img
Loader
Beograd, 28°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Vizitkarta

21. фебруар 2018, 23:12 Ljubica Turudić
foto: www.pixel.com
Copied

Paradoksalno zvuči, ali prvi put sam se osetila ozbiljno zaposlenom ne kada sam dobila prvu platu, nego kada sam od firme dobila prvu vizitkartu. Zarađivati se moglo i ovako i onako, i bez stalnog zaposlenja, ali kada sam u ruke dobila to parčence kartona, gde je pisalo da sam dipl. ing. i mali šef velikog i ozbiljnog preduzeća, to je bilo to. Sve je, dakle, bilo tu, plavo na belo: ime, zanimanje, funkcija i telefon i faks i ime preduzeća, i mogla sam nadalje i ja da se malo puvam i vizitku udeljujem ne samo po sajmovima tehnika i kojekakvim seminarima, nego i onako usput, društvu, dok na poleđini nehajno žvrljam i kućni broj telefona. Dakako da sam po komad prvo odnela roditeljima, da vide da sve ono učenje nije bilo uzalud.

Prvu vizitkartu stavila sam na početak šlajpeka u koji sam ređala i sve one koje sam od drugih usput dobijala.

Istorija kaže da su se prve prave vizitkarte pojavile u Francuskoj u 17. veku, za vreme Luja XIV. Devetnaesti vek i industrija su naravno doneli procvat u izradi vizitkarti, kada su često angažovani i vrhunski slikari da ih osmisle i naslikaju, tako da su pojedine karte iz ovog perioda prava mala umetnička dela.

Istorija i pravila kažu da bi svaki pravi gospodin i ugledna osoba trebalo da ima najmanje četiri vrste vizitkarti: na jednoj da stoji samo ime i prezime, na drugoj ime i prezime, zvanje, adresa i kućni telefon, na trećoj ime i prezime, zvanje, adresa i telefon na poslu, i na kraju jednu na kojoj je uz ovo ime navedeno i ime supruge. Ženama je, naravno, kao i za koješta drugo, i za ovo u ta vremena bilo postavljeno ograničenje, tj. dozvoljena samo prva ili četvrta vizitkarta. Istorija ne kaže šta je bivalo sa četvrtom ako neko nije imao bračnog druga, a ne kaže ni kada su žene izvojevale pravo da na svojim vizitkartama pišu šta im je drago.

Vremena su se potom menjala i ubrzavala. Vizitkarta je opstajala u skoro nepromenjenom obliku i dimenzijama, samo su se uz to ubrzavanje i tehnologije štampe pojavile vizitke u boji, na sve boljem i neobičnijem papiru, štampane dvostrano… Vizitke koje samo što ne govore i ne viču: vidi me, primeti me, najbolji smo, najbogatiji smo, u zlatotisku, zapamti me… Svi sad imaju vizitkarte za sve svrhe, nije više dovoljno imati samo broj telefona nego treba napisati i mail i web i viber i ko zna šta još. Novija istorija pamti i jednog koji je imao vizitkartu na kojoj je ispod imena pisalo: zet generalnog direktora.

Kartončići su se u onom mom šlajpeku sa početka gomilali, povremeno sam polovinu nepotrebnih bacala, pa nastavljala da dopunjavam. Pokazalo se da su mi najkorisnije vizitkarte prodavaca sa buvljaka, gde su tačno bili navedeni i ucrtani redovi u kojima se nalaze moje omiljene tezge za pazar. Sve ostali podaci, o kome god treba, mogu sada lako da se nađu na računaru. I naravno, ne mora više da se čeka ni da ti firma napravi vizitkartu, opet dva-tri klika na računaru i sam sebi dizajniraš šta god poželiš da budeš i kako god zamisliš da sebe predstaviš svetu.

Ona moja firma sa početka priče, čiju sam vizitkartu željno iščekivala i vrlo ponosno pokazivala godinama, e ta je dospela na niske grane. Ovih dana, pred mogućim i vrlo izglednim stečajem, pakujemo za recikliranje tone nekadašnje dokumentacije, arhivu i istoriju nekoliko generacija. Sve ide na prodaju kao stari papir, ne bismo li bar tako imali neku korist kad već nema drugog posla.

Prazneći jedan od ormana odavno napuštene kancelarije nekog od bivših direktora, na polici u prašini nalazim nekoliko šlajpeka od veštačke kože sa logom firme, prepunih vizitkarti. Odvajam dva, brišem prašinu i natenane, sa radoznalošću svrake, prebiram po njima: karticâ u plastičnim pregradama skoro 300. Direktori, inženjeri, advokati, neki pisci, slikari, imena poznata i nepoznata, jedan koji ispod imena ima napisano „dobitnik Oktobarske nagrade Beograda“… Čitav jedan radni vek u 300 kartonskih parčića.

Na pretposlednjoj stranici pogled staje na vizitkarti sa imenom Oliver Ivanović. Dve vizitkarte, tačnije. Jedna starija, dok još nije bilo mobilnih telefona – adresa kućna i telefon, adresa kancelarije; druga, novija, samo sa brojevima mobilnih telefona i zvanjem.

Nešto me stislo u grlu. Rasplakala sam se nad gomilom rasutih vizitkarti, i nad ove dve, sada potpuno drugačije od svih ostalih. I pomalo nad svima nama koji više nismo ono što smo bili i mislili da ćemo dugo biti, nego smo ostali još samo tu, na tim malim zaboravljenim komadima kartona kao slagalica kojoj će zauvek faliti neki deo.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
17.септембар 2025. Jasna Furtinger-Tošić

Tihi ljudi

10.септембар 2025. Bojan Bednar

Mir

03.септембар 2025. Dragica Jakovljević

Vraćanje duga

28.август 2025. Nebojša Broćić

Proba, moj azil

21.август 2025. Aleksandar Marković

Ćuti, tako mora

Komentar

Pregled nedelje

Tako kaže Jovo Bakić

U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja

Filip Švarm

Komentar

Režimska okupljanja kao pogrebne povorke

Na režimskim vikend-okupljanjima nema energije jer stvarnost prodire kroz pukotine alternativne stvarnosti. A bez strasti nema ničega, što reče Hegel

Ivan Milenković

Komentar

Ko priziva krvavi sukob

Ruska Spoljna obaveštajna služba optužila je mene da guram ćerke u krvavi srpski Majdan. Ko poveruje nije normalan, a ko se na to poziva je ološ

Andrej Ivanji
Vidi sve
Vreme 1811
Poslednje izdanje

Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu

Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati se
Kako se biraju kandidati za “studentsku listu”

Budući poslanici pred prijemnom komisijom

Kolektivni portret savremenika: Batinaši

Sitna boranija braće Vučić

Dosije povodom 35. rođendana nedeljnika “Vreme”: Novinarstvo u sumrak Gutenbergove ere (1)

Žurnalizam i čurnalizam: otpisana štampa i velika galama

Intervju: Siprijan Kacaris, pijanista

U potrazi za zaboravljenim delima

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1811 17.09 2025.
Vreme 1810 10.09 2025.
Vreme 1809 03.09 2025.
Vreme 1808 28.08 2025.
Vreme 1807 21.08 2025.
Vreme 1806 14.08 2025.
Vreme 1804-1805 31.07 2025.
Vreme 1803 24.07 2025.
Vreme 1802 16.07 2025.
Vreme 1801 09.07 2025.
Vreme 1800 02.07 2025.
Vreme 1799 25.06 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure