Ko je bio Šaban Bajramović?

„Rođen 1936. u Nišu. Poslije rata zbog djevojke dezertirao iz JNA, osuđen na tri godine na Golom otoku. Indira Gandi i Nehru pozvali ga u Indiju gdje je proglašen za kralja romske muzike. Njegova pjesma Đelem đelem proglašena je za himnu svih Roma svijeta.“

Kakva biografija, a? U usporedbi s bilo kime, na našoj sceni pogotovo, pa se čini kao, klišeom rečeno, nesnimljeni film. Ima „samo“ jedan problem tu: osim mjesta rođenja – nijedno od ovoga gore najvjerojatnije nije istina. Uglavnom je neprovjerljivo i najčešće čista konfabulacija – samog subjekta, onako kako je pričao i slagao svoj životopis i ostavljao ga drugima, kao da je znao da ništa neće kasnije provjeriti. Krenuvši već od početka života – i prije! – ni godina rođenja mu se zapravo ne zna (i već tu javlja se odmah socio-historijsko pitanje: jesu li se Romi popisivali u Kraljevini, i ako jesu – kako i koliko?). Što stvar čini još posebnijom, kao što je bio i junak priče: i ova godišnjica naime, koju obilježavamo – uslovna je. No, nju slavimo i zbog toga: najintrigantnije činjenice zapravo uopće nisu u mitologiziranim biografijama koje se, nemaštovito jednake, prenose danas u sve teže provjerljivoj džungli informacija. Umjesto tih i takozvanih činjenica, umjesto proizvoljnosti tvrdnji, trebalo bi krenuti drugačije, obrnuto – od pitanja. To što prava pitanja u vezi Šabana leže drugdje, van očitog, i što su čak i na kraju dugog puta ispitivanja i traženja neodgovoriva, drugi je, sasvim poseban problem.

ODAKLE MU TO : Neka od njih sasvim su bazična, nadošla iz slušateljske začuđenosti, iz zadivljenosti, a neka su objektivnija, šire kulturalna i historijska. Naravno, obje se vrste miješaju neprestano.

U prva idu najočitija, koja se javljaju nad onim što čujemo kad danas slušamo njegove klasične snimke s prva četiri Šabanova albuma snimljena za ljubljanski ZKP i zagrebački Jugoton, većinom sa njegovim pjesmama i u pratnji samozatajnog, uzdržanog a briljantnog orkestra Zorana Pejkovića (potpitanje: gdje su nestali takvi bendovi, zašto više ovako nitko ne svira danas?). Serija pjesama, album za albumom, gdje se čuje pjevač i autor koji nije na početku nego u zenitu, sada, trideset i toliko godina kasnije, začuđuje sve više. Odakle mu onakav ton najprije, „farba“, kako se veli; odakle ta stilizacija?, tehnika? Kako to nastaje i kako se razvija? Šta je slušao (a sigurno je slušao, ne postaje se muzičar „po Duhu Svetome“), kako je slagao te svoje pjesme, tekstualno i pogotovo muzički? Šta je uopće trebalo biti da bi se postalo Šaban Bajramović?

ŽIVOT JE MASKENBAL: Znamo šta će reći većina. I promašiti sasvim. Bez razmišljanja opaliće: „Ciganin je, oni imaju to (!).“ Kako je jednostavna kulturrasistička logika u svojim rješenjima i kako površna u svojoj dubinskoj zlonamjernosti. Dobro, trebalo je odživjeti najprije, imati iskustvo od vrste u koju nitko od nas „bijelih“ nema pristupa. Bez iskustva ništa. Ali, ovdje se opet treba podsjetiti riječi američkog kritičara Alberta Marija o Besi Smit i parafrazirati ih u našem kontekstu: „Ako je istina da je ciganska muzika odraz stotina godina muke, kako to da je rodila samo jednog Šabana Bajramovića?“

Tu nam i inače Amerikanci sa svojim rasnim kompleksom dobro dođu, kao što se ovdje odmah dobro naslanja već spomenuta serija kulturoloških pitanja. Analogije između kultura su brojne, i kao takve samo potvrđuju njihovu međusobnu razliku dakako, no valjaće nam svejedno. Ako je Šaban tako, za kolektivno, često nevješto oko, bio simbol Ciganina, u smislu pojednostavljivanja „jedan-za-sve“, kako to da se iza hodajućeg klišea sa srebrnim zubima i šarene odjeće kojoj se sredina podsmijevala, u isti čas krio jedan toliko očito poseban čovjek, krajnji individualac i – da – punokrvni umjetnik, autor, nestvaran stilist? Kako može dakle u njemu biti i čitava kultura, i u isto vrijeme ono što se izdiže nad njom, što stvara osobnost ni sa kojom drugom usporedivu? Isti problem, isti golemi nesporazum, javlja se ponovo u analogiji, imala je još jedna, američka, ličnost, također „ne bilo kakva“ – Luis Armstrong. Za široku, sredinašku bijelu publiku u njemu su se na prvi pogled spojile sve, bartovski rečeno, konotacije određenog tipa predstavnika crne Amerike, tako da su se crni džezeri i intelektualci dugo stidjeli zbog toga. U isto vrijeme (što se tek danas čuje, pa sve bolje) ispod zabavljačke maske, ispod očitog, stajao je jedan od najvećih inovatora muzike čitavog dvadesetog stoljeća.

KI VOJSKA ME ĐAVA: Na sličnoj podjeli radio je i Šaban, sasvim nesvjesno. Svi smo voljeli, ili volimo još uvijek, nasmijati se onome što lingvisti zovu „interferencija“ – romski jezik (kao i svi drugi) posuđuje riječi koje mu trebaju, ali one u kontekstu dalje nerazumljive cjeline i miješanju registara u jeziku, zvuče nekako naročito komično (pitanje je jedino nasmije li se tada čovjek njima ili se smije s njima – u tome je odgovoru test svakog rasizma). Uzmimo zato jedan od Šabanovih klasika, a mogli bismo i drugi:

„Kerta mange daje
Jek gudli kafava
Jek gudli kafava daje
Ki vojska me đava.“

Kad čujemo ovaj slavenski „uljez“ u tekstu – ovu, jedino prepoznatljivu, „vojsku“ (!), komični efekt je trenutan. Ali kad se prevede tekst u kojem lik pita majku da mu napravi „jednu slađu kafu“, jer ga „u vojsku zovu“, i ako se prepustimo spoju i kontrastu riječi s letećim, nezaustavljivim tempom i (za zapadno uho trajno neočekivanim) izmjenama dursko-molskim ciganske ljestvice – efekt tih razlika može izludjeti čovjeka. To je „tapiserija“ potpuno suprotnih stanja, i izraza takvih stanja koja se izmjenjuju bez upozorenja, gdje trivijalno, svakodnevno, neosvješteno, u tekstu neopaženo prelazi – iako je zapravo neprestano u tome – u potpuno crnožučnu, neizdrživu žalost kojom je oblivena muzika. Ciganski spoj suprotnosti kojima je Šaban gospodario i stvarao ga kao nitko drugi, prejak je za nas ostale – nismo odgajani tako da znamo s time. Otud, nije slučajno da se ljudi od kojih se ne bi očekivalo ponekad pobiju ili razbijaju stvari pod utjecajem ove muzike.

SVOJ VLASTITI DŽEZ : To mahnito i suptilno u jednom, pokušali su uhvatiti razni kasnije, redom „bijelci“, pogotovo nakon što je 2001. mostarski producent Dragi Šestić albumom A Gypsy Legend izvukao Šabana iz tavorenja i izbacio ga na svjetsku scenu. Nije im uspjelo. Šaban naravno nije mario šta se iza njega radi u studiju i na matricama, pa su aranžmani redom pogrešni, držim, suviše „pristojni“, zapravo malograđanski, uz pomodno i nasilno vezanje za džez (kao da Šaban nije bio svoj vlastiti džez kojem ne treba ništa!), i sve je ispadalo često nakaradno, nakrcano megalomanskim rješenjima tipičnim za školovane gradske muzičare. Čak i Goran Bregović, inače vrhunski aranžer, potrošio je dvije pjesme a da nije dobio ništa posebno. Kod Šabana uvijek je bilo – manje je više. I samo onda kad se poštovala njegova misterija, kad bi aranžeri i producenti shvatili i pristali na vlastitu začuđenost, rezultati su bili izuzetni. To je shvatio Šestić kad je snimao sa Šabanom. Što svedeniji aranžmani, jedino akustička svirka, glas snimljen bez efekata, što bliže membranama („close miking„), s puno prostora – i što više slobode pjevaču. Tada je Šaban briljirao. A do koje mjere su takvi studijski uslovi i pratnja mogli osloboditi pjevačev „duh iz boce“, i danas izaziva nevjericu. Ima video snimak za koji se valja nadati da će jednom izaći pred ljude, napravljen tokom rada na Šabanovom povratničkom albumu s bendom Mostar Sevdah Reunion. Šaban snima jednu od svojih rijetkih pjesama na srpskom, izdvojenu po svemu u ionako izdvojenom repertoaru. Pjesma je „Pitao sam malog puža“, na nemilosrdni, neprestajući ritmički „kec“ kakav imaju sevdalinke (pored rumunjskog, bio je primjetan utjecaj bosanske pjesme na Šabana): iznad nepromjenjivog kucanja pulsa benda, pjevač izvodi seriju vokalnih bravura za koje se ne zna jesu li tehnički ili emotivno teže, preko šest minuta razvijajući tužbalicu o tome kako je na kocki („na kartama, na barbut“) izgubio sve pare. Pjeva u stanju jedne apsolutne koncentracije, kao „stub od zraka“, kako je jednom Alen Ginzberg opisao koncentraciju mladog Boba Dilana na sceni; pjeva zatvorenih očiju i tipično iskrivljenog lica – u tajnom bratstvu ove fizičke geste: kao „soul shouter“ Pentakostalne crkve iz Luizijane, kao flamenko pjevač iz Andaluzije, kao pakistanski qawwali mistik Nusret Fateh Ali Kan. Kroz, Slavenima i Ciganima tako blisku, antropomorfnu sliku gdje lik/Šaban razgovara s pužem i pita ga da „mu svoju kuću proda“ (i puž naravno – odgovara), poput ciganskog Šagala što slika u zraku, ili u kitsovskim „krugovima u vodi“, opisao je jedan potpuno dovršen, samodržeći svijet koji je trajao koliko i izvedba. Kad matrica iscuri, Šaban gotovo odmah otvori oči, vrati lice u izraz gotovo prazan, gleda odsutno, a kako mu nitko iz režije, s pulta, ne odgovara ništa jer su svi zamukli, upita nešto kao „je l’ može ovo?“. Kao da se ništa nije dogodilo.

NAJSTVARNIJA STVARNOST: To je tako: najbolje priče su uvijek najstvarnije. Dobro, reći će netko možda, malo razočarano a malo u nadi – da li je išta zaista bilo od priča koje asociramo sa Šabanovom ličnom mitologijom, odnosno onom njegove kulture? Razočara se čovjek, po svojoj prirodi, kad shvati da iza najmaštovitijih naracija leži najčešće prozaična istina.

O, i te kako je bilo takvih priča. Ne može se onakva čarolija muzička stvarati a da je nema u životu u kojem su bili toliko zamiješani legenda i stvarnost, bajkovito i materijalno, moderno i prastaro, neozbiljno i tragično. Moguće najljepšu priču, kojoj nikakvog dodatka ne treba, pričala je pokojna Ljilja Petrović, njegova kolegica i u mnogočemu antipod. Ne znam koliko se ljudi još sjeća, ali u doba kada pravi svoje senzacionalne rane albume, početkom osamdesetih, Šabana gotovo nije bilo na televiziji, tada rijetkima dostupnom glavnom masmediju. Velika beogradska i romska pjevačica koja je relativno često nastupala u muzičkim i zabavnim programima, rekla je da je za to postojao razlog. Mogla se i donedavno pronaći snimka iz toga vremena, videoklip za nestvarno lijepu Šabanovu pjesmu Parno gras – Bijeli konj. Snimljen filmskom kamerom, kako se tada radilo, u nekoj beskrajno poetičnoj izmaglici, Šaban u crnoj kožnoj jakni zaista jaše bijelog konja. Po Ljiljnoj priči, nakon pada zadnje klapne – Šaban je ukrao konja, odjahavši sa snimanja i nestao, da ga više ne nađu. E, onako kako ćemo sami sebi iznutra ovo objasniti (!), kako ćemo se postaviti prema priči i interpretirati je, o tome ovisi sve naše razumijevanje pjevača. I mnogo toga još.

Zato, vjerojatno najprecizniju zvučnu metaforu Šabana napravio je već spomenuti producent Šestić.

Na muzičkim albumima, ponekad se nađu snimke koje su nepopisane, skrivene obično na kraj ploče, odvojeno, i nazivaju se ghost track – doslovno bi bilo „pjesme utvare“. Na snimanju Gypsy Legend albuma, i na prijedlog vrsnog gitariste Miše Petrovića, u zadnji čas je predložena možda najdirljivija Šabanova balada (pa makar bila balada u sedam osmina kakva i jeste), Sila kale bal (Ima crne oči). Snimljena je potpuno ogoljeno, samo vokal i akustična gitara. Rezultat je bio čaroban. Sedam pjesama kasnije, kad sve dotuče gore opisana kulminacija Pitao sam malog puža, album završava. Tišina. No, nakon nekoliko sekundi, iz ničega, začuje se iznenada iz daljine ponovo Šabanov glas, u ehu, bez instrumenata, sam, i pjeva još jednom refren o djevojci crne kose i zelenih očiju – sila kale bal, zelene yakha – me mangav la daje, o la me kha lav – „volim je, majko, umrijeću zbog nje“ – da bi polako postajao sve tiši, kao da se udaljava. Kao da je tu a nije, pojavljuje se i nestaje, a kad pomislimo da smo ulovili i rasvijetlili nešto, njegova pojava bježi kao duh. Ostaje samo glas, to je dovoljno. Ne moramo sve znati, ni razumjeti. Dovoljno je slušati, i čuti.