

Izbori
Sedam sati avionom da bi glasali na srpskim izborima
U velikim zemljama građani Srbije imaju problem jer su mesta za glasanje dosta udaljena. Kako da se organizuju u skladu sa zakonom


Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: “mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio”. “Mi” se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje


Naravno, da sam Amerikanac glasao bih za Kamalu Haris. Naravno, nadao sam se njenoj pobedi, bar neko vreme. Kako se dan izbora približavao ta nada je slabila, dok nije skoro isparila. Manje zbog promene raspoloženja u anketama, više zato što mi je postajalo sve jasnije da bi Kamalina pobeda, u ovom stadijumu propadanja i zatupljivanja Amerike i sveta bila – neprirodna. A neprirodne stvari se u politici veoma retko dešavaju.
Kada je Tramp prvi put pobedio, bio sam iznenađen jer sam mislio da je to ne samo loše, štetno, sramno etc. nego i – neprirodno. Možda nisam na vreme prepoznao snagu trenda, a možda se sve prosto odigralo u nezgodnom evolutivnom trenutku zmijinog svlaka, baš onom kad dotadašnje neprirodno postaje novo prirodno. Uostalom, ne zaboravite: Hilari je dobila tri miliona glasova više od narandžastog stvora iz zelene lagune. SAD su jedina zemlja na svetu (ne računam one u kojima se izbori kradu an gro, jer to i nisu države, više su moderno naoružana plemena s poglavicama sklonim kanibalizmu) u kojoj se tako mogu izgubiti izbori. Sada, Tramp je dobio Kamalu s još ohoho ubedljivijom razlikom, osvojivši i mnoga mesta gde se generacijama verovalo da bi se ruka osušila nekome ko ne bi glasao za demokrate, ne bi mu više nikad rađala pšenica bjelica a sin jedinac bi mu postao mafijaš, advokat ili kopirajter.
Šta se onda dogodilo u međuvremenu? “Elite” i “duboka drava” postale su najomraženije reči, a bogme i “meritokratija”, mada to već nije bilo jasno šta tačno znači, ali je jasno da je nešto smišljeno da smrsi konce “malom čoveku”. Srećom, tu su likovi poput Trampa da ga odbrane… Posetilac s Neptuna pomislio bi da taj narandžasti mora da je bio klošar kojeg su pokupili s klupe na obali Hadsona ili otpušteni radnik čeličane u Picburgu, a ne vaspitno zapušteni parazit iz kaste krupnih (“Porodica Tarana”) novobogataša koji je prošao kroz život ne naučivši ništa, jer mu nije ni trebalo bilo kakvo znanje da bi od njega živeo. Ne bih se smeo zakleti ni da je naučio da upravlja liftom, pošto sasvim lako mogu da zamislim da nikada u životu nije bio sam u liftu.
Okej, ali nije znanje sve u životu – pa ni Ajnštajn nije bio predsednik sveta – šta je, dakle s drugim vrlinama? Poštenje, skromnost, istinoljubivost… Čak ni Trampovi glasači vam neće reći da su ikada kod njega detektovali tragove nečega takvog.
“Nama” možda nije bilo jasno šta se dešava, ali Trampu jeste; instinkt predatora. Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: “mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio”. “Mi” se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje. Doduše, nije upucao nikoga, ali shvatamo da je stvarno mogao, i pokušavamo da vidimo kuda nas vodi ovaj novi svet u kojem smo se probudili. Glave su nam kao GPS koji resetuje postavke nakon što vozač nije skrenuo na autostradu kako je bilo jedino logično, nego na divlju poljsku stazu.
Šta vrije negde ispod svega? Procesi dugog trajanja, kao i uvek. Vratimo se u vreme nešto pre GPS-a. Beskrajno je korisno gledati filmove, čitati knjige, slušati muziku i čitati novine i magazine od pre 40, 50, 60, 70 godina. Rat je već relativno davna prošlost, izašlo se iz ruševina i gladi, prezir prema svakom “f” od fašizma je gotovo sveopšti, živi se u konsolidovanim demokratijama, slobode svih vrsta – političke, sindikalne, umetničke, seksualne – rastu i šire se. Takav je bar život zapadne Evrope i severne Amerike – a drugi kaskaju za njima, pa koliko stignu. Juga nije među najgorima… Naravno, nije to vreme za idealizaciju, nipošto: Hladni rat sa svojim rizicima i paranojama, Amerika koja tek počinje da izlazi iz neformalnog apathejda i uvaljuje se u vijetnamsko i slična sranja, Nemačka koja identitetsku traumu “leči” između ostalog i sumanutim levim terorizmom, Italija koja tome dodaje i desni terorizam i dve velike i bezbroj malih mafija, Francuska koja ne zna kako da se izbori sa Alžirom ni kao s kolonijom ni kao s “nezavisnom državom” koja, sa komšijama, polako počinje opsadu Pariza ali se svi prave da to ne vide jer spržiće vas Bogovi Levice zbog toga što previše pažnje obraćate na puke činjenice a premalo na klasnu svest koja jedina činjenicama daje pravi smisao, Britanija po kojoj dere IRA, ali i koju na jedan rub propasti vuku diletantske laburističke vlade, a potom na drugi rub propasti gura tačerizam koji ponekad liči na citostatik za lečenje prehlade…
ALI, svemu uprkos, uglavnom se dobro, slobodno, pa čak i ekonomski dosta spokojno živi. “Zlatne dekade” s razlogom su dobile to ime.
Pogledajte ko tada vodi države, za koga glasaju većine. Anđeli i geniji? Taman posla. Ali, ljudi s kompetencijama barem u politici, a obično i u još nečemu, daleko iznad “običnog birača”. Dovoljno pošteni da nisu lopovi (dobro, Italijani se ne računaju 🙂 ) a ako ipak jesu, završiće u zatvoru i svakako izvan politike. Političku karijeru i završili bi već ako bi malo grublje odguruli prolaznika na Petoj aveniji ili preticali traktor na punoj liniji. Obezbeđuju svima “slobodu lajanja”, ali ne i sebi. Neće te niko uhapsiti ako u nekoj mutnoj kafančini sereš da “imigranti jedu naše pse i mačke”, ali predsednika države ili vlade koji bi to izjavio prvo bi pod rotacijom odvezli u ludnicu, a onda na dalji postupak.
Danas, glasaču je seksi da glasa za nekoga ko je mnogo besprizorniji od njega samog. Većina glasača Trampa, Orbana, Putina, Vučića, mnogo su bolji i kvalitetniji ljudi od njih.


U velikim zemljama građani Srbije imaju problem jer su mesta za glasanje dosta udaljena. Kako da se organizuju u skladu sa zakonom


Rumunska partija pozvala je sve pripadnike nacionalne manjine, kao i celokupnu javnost, da prepoznaju važnost ovog trenutka i da na predstojećim parlamentarnim izborima svoj glas daju listi „Studentska lista - Studenti pobeduju"


Kolona koja je krenula od Rektorata stigla je do sedišta Republičke izborne komisije. Ispred ulaza, studenti su uz trubače zaigrali kolo. Neuobičajena atmosfera za predavanje izborne liste: bez usiljenosti, klasičnih političkih govora i naučenih stranačkih koreografija. Više je ličilo na spontano slavlje nego na početak zvanične izborne procedure. Kutije su zatim podigli predstavnici studenata sa svih univerziteta u Srbiji. Pored njih se nalazila maketa beogradskog Pobednika, koji je takođe držao kutiju sa potpisima. Potpisi više nisu izgledali kao mrtvo slovo na papiru. Ljudi koji su ih nosili govorili su da pred sobom nose nadu čitave Srbije


Odluka studentskog pokreta da svoju ogromnu društvenu energiju prevede u izbornu politiku trenutno je najvažniji politički eksperiment u Srbiji, ako ne i šire


Naši političari nisu profesionalni, već hronični političari. Hajde da im u Skupštini ponudimo obrazovni program. Možda zvuči detinjasto, ali ako ljudi sa ove liste pokažu zbog čega su tu i budu vodili računa o tome šta govore, nisam siguran da rijaliti može da pobedi
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve