img
Loader
Beograd, 25°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Koze

08. март 2017, 18:36 Jovana Gligorijević
Copied

„Ti si još jedna od onih što hoće da batale karijeru i gaje koze?“ Pa, jesam, i uopšte mi ne smeta da me pakuju u stereotip o „gradskoj ženi koja hoće koze“. Smeta mi kad me pitaju: „Znaš li ti šta je koza i koliko posla ima oko nje?“ Znam, rođaci, i više nego vi. Ja, na primer, znam da kozje vime treba redovno da se brije i da ne morate da ga perete sapunom i vodom (i potencijalno zagadite mleko), zato što postoje specijalne vlažne maramice baš za čišćenje kozjeg vimena. I kako to misle „koza“? Pa niko normalan ne drži samo jednu kozu. Koze su društvene i pate kad su same, dakle, treba nabaviti bar dve koze.

Ujna moje majke imala je koze za koje su svi pričali da su jako glupe. Mogle su komotno da umru od gladi kad ih ova izvede da brste. Te koze su, u stvari, samo oponašale svoju gazdaricu. Ako ona sedne, one legnu oko nje i ne pada im na pamet da jedu. Morala je da hoda, da bi koze uopšte brstile. Meni je to dokaz izuzetne pameti koza. Nije lako naučiti životinju da vas oponaša, a i inače, svaka vrsta dresure mi deluje surovo. Kozu ne moraš da dresiraš, samo te gleda i ponavlja šta radiš. Na jednom stočarskom sajtu sam čak našla da pred kozama ni slučajno ne smeš da otvaraš kapiju, jer će provaliti kako se to radi i počeće da izlaze same, a to nije dobro ni za koze ni za tebe.

Jednom sam držala u rukama jare staro dva dana. Kad ga je mama koza ojarila, bilo je mnogo hladno u selu, pa ga je moja komšinica donela u stan da se ne smrzne. Jarići baš vole da se maze. A znate kako koze vole da se veru? E, pa i jarići to rade, samo ne mogu da dosegnu visine na koje se pentraju odrasle koze. Zato je prizor ponosnog jareta koje se popelo na tabure jedan od najlepših koje sam u životu videla.

Jednom sam u daljini čula nešto što je najviše ličilo na plač bebe. Objasnili su mi da neko kolje jare. Jare zna da će biti zaklano i plače. Zato će moje koze služiti isključivo za mleko i pravljenje sira. „Znaš li ti koliko malo mleka daje koza?“ Znam! Zato i mislim da mi trebaju dve, da bih mogla da nakupim desetak litara za dan i po ili dva. To je dovoljno za početak. To jest, za sir, a kozji sir je divan i praviću ga na razne načine: sa začinskim biljem, u ulju, mek, polutvrd, grilovaću ga i ljudi će dolaziti da ga jedemo sa džemom od smokava.

U stvari, nisam „još jedna što hoće da gaji koze“, jer neću samo koze, neophodna mi je i smokva za ovu idealnu budućnost koju sam sebi zamislila. Pošto sam detaljno proučila sve portale i literaturu o kozama, izabrala sam i rasu. Moje koze će biti padajuće koze! To su one što padnu u nesvest kad se uplaše ili kad se mnogo obraduju. Mišići im se ukoče, skljokaju se na zemlju, pa se dignu posle desetak sekundi i nastave dalje. Ovo su, inače, male koze, manje od svih drugih rasa. Dakle, male su, padaju u nesvest kad se uplaše, a plaše se skoro svega, ali se uvek dignu kao da ništa nije bilo. Padajuće koze su idealna rasa za mene jer su skroz kao ja.

Pa dobro, luda ženo, reći će neko, da li stvarno veruješ da su ti za sreću dovoljne dve koze i smokva? Da me se manete sa tom srećom kao imperativom u životu. To je potpuno neuhvatljiva kategorija i ne zavisi mnogo od onoga što radite, nego od nivoa serotonina i dopamina u organizmu. Jako mi je drago što Amerikanci imaju u svom ustavu propisano pravo na sreću, ali samo pravo – nema obaveze da budete srećni. Mada, kad vidim silne lajf-koučeve, knjige samopomoći i svu tu buku oko sreće, ne bi me iznenadilo da uskoro stigne neka globalna naredba po kojoj svi moramo da budemo srećni. Šta god to značilo.

Dakle, ne tražim sreću. Ono što tražim je – mir. Kućerak i dvorište, smokva i moje dve koze (i četvore oči da mi koze ne bi obrstile smokvu). To je ono što želim da imam. Spisak onoga što želim da nemam je mnogo duži, ali najbitnije stavke su: mobilni telefon koji stalno zvoni i mejl na koji stalno stižu poruke od „presudne važnosti“. Ne maštam ja o životu u divljini i potpunoj izolaciji. Maštam o mirnom, statičnom životu, o rutini i svakodnevnim ritualima, kao što su vođenje koza da brste, jutarnja i večernja muža. I da, maštam o heklanim zavesama, teglama sa džemom i prijateljima koji dolaze da bi i oni okusili malo tog mira. Pod uslovom da ne prepadaju namerno moje padajuće koze! Ako usput dođe i sreća, pa – sigurno se neću buniti.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure