Niš ekspres

Bilo je to koncem sedamdesetih prošlog stoljeća, kada sam se igrom slučaja otisnuo iz pospane Bosanske Posavine na studij u Zagreb. Mnogi bi rekli da nema slučajnosti. Jedni, da je tako Bog htio, drugi da je zapisano, a treći potiho, a gdje će nego u Zagreb. Pa neće valjda u Sarajevo ili ne daj bože u Beograd, iako je Odžak bio podjednako daleko od njih. Kako onda tako i sada. Istinu govoreći, krivac je bio komšija Mato koji je inzistirao na Zagrebu, zbog brata studenta Bogoslovnog koji će nam pomoći. A meni je siromašnom ionako bilo svejedno, samo da se maknem iz blata i, koje li ironije, upišem agronomiju, a gdje će to biti… tako mi je bilo svejedno. Jer sve je to naše, barem su me tako učili u školi. Ali Mato nije došao na autobus za Slavonski Brod, nego preko Osijeka, rata i Švicarske do našega sela. Kažu da je od svega „otišao u stranu“, umislio da je padobranac, možda i niškite pijucka pivo pred trgovinom.

U Brodu, kako smo ga zvali, mnoštvo ranojutarnjih. Kako je blizu i željeznička stanica, a čuo sam da je karta jeftinija, dovučem se uplašen od nepoznatog. Pitam za kartu do Zagreba, a „punđa“ iza pljuvačkom umazanog pleksiglasa sikće: koji vlak? Normalni, odgovaram, a ona krenu, kao da me nije ni čula, je li želim Istanbul ekspres, brzi, ubrzani, putnički, koji razred… Glava mi je pucala i promrmljam „da“. Povratnu ili…, ne, brzo je prekidoh iz straha da ne bude opet mnoštva mi nejasnoga. Ne sjećam se koliko sam platio, ali u tom trenutku izvježbani, monotoni glas „vlak Istanbul ekspres iz Beograda, Vinkovaca za Zagreb ….“ dolazi…. Nekako se ugurah na hodnik krcat, poslije sam doznao, Turaka, Grka, Šiptara, Srba… gunđanje, poneka psovka i prvi puta, poslije vrlo često u studentskom domu pjevana Vranjanka! I dan-danas se sjećam refrena „pusto, pusto, pusto mi je sve…“. I da skratim, dođoh u Zagreb, fakultet u Dubravi, smještaj u „Moši“, tamo kod džamije. Brzo dođe Božić i prvi odlazak doma. Korisnu informaciju mi udijeli Miodrag zvani Ortak. Bio je iz Milanovca, koji je, kao i mnogi drugi „odozdo“, studirao na Grafičkoj. Osim rakije kleke, Ortak nas je veselio i pričama o nekakvom Ljubi Zemuncu i sličnim, tada nam egzotičnim tipovima.

I reče Ortak da autobus Niš ekspres „ide bez zaustavljanja do Broda, a u vožnji se i šoferi zamijene“. Te ako se ide u pola noći, ni karta nije skupa, a s razlikom se može u Brodu neku studentsku, onako s nogu.

Negdje oko ponoći dolazi Niš ekspres uz već poznatu najavu „autobus… dolazi… i polazi odmah“. Na vratima friško neobrijani vozač/kondukter s cigaretom u zubima (tada je bilo normalno i muževno pušiti, i to bez filtera). „Molim polako i tiho ulazite“, obrati se nama trojici sretnika koji smo cupkali na mjestu. Polako ulazim, ali zbog čega tiho, pitam se dok u mrčini pokušavam pronaći svoje mjesto. Kada sam došao do moga rezerviranog sjedala, na njemu je poprijeko ležala ljepotica neodređenog broja godina, nezgodno podignute suknje i, po uočenom, bez donjeg veša. Ali, siguran sam sto posto da je bila bez cipela na nogama i s najlon čarapama dokoljenkama. Dok sam se premišljao što da učinim, suputnik me pogura, očito pun iskustva u noćnim putovanjima, i potiho reče da sjednem na prvo slobodno. I tada iz mraka začuh tiho „druže, tu ispred je slobodno“. Hvala, rekoh i tako započe naš razgovor. On, sjećam se Sreten, rodom iz okolice Požarevca, radio je neke težačke poslove u Titovom Velenju. Tamo je već pet godina, plus vojni rok. Svidjelo mu se iako je imao problema s jezikom i nije mu bilo jasno kako ONI ne govore „jugoslovenski“. Ima djevojku Sanelu, iz Prijedora, ženit će se, pa stan… I tako mi on priča o sebi, o životu prije i poslije dolaska u Velenje, o čestom putovanju Niš ekspresom, iskustvima u noćnim satima kada popuštaju sve stege, tjelesne i moralne. I u tom trenutku, u polupraznom autobusu gdje se brundanje motora miješalo s tihim stenjanjem i hrkanjem, više se osjetio nego čuo ispušteni vjetar. Još mi je puno toga ispričao, proklinjući neimanje škole, a u vožnji su se zamijenili vozači. Spomenuo mi je i kako je htio završiti barem zanat, ali se nije imalo i bilo je „određeno“ da on ostane doma i dohrani roditelje. Velika porodica, reče mi i poče nabrajati imena braće i sestara. Kod petog imena sam već i prvo zaboravio, ali mi je u sjećanju ostalo njegovo „samo da imam školu, gdje bi mi bio kraj“. A ti, priupita me, radiš? Studiram, mučim se, i htjedoh još malo jadikovati, ali onda shvatih koji bi to bio grijeh. Momak, reče mi on, ako ne uspiješ sa školom, ovo ti je sudbina, noćni autobus ili voz. E da sam mogao, nastavi on dalje pričati, dok sam ja pokušavao ne zaspati da ne promašim Brod.

I danas, kada rijetko na auto-cesti vidim autobus Niš ekspres, zatrubim i sjetim se Sretena i pitam se je li njegov život preživio kao postojeća autobusna linija. A ja sam, zahvaljujući i Niš ekspresu i Sretenu, izbjegao noćne linije, ostao u Zagrebu te ponekada to ispričam svojim studentima.