvim zabavnim“. Ivo Andrić pak u to vrijeme piše pripovijetku Žeđ. U vrijeme dok se Bergman još uvijek oporavlja od otkrića seksualnosti, „neshvatljive, neprijateljske i mučne“, Andrić završava priču o ženi koja cijele noći sluša očajničke jauke žednog i mučenog hajduka, dok njen muž, hajdukov isljednik, pravednički spava pokraj nje. On se zatim u jednom trenutku budi:

„Nasmejan, podiže se malko, nečujno, odupirući se na levi lakat, a desnom slobodnom rukom, bez reči, iznenada obuhvati njena ramena i privuče je i savi poda se. Žena se otimala kratko i uzaludno. Učini joj se užasan taj nenadani i neodoljiv zagrljaj. Činilo joj se nemogućno i svetogrdno da se tako brzo i lako, bez reči i objašnjenja, izneveri noćnom svetu u kom je do tog trenutka živela i stradala, sama sa svojom mukom. Htela je da mu se odupre i uveri ga da to ne može biti, da ima teških i bolnih stvari koje mora da mu kaže i preko kojih se ne može tako lako preći na svagdašnji život. Ogorčene reči su joj navirale, ali nije mogla da izgovori ni jedne. Samo se zagrcnu. Ali čovek nije ni primetio taj znak njenog otpora, taj zvuk koji nije dospeo da postane ni jedna cigla reč. Htela je da ga odgurne od sebe, ali njeni pokreti nisu imali ni približnu snagu njenog ogorčenja ni brzinu njene misli. Već sama vrelina toga odmornog i probuđenog tela pritisnu je kao teret. Popustiše kosti i mišići u mladom telu kao poslušna mašina. Usta su joj bila zapečaćena njegovim ustima. Osećala ga je na sebi kao ogroman kamen za koji je privezana i sa kojim zajedno pada, strelovito i nezaustavno. Gubeći svest ne samo o prošloj noći nego o celom životu, tonula je u gluhom i sumračnom moru poznate a uvek nove slasti. Nad njom su ostajali poslednji tragovi njenih noćašnjih misli i odluka i svega ljudskog sažaljenja, i redom iščezavali, kao vodeni mehurići nad davljenikom. Bela, iskićena soba naglo se punila živom svetlošću dana.“

Gun za to vrijeme u Stokholmu živi svoj san. Ona je odbacila jaram i opresiju karakterističnu za živote žena generacije njene majke, žena poput onih iz Ibzenovih komada. Živi punim plućima. Radi u Državnoj lutriji i školuje se za balerinu.

NEMIRI: Balet joj dobro ide i čini joj se da je u baletu pronašla sebe. Uostalom, ritam je suština svake umjetnosti, a „umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt.“ Zbog povrede gležnja, međutim, Gun će biti prisiljena da odustane od baletske karijere, i to baš nakon nekoliko zapaženih solo-uloga. Da nevolja bude veća, nekako u isto vrijeme gubi posao u lutriji. Ipak, uskoro će da dobije novi posao – kao službenica u izdavačkoj kući „Albert Bonijer“. Takođe, dok kroz novine i preko radija stižu vijesti o novom velikom ratu koji hara Evropom, Gun počinje da se viđa sa inženjerom po imenu Hugo Grut. Vjenčali su se 1941. godine. To je ona godina tokom koje Jugoslavija najprije pristupa Trojnom paktu, a zatim slijede demonstracije od 27. marta. Poslije deset dana Treći rajh objavljuje rat Jugoslaviji, a njen poslanik u Berlinu biva najprije interniran u Konstanc, a zatim se vraća u Beograd. Dok rat traje on će u Beogradu napisati tri romana: Travničku hroniku, Na Drini ćupriju te Gospođicu. Ratne četrdesete za Bergmana su obilježene pozorištem („Nejasno smo razabirali da pucaju čvorovi svjetskoga rata. Dok bi američke eskadrile prelijetale Oresund, glumci su se morali nadvikivati s bukom njihovih motora.“), te prvim brakom – sa Elzom Fišer, dragom i bistrom plesačicom sa dobrim smislom za humor. Dan prije Badnje večeri 1943. godine rađa im se ćerka Lena. Tokom četrdesetih Gun i njen muž Hugo dobiće dva sina. U proljeće 1944. godine, i Elzi i Leni je dijagnostifikovana tuberkuloza. Elzu smještaju u sanatorijum, a Lenu u dječiju bolnicu. Elza predlaže da je u pozorištu zamijeni njena prijateljica Elen Lundstrom, „izrazito lijepa žena što je zračila erotikom i imala dara i originalnosti“. Vrlo brzo Bergman napušta Elzu zbog Elen. Razvod se finalizira taman u vrijeme kad završava i rat, pa će u julu mjesecu 1945. Elen Lundstrom postati druga Bergmanova žena.

SVETLOST U AVGUSTU: Mlada majka Gun Grut poslije Drugog svjetskog rata radi kao novinarka. Piše uglavnom za najtiražniji skandinavski list „Expressen“, a sarađuje i sa nedjeljnikom „Filmjornalen“ specijalizovanim za sedmu umjetnost. Druga polovina četrdesetih je i vrijeme početka Bergmanove filmske karijere. Tih godina, između ostalog, režira Krizu, Brod za Indiju, Muziku u tami, Zatvor te film što je imenjak Andrićeve priče pisane 1934. godine, a prvi put objavljene dvije godine kasnije: Žeđ. Potonji je sniman između petnaestog marta i petog jula 1949. godine. Bergman i Elen u to vrijeme već imaju četvoro djece: ćerku Evu, rođenu 1945, sina Jana, rođenog godinu dana kasnije, i blizance Matsa i Anu, rođene 1948. Bergman osjeća da mu je brak u ćorsokaku te piše scenario Radost o dvoje violinista i raspadu njihovog braka. Prva klapa pada u avgustu 1949. godine. Ekipu posjećuje glavna urednica „Filmjornalena“ s namjerom da napiše reportažu. Društvo joj pravi kolegica – Gun Grut. Nekoliko sati nakon što su se prvi put vidjeli i upoznali, Bergman i Gun kreću u šetnju.

„Bila je topla ljetna noć bez vjetra.“ Tokom šetnje su se ljubili pa se dogovorili da se ponovo vide. Bergman tvrdi da je isprva zaboravio cijelu tu epizodu (ljetnu međuigru) dok mu poslije nekoliko dana Gun nije telefonirala i pozvala ga da večeraju zajedno. Poslije večeri su otišli u bioskop, a idućeg vikenda su zajedno otputovali i nakon što su se u petak popodne čekirali u hotelu, nisu ustajali iz postelje do ponedjeljka ujutro. Odlučili su da napuste sve i odu u Pariz. On će ostaviti ženu i četvoro djece, ona muža i dvoje djece. To je bilo to.

Ovako Bergman opisuje Gun u svojoj autobiografiji Moj život (Laterna magica): „Ona je oduvijek bila velika djevojka, prve klase: lijepa, visoka, sportašica, izrazito modrih očiju, široka smijeha, lijepih i punih usana, odlikovala se otvorenošću, ponositošću, duhovnom cjelovitošću, ženskom snagom. No bila je i mjesečarka. Ništa nije znala o sebi, nije se ni zanimala za to. Svoj je život doživljavala otvoreno, bez odbrane ili skrivenih namjera, istinski i neustrašivo. Nije se previše brinula zbog povremene uzbune svog čira na želucu, samo bi po nekoliko dana uzimala lijekove i odustala od kafe i odmah bi joj bilo bolje.“

PARIZ TI JE DAO SEBE: Prvog septembra 1949. godine, Gun i Bergman kreću za Pariz. Prisjećajući se tog vremena poslije četrdesetak godina, petnaestak godina nakon što je Gun već bila mrtva, Bergman bilježi: „U Parizu smo ostali tri mjeseca, i to je vrijeme za nas oboje bilo odlučujuće u našim životima.“ Nakon ovog izričitog priznanja Bergman nastavlja: „U ljeto 1949. navršio sam trideset i jednu godinu. U okvirima svoga dotadašnjeg profesionalnog posla radio sam prilično mnogo i bez odmora. Zato je i ovaj susret sa jesenje toplim Parizom bio za mene pravi prevratnički doživljaj. Zaljubljenost, koja je trajala i dobila mogućnost da se slobodno razvija, otvorila je zatvorene prostore, zidovi su popucali, disao sam.“ U umjetničkom smislu, ovih stotinjak dana u Parizu bili su u mnogo čemu prelomni za Bergmana. Otkrio je, recimo, Molijera. Gledao je Mizantropa u pozorištu Komedi Fransez: „Doživljaj mi je ostao neopisiv. Suhi aleksandrinci cvjetali su i bubrili. Osobe s pozornice išle su mi izravno u osjetila, u srce. Bilo je to tako, znam da zvuči smiješno, ali je to doista bilo tako. Molijer je stupio u moje srce zajedno s glumcima koji su ga izvodili i ostao mi tamo cijeloga života. Moj duhovni krvotok koji je prije bio vezan za Strindberga, otvorio je sad jednu od svojih arterija i za Molijera.“ Pariz je te jeseni Bergmanu darovao i impresioniste, operu Karmen, Ravelov Koncert za lijevu ruku, a tamo je pronašao i sebe: u Kinoteci u Parizu su upravo tih dana prikazivali i neke njegove filmove.

LEKCIJA IZ LJUBAVI: Tri mjeseca mogu biti duga, ali ipak prođu. Po povratku u Švedsku, a pod prijetnjom da joj neće dozvoliti da ikada više vidi djecu, Gun se privremeno vraća mužu. Nekoliko mjeseci Bergman i Gun uopšte ne kontaktiraju iz bojazni da takav postupak ne bude razlog da joj sud zabrani starateljstvo nad djecom. (Zakoni su u to vrijeme bili takvi.) Tužan i usamljen, Bergman piše dva scenarija i jedan pozorišni komad.

Ipak, to nije trajalo dugo. Već poslije nekoliko nedjelja, Gun i Bergman unajmljuju četvorosoban stan i počinju da žive zajedno, kao muž i žena. Tu su još dva njena sina i dadilja iz Finske. Gun je uskoro zanijela dijete sa Bergmanom. Tridesetog aprila 1951. godine rodiće se sin, Ingmar Bergman junior, budući pilot. Poslije porođaja Gun ponovo piše za novine, ali i studira slavistiku te prevodi sa ruskog, uglavnom za radio.

Pedesete godine dvadesetog vijeka u Bergmanovom životu obilježava brak sa Gun, mada u toj istoj deceniji proživljava ljubavne avanture sa Harijet Anderson i Bibi Anderson. U toj deceniji on snima, između ostalog, Žene čekaju, Ljeto s Monikom, Lekciju iz ljubavi, Osmijehe ljetne noći, Sedmi pečat te Divlje jagode. Njegova veza sa Gun u temelju je trećeg dijela Prizora iz bračnog života, a ona je model cijelog niza ženskih likova iz njegovih filmova. U već pominjanoj autobiografskoj knjizi piše: „Za mnoge moje filmove Gun mi je poslužila kao model: Karen Lobelijus u filmu Žene čekaju, Agda u Noći klovnova, Marijana Egerman u Lekciji iz ljubavi, Suzana u Snu žene te Dezire Armfeldt u Osmijesima ljetne noći.“ Ingmar Bergman i Gun su se službeno razveli 1959. godine nakon čega je on oženio Kabi Laretai. Ona će mu 1962. roditi sina Danijela. Bio je to četvrti Bergmanov brak i on je trajao deset godina, od 1959. do 1969. Godinu dana ranije, Ivo Andrić se oženio prvi i jedini put. I njegov brak sa Milicom Babić trajao je deset godina. Bergman se razveo, a Andrić je ostao udovac.

PISMO IZ 1960. GODINE: U život Ive Andrića Gun Bergman ulazi krajem maja i početkom juna 1960. godine. Posljednjeg majskog dana, naime, ona mu iz Stokholma piše pismo koje će Andrić primiti početkom juna i na njega odmah odgovoriti. Ovako Andriću piše Gun Bergman:

„Dragi gospodine Andriću,

imam čast da Vas izvestim da sam prevela Vaše cenjeno delo – roman Na Drini ćuprija sa srpskohrvatskog na švedski jezik. Ovaj roman će izdati kuća Bonijer iz Stokholma u septembru ove godine.

Kako ja nameravam da ovog leta – u avgustu mesecu – posetim Jugoslaviju, to bi me veoma radovalo ako bih imala priliku da se sretnem s Vama, tim pre što ću ja takođe, a u dogovoru sa Bonijerom, prevesti Vašu knjigu Travnička hronika.

Bila bih Vam neobično zahvalna ako bi me blagovremeno izvestili da li ste u mogućnosti i u koje vreme da me primite. Meni bi najbolje odgovaralo vreme od 23. avgusta do 1. septembra.

U očekivanju Vašeg cenjenog odgovora,

s odličnim poštovanjem,

Gun Bergman.“

Četiri dana kasnije, Andrić ovako odgovara:

„Poštovana gospođo, primio sam Vaše pismo od 31. maja o.g. kojim me izveštavate o Vašem dolasku u Jugoslaviju krajem avgusta meseca. Moj stokholmski izdavač mi je već pisao o Vama i Vašim prevodima mojih dela.

Mi se sa letnjeg odmora obično vraćamo oko 20. avgusta ili koji dan ranije, i ja se nadam da ću u vreme Vašeg boravka biti u Beogradu. Moj kućni telefon je 31-132. Molim Vas da mi se javite i meni će biti veoma milo da Vas vidim i da porazgovaramo o Vašem radu na Travničkoj hronici.

Želeći Vam uspeha u daljem radu, pozdravlja Vas i poštuje,

Ivo Andrić.“

STRAST: U narednih jedanaest godina, Gun Bergman i Ivo Andrić će se prilično intenzivno dopisivati, a ta se prepiska može čitati gotovo kao roman. Objavljena je u sedmom i osmom broju Sveski Zadužbine Ive Andrića 1991. i 1992. godine, a priredila ju je Jasmina Nešković. Nije pogrešno reći da je Gun Bergman među svim brojnim Andrićevim prevodiocima i prevoditeljkama osoba s kojom je uspostavio najbliži i najljudskiji odnos. On je bio u stanju da prepozna strast s kojom je ona prilazila svom poslu, a desilo se, naravno, i to da je samo godinu i po dana nakon njihovog prvog kontakta, upravo u njenoj domovini Andrić ovjenčan najvažnijom svjetskom nagradom za književnost.

Nakon što su se tokom njene najavljene posjete Jugoslaviji i upoznali, Gun piše Andriću 30. oktobra 1960:

„Dragi g. Andriću,

mnogo sam mislila na Vas, naročito poslednjih dana, kada su ovde svi očekivali da ćete Vi dobiti Nobelovu nagradu. Novinari su mi telefonirali da bi se obavestili o Vama. Ja sam zaista postala Vaš lični ambasador u Stokholmu. Bilo je istinsko iznenađenje kad smo saznali da je dobitnik Džon Pers. G. Gorg Svenson iz Bonijersa rekao mi da ukoliko ove godine nagrada ne pripadne Vama, dobićete je najverovatnije iduće godine.“

Te 1960. godine, Andrić, dakle, nije dobio Nobelovu nagradu, kao što ni Bergman nije dobio svog prvog Oskara, mada jest bio nominovan za scenario filma Divlje jagode.

Sedmog novembra, Andrić odgovara:

„Pozdravite g. Svensona i zahvalite mu na dobrim željama. Ja na pitanje nagrade gledam ovako. Onaj ko je dobije treba da to smatra za čast i da bude zahvalan, ali onaj ko je ne dobije ne treba da bude nezadovoljan.“

Predstojeće zime i proljeća prepiska se nastavlja. Gun Bergman traži objašnjenja za značenje nekih riječi i sintagmi, a Andrić joj sve strpljivo pojašnjava.

Godine 1961. (17. aprila), Bergman osvaja svog prvog Oskara. Djevičanski izvor pobjeđuje u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. (Među pet nominovanih filmova bio je i Deveti krug, prvi jugoslovenski igrani film – ne računamo li jugoslovensko-italijansku koprodukciju Cesta duga godina dana Đuzepea di Santisa – koji je zaslužio nominaciju za Oskara i definitivno bio prvi film na srpskohrvatskom što se na jedan korak približio globalno najprestižnijoj filmskoj nagradi. Glavne uloge su igrali Boris Dvornik, Dušica Žegarac i Beba Lončar, a film je režirao France Štiglic.)

Krajem avgusta 1961. godine, Gun Bergman ponovo dolazi u Jugoslaviju i u Herceg Novom se viđa sa Andrićem i Milicom Babić. Drugog oktobra im iz Stokholma šalje kratko pismo:

„Draga gospođo i gospodine, ne znam kako da vam zahvalim na vašoj ljubaznosti prema meni, u Herceg Novom. Za mene su to bili dani puni sreće. Sad se nadam da ću vas videti ove godine u Stokholmu.“

Slutnja je bila ispravna. Dvadeset šestog oktobra 1961. godine objavljeno je da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost.

ISLAM JE MOJA SUDBINA: Prvog novembra 1961. Gun piše: „Dragi g. Andriću, ne umem da Vam iskažem koliko sam srećna zbog Vas. Ako iko zaslužuje tu nagradu, to ste Vi.“

Slijedi cijeli niz pisama u kojima se Andrić raspituje oko nekih tehničkih detalja. („Bilo bi korisno ako možete i Vi da mi date neki savet. Npr. kakvu haljinu ili haljine treba da ima moja žena? Koliki je obično taj govor koji treba da ja održim? Što kraći, to bolji! I sve ostalo što bi trebalo unapred znati o načinu i ceremonijalu toga svečanog prijema i ostalih društvenih obaveza. Kakav je, po Vašem iskustvu, najbolji put vozom od Beograda do Stokholma? Itd.“) Gun odgovara opširno, a Andrić joj zahvaljuje na „korisnim podacima“. U međuvremenu je na švedskom u prevodu Gun Bergman izišla i Travnička hronika, a na valu rasta interesovanja zbog Nobelove nagrade već se pripremaju knjiga izabranih priča i Prokleta avlija. U prepisci sa drugim slavistima Andrić insistira da on u Švedskoj ima samo jednog izdavača (Bonijer) i samo jednog prevodioca: Gun Bergman. Za vrijeme boravka u Stokholmu, Andrić i Milica druže se sa Gun Bergman.

Godine 1962. njihovo prijateljstvo se nastavlja, a te godine Gun u švedskim novinama objavljuje i nesvakidašnji intervju sa Andrićem. Na početku ona čitaoce upoznaje s dijelom Beograda u kome pisac živi: „Kada se skrene sa Terazija, beogradskog šetališta koje vrvi od sveta, u jednu mirnu poprečnu ulicu, stiže se do velikog parka gde se u zelenilu igraju deca, a mladi ljudi željni čitanja sedi sami na klupama udubljeni u knjige.“ U Andrićevom stanu, pisac novinarki i svojoj prevoditeljki govori o pisanju Hronike i Ćuprije:

„Pisao sam ih ne znajući da li će uopšte biti štampani na bilo kom jeziku, uključujući i srpski. Pisao sam ih da bih sebe spasao. Bilo je to strašno vreme za ovaj nesrećni grad, užasno po ljude, kako moralno tako i fizički. Ponekad nisam izlazio iz kuće po tri nedelje, sedeo sam za malim okruglim stolom pored golog zida i pisao.“

U istom intervjuu je i izričita izjava koja je najbolji odgovor svim onim paranoicima koji trube o tobožnjem antimuslimanskom sentimentu Ive Andrića. U razgovoru sa Gun Berman on je, naime, rekao doslovno: „Islam je moja sudbina.“

Dvije godine uoči pedesete godišnjice Sarajevskog atentata, prisjeća se kako je kao gimnazijalac u Sarajevu pripadao istom političkom krugu kao i Gavrilo Princip te kako je, kad je metak ispaljen, bio u Krakovu dodavši: „Srećom, jer inače ne bismo sada ovde razgovarali.“

LETOVANJE NA JUGU: U pismima iz narednih godina Gun se često žali na zdravlje Kristijana Gruta, svog sina iz prvog braka. Ipak, i dalje koristi svaku priliku za ljetovanje na jugu, na jugoslovenskom primorju, u Dubrovniku i Herceg Novom. I mada je Andrićeva Na Drini ćuprija bila prva knjiga koju je uopšte prevela, Gun Bergman početkom 1963. godine dobiva nagradu Švedske akademije za književno prevođenje, najugledniju nagradu te vrste u Švedskoj. Andrić joj srdačno čestita riječima: „Već Vas vidim kako idete tragovima Alfreda Jensena i nadam se da ćete postati pravi tumač našeg jezika i naše književnosti u Švedskoj.“ Upravo je Jensen – i to baš u godini Andrićevog rođenja – na švedski preveo Njegošev Gorski vijenac.

Prepiska u idućih osam godina prepuna je interesantnih detalja. Pojavljuju se u njoj Hari Martinson, Tomislav Ladan, Stevan i Bojana Raičković, Mihail Šolohov, fra Rastislav Drljić i drugi. Ipak, vjerovatno najinteresantniji fragment iz cijele prepiske, barem iz perspektive ove naše priče jest sljedeći iz pisma od 30. aprila 1963. godine. Tog dana pada dvanaesti rođendan Ingmara juniora i Gun će taj detalj da pomenu u pismu, a onda, po asocijativnoj liniji, dolazi ključni odlomak:

„Umalo da zaboravim da Vam napišem nešto vrlo važno. Moj bivši muž, Ingmar, koji mi je i dalje dobar prijatelj, zamolio me je da Vas pitam, gospodine Ivo, da li imate neku dramu za njega. Kao što možda znate, on je nedavno postao upravnik Narodnog dramskog pozorišta (onog u koje je Milica išla da razgleda kostime). Mnogo smo razgovarali o mogućnosti da se pronađe jedan jugoslovenski pozorišni komad za njega. Palo mu je na pamet da možda Vi imate neku dramu koja Vam leži u fijoci i s nestrpljenjem očekuje Vaš odgovor. Ako Vi nemate ništa, da li biste mogli nešto drugo da preporučite? Šta mislite o Nušiću? Za Ingmara samo najbolje dolazi u obzir. Hiljadu pozdrava od Vaše Gun.“

Devetog maja Andrić odgovara:

„Zahvalite g. Bergmanu na interesovanju za našu dramu. Ja, kao što znate, nemam ništa za pozornicu, ali mislim da bi se nešto iz Jugoslavije moglo naći za njega. U prvom redu M. Krleža, a zatim Nušić, a možda i neko od mlađih naših dramskih pisaca.“

Ovih nekoliko Andrićevih rečenica dostojno je opširnog esejističkog komentara, a ja ću navesti tek skicu. Najprije, karakteristično je kako otklanja mogućnost da ponudi neki svoj tekst, mada je poslije njegove smrti u rukopisnoj zaostavštini pronađen mladalački dramski tekst Konac komedije. Indikativno je takođe kako iskreno i nesebično predlaže Krležu. To nije samo gest poštovanja prema ovom piscu nego vjerovatno i trag svijesti da Krležin senzibilitet, u mnogome formiran na Strindbergu kao i Bergmanov, vjerovatno ima najbolju šansu da uspješno korespondira sa skandinavskom publikom. Imajući u vidu sve prilike u kojima je Krleža nipodaštavao Andrića i proglašavao ga maltene epigonom Pjera Lotija, ovo pismo pokazuje potpuno drukčiji odnos Andrića prema Krleži, odnos lišen pizme i zavisti. Ipak, desilo se da Bergmanovo pozorište, iz neznanih razloga, na kraju nije igralo ni Krležu ni Nušića, ni bilo koga od „mlađih naših dramskih pisaca“.

KRICI I ŠAPUTANJA: Ipak, u bibliografiji Gun Bergman nalaze se i prevodi nekih djela Miroslava Krleže, u proznom, a ne dramskom žanru. Objavila je, naime, jedan izbor iz njegove novelistike, naslovljen po najboljem komadu Krležine proze i jednoj od najljepših ljubavnih priča ikad napisanih na srpskohrvatskom jeziku Sprovod u Teresienburgu. Prevodila je ona i neke jugoslovenske pjesnike (npr. Vaska Popu). Preko Andrića je osvajala jugoslovensku kulturu, a i njeni dolasci u Herceg Novi s vremenom više nisu bili vezani isključivo za posjete Andriću. Zanimljivo svjedočenje o tome ostavila je hercegnovska hroničarka Bosiljka Pušić u svojoj knjizi Hvatač snova ili bilo nekad u Herceg Novom. Ona bilježi kako bi cijeli grad brujao o tome da uskoro dolazi gošća iz Švedske:

„Činjenica da je Gun bila profesor slavistike na švedskom univerzitetu u Upsali i govorila naš jezik bez stranačkog akcenta i zamuckivanja, stavljao joj je nevidljivi oreol oko glave pred kojim je muški svet uzmicao, shvatajući da je ona žena koja se može želeti, ali se pri tom mora veoma poštovati. Njen značaj uveličavalo je i saznanje da je bivša supruga Ingmara Bergmana, jednog od najvećih režisera sveta, čiji su se filmovi gledali sa osobitim zadovoljstvom i zatim dugo s rešpektom prepričavali i ocenjivali. Sve je to njeno ime činilo još zvučnijim, a radost s kojim su ga izgovarali njeni poznanici, magičnim. Imala je pedeset godina kada smo se upoznale, a izgledale smo kao vršnjakinje, iako ja tada nisam imala ni trideset. Švedski plava, sa očima boje različka i mesnatim ljupkim usnama bez šminke, ona je svojim gipkim telom devojčice mamila muškarce svih doba da joj se udvaraju, da joj laskaju, da je kao tobož slučajno dodiruju. Uvek je nosila svetloplave pamučne haljinice koje su joj jedva dosezale do kolena otkrivajući njena lepo oblikovana i glatka kolena.“

Tu se takođe navodi i niz anegdota koje se uklapaju u najrasprostranjenije balkanske stereotipe o Šveđankama. Na Gun su navodno bile ljubomorne i Milica Babić i Sena Dizdar, žena pjesnika Maka Dizdara koji je tih godina ljetovao u Herceg Novom, a u priči o hercegnovskim druženjima s Gun Bergman pojavljuju se i slikar Vojo Stanić, zatim profesor Vojo Đurić, šef beogradske katedre za istoriju umjetnosti te „dve ljupke i lepe žene: Beba Stanković, supruga Milića Stankovića od Mačve, i Ivanka Bogdanović, supruga čuvenog arhitekte i disidenta u vreme Miloševićeve vlasti u Srbiji, Bogdana Bogdanovića.“ Njih dvije su ljeta 1971. godine radile na konzervaciji fresaka u staroj crkvi manastira Savina. Dio ekipe je bio i mladi arhitekta iz Niša Milan Petrović koji je, bilježi Pušićeva, bio „osobito predusretljiv“ prema Gun.

SEDMI PEČAT: Žena rođena na sjeveru Evrope, u Linčepingu, poginula je na jugu, između Herceg Novog i Dubrovnika, u selu Komaji. Bio je prvi juli 1971. godine. Gun je sjedila u fići na mjestu suvozača, a vozio je mladi arhitekta Milan Petrović. Sudarili su se s drugim kolima, vozač je prošao s povredama, a Gun Bergman je poginula. Slomila je vrat. Jedna od potresnijih epizoda u Bergmanovoj autobiografiji jest opis njegovog susreta sa Ingmarom juniorom, njegovim i Guninim sinom, uoči njene sahrane. Nakon što devetnaestogodišnji mladić, usprkos sustezanju, zaplače, otac će pokušati da ga utješi govoreći o njegovoj majci, ali ovaj se „žestoko trgnuo otklanjajući takav razgovor“. Režiser je uporno pokušavao da nastavi, dok ga sin nije „prostrijelio hladnim, prezrivim pogledom koji ga je ušutkao“.

Sjećanje na brak sa Gun, Bergmana je progonilo čitavog života što dokazuje i jedno od posljednjih njegovih djela: scenario za film Nevjernost koji je 2000. godine režirala Liv Ulman. Kad piše o njoj, osjeća se ponos zbog njenog doktorata i „sve većih priznanja“ koje su joj donosili njeni književni prevodi kao i zadovoljstvo da su poslije razvoda ponovo stekli bliskost, kao i grižnja savjesti zbog činjenice da su mu promakli „znakovi nezadovoljstva i ljubomore“ njihovog sina.

ŽENA NA KAMENU: Posljednje pismo Gun Bergman Andriću datirano je prvog maja 1971. godine, tačno dva mjeseca prije njene smrti. U razgovorima s Ljubom Jandrićem, Andrić na jednom mjestu pominje Gun Bergman i veli: „Gun Bergman je jedna od žena poznatog filmskog režisera Ingmara Bergmana. Ona ne samo da je završila slavistiku nego je i veoma dobro naučila naš jezik. Dolazila je u Beograd k meni nekoliko puta. Bila je originalna žena. Kaže ona meni: Gospodine Andriću, nemojte se ljutiti, ja ću prevoditi samo one vaše stvari koje mi se dopadnu. I zaista je bilo tako. Slično je kasnije činila i sa Krležinim delima. Sva je šteta što ju je smrt presrela u tom radu.“

Ovo je priča o ženi koju istorija pamti kao Gun Hagberg, Gun Grut i Gun Bergman. U brojnim knjigama i monografijama o Ingmaru Bergmanu, ona obično dobije tek tri ili četiri reference u indeksu. A ipak, osim što mu je bila žena i majka njegovog sina, ona je bila i model za veliki broj njegovih likova, kao što mu je i dala fabulu za film Žene čekaju pošto je riječ o anegdoti koja se tiče porodice njenog prvog muža. Takođe, članovi Švedske akademije koji su Andrića ovjenčali Nobelovom nagradom Andrića su zapravo čitali u njenom prevodu na švedski. Njihov Andrić bio je posredovan njenim glasom.

U eseju Nesnimljeni Andrić, Srđan Vučinić analizira koje bi Andrićevi prozni predlošci najviše odgovarali najvažnijim svjetskim režiserima pa zamišlja da je Orson Vels snimio Prokletu avliju, Roman Polanski Maru milosnicu, Andžej Vajda Priču o vezirovom slonu (što nije puka fantazija, Vajda je to planirao polovinom šezdesetih), Sem Pekinpo Mustafu Madžara, a Akira Kurosava Omerpašu Latasa. Ingmaru Bergmanu je tu namijenjena Smrt u Sinanovoj tekiji, uz obrazloženje da bi ovaj tu mogao da pronađe „dramu susreta sa smrću i trenutka istine, prodor u potisnuto i neizrecivo jednak blasfemiji“.

I mada njeno ime u istoriji nije uklesano u kamenu, kao imena Ive Andrića i Ingmara Bergmana, nipošto nije jednako blasfemiji ustvrditi da njihovo mjesto u toj istoriji ne bi bilo takvo kakvo jest da nije bilo Gun Hagberg Grut Bergman.

Pismo Gun Bergman Ivi Andriću