img
Loader
Beograd, 20°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Pa šteta je

17. март 2021, 21:13 Puša Bobić
foto: marija janković
Copied

Privilegija je biti četvrta ćerka u porodici. Četvrta ćerka, to je otprilike status kućnog ljubimca.

Status kućnog ljubimca nisam zaslužila samo zbog toga što sam najmlađa i što je između mojih sestara i mene bila velika razlika u godinama, već i zbog toga što sam mojoj mami, obožavanoj tatinoj ženi, svojim rođenjem spasila život. To, da sam ja mami spasila život, od nje nisam čula, valjda da me ne povredi, ali se o tome šuškalo u porodici. Kao, mama je bila presrećna kada je i četvrti put čula „devojčica“, jer da je rodila sina, tu sreću njeno srce ne bi preživelo. I eto, tako ja postadoh kućni ljubimac.

To uopšte nije bilo loše, naprotiv. Svi te maze i paze. Tata se već izveštio u vaspitanju, a i godine ga omekšale, te su vaspitne mere svedene samo na strog pogled. Batina nije nikada bilo ni za moje starije sestre, pa ni za mene kao kućnog ljubimca. Kada mama pripreti varjačom, što je bila česta, ali nikada ostvarena pretnja, ja trk kod tate. Tata je uvek bio utočište i za ozbiljne i neozbiljne stvari.

I tako, takav status je odgovarao i meni i mojim sestrama. Doduše, više meni nego njima, ali sve ima svoju cenu. Jer, ako sam im ponekad bila potrebna kao alibi za izlazak iz kuće, morale su i u drugim prilikama da me vode. Postala sam deo njihovog odraslog društva. Tada sam postala i Puša. Slušala njihove priče i prvi put, sa desetak godina, koliko sam tada imala, na plaži na Timoku, kod bolnice, čula politički vic o Titu i Kardelju. Niko mi nikada nije rekao šta smem, a šta ne smem da pričam iz tog druženja sa odraslima, društvom mojih sestara, ali taj politički vic nisam nikom ispričala ni do danas, iako ga pamtim.

Taj dan na plaži ne mogu da zaboravim. Timok je na tom mestu širok i blago skreće udesno, a potom, preko kamenja, opet dobija snagu da nastavi dalje. Sećam se svih koji su tada bili tamo. Sećanje mi je i dalje živo, ne zbog vica i svesnosti njegove težine i zabranjenosti, već zbog ukusa. Mirisi i ukusi su ono što kod mene budi sećanja i bukvalno oživljava uspomene.

Taj dan, prema sadašnjim meteorološkim kriterijumima, svakako bi spadao u dane crvenog alarma. Žestoka vrućina. Vreme je za ručak, iz kese se vade hleb, pašteta i paradajz. Nisam sigurna da li je bilo i kuvanih jaja, možda, ali su ona nevažna za priču. Pašteta, kako se tada jedino i pakovala, bila je u metalnoj konzervi, koja se (ko se toga još seća) otvarala malim metalnim ključićem-nožićem. Nije baš svako umeo da barata njime, tako da je otvaranje uglavnom bio muški posao. Tako je bilo i tog dana. Kada je uspešno otvorena konzerva, inače obmotana nalepnicom sa slatkom roze prasećom glavom, počinje mazanje. Kriška hleba dovoljno debela da prihvati skoro rastopljenu, ugrejanu paštetu. I onda kreće ručak, u jednoj ruci kriška hleba, u drugoj paradajz. To je bio ukus, još i danas ga osećam.

Bilo je i kasnije još puno pašteta. Birale su se posle i po kvalitetnijim proizvođačima i po ukusima. Te kokošja, te sa šunkom, sa povrćem i još mnogo toga. I riblja pašteta, koju nam je tata donosio iz Beograda kada se vraćao sa svojih službenih putovanja. Bila je i ona dobra, odlično je išla uz mamin kuvani paradajz. Kad se u mom gradu na Timoku otvorila robna kuća „Beograd“ i samousluga u njoj, riblja pašteta je izgubila svoju draž jer smo mogli tu da je kupujemo.

Godinama sam pokušavala da pronađem taj ukus, koji sam osetila tog vrelog dana na Timoku. Trajalo je to decenijama, sve do pre par godina, kada mi je drugarica u šali ispričala kako je nastao naziv pašteta.

Kaže ona, mesar na tezgi tranžira meso, lupi satarom, parče padne na pod, on ga dohvati. „Pa šteta je da se baci“, nastavi dalje, naiđe na neki lošiji komadić, „pa šteta je da se baci“, evo koske, „pa šteta je“… I tako nastade pašteta.

Ta njena priča, koju sam kao i mnoge druge priče u životu doživela veoma slikovito, ali i široko, odvratila me je od nastavka traganja za pravim ukusom paštete, one sa Timoka.

Nema za tim više potrebe. Nestala plaža na Timoku. Ručni frižideri uništavaju ukuse leta. Veliki marketi na svakom ćošku. Meteoalarm čas narandžast, čas crven, stalno upozorava. Vicevi o Titu su davno prevaziđeni, kao i njegovo vreme koje, sada znam, objasnio nam je Ovaj, i nije bilo neko vreme. Sada je sve bolje, veće i lepše. Zaključujem da su sigurno i paštete bolje, mada nisam čula da se On o tome eksplicitno oglasio, ali verujem da je tako. Kako je moj ukus prevaziđen, obustavila sam dalje traganje.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Vreme uživanja
04.јун 2025. Nebojša Broćić

Moj komunizam

28.мај 2025. Aleksandar Marković

Portugal Unplugged

21.мај 2025. Ivan Ristić

Kizina garaža

15.мај 2025. Vesna Marjanović

Bašta, tišina, otadžbina

07.мај 2025. Milica Srejić

Ima jedno mesto

Komentar

Komentar

Sto studenata za Miloša Pavlovića

Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića

Jelena Jorgačević

Pregled nedelje

Da li je Srbija slobodarska zemlja

Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga

Filip Švarm

Komentar

Može se biti ćaci, ali to ima cenu

Miloš Pavlović je napadnut jer nije shvatio da u naprednjačkoj Srbiji učešće u javnom životu ima neformalnu cenu. I da nju sada plaćaju i ćaciji

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1796
Poslednje izdanje

Intervju: Tužiteljka Bojana Savović

Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati se
Lokalni izbori i Srbija

Ne veruj naprednjacima ni kad darove nose

Hoće li biti izbora i kada

Predsednikov strah od glasačke kutije

Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije

REM, laži i video-trake

70. Sterijino pozorje

Paradoksi našeg pozorišta

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.
Vreme 1789 16.04 2025.
Vreme 1788 10.04 2025.
Vreme 1787 03.04 2025.
Vreme 1786 26.03 2025.
Vreme 1785 20.03 2025.
Vreme 1784 12.03 2025.
Vreme 1796 04.06 2025.
Vreme 1795 28.05 2025.
Vreme 1794 21.05 2025.
Vreme 1793 15.05 2025.
Vreme 1792 07.05 2025.
Vreme 1790-1791 23.04 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2025 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure
en Englishde Deutschru Русскийsr Српски језик
sr sr