
Novi broj „Vremena“
Šapićev Beograd: Pare za nepostojeću naplatu gradskog prevoza
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: “mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio”. “Mi” se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje
Naravno, da sam Amerikanac glasao bih za Kamalu Haris. Naravno, nadao sam se njenoj pobedi, bar neko vreme. Kako se dan izbora približavao ta nada je slabila, dok nije skoro isparila. Manje zbog promene raspoloženja u anketama, više zato što mi je postajalo sve jasnije da bi Kamalina pobeda, u ovom stadijumu propadanja i zatupljivanja Amerike i sveta bila – neprirodna. A neprirodne stvari se u politici veoma retko dešavaju.
Kada je Tramp prvi put pobedio, bio sam iznenađen jer sam mislio da je to ne samo loše, štetno, sramno etc. nego i – neprirodno. Možda nisam na vreme prepoznao snagu trenda, a možda se sve prosto odigralo u nezgodnom evolutivnom trenutku zmijinog svlaka, baš onom kad dotadašnje neprirodno postaje novo prirodno. Uostalom, ne zaboravite: Hilari je dobila tri miliona glasova više od narandžastog stvora iz zelene lagune. SAD su jedina zemlja na svetu (ne računam one u kojima se izbori kradu an gro, jer to i nisu države, više su moderno naoružana plemena s poglavicama sklonim kanibalizmu) u kojoj se tako mogu izgubiti izbori. Sada, Tramp je dobio Kamalu s još ohoho ubedljivijom razlikom, osvojivši i mnoga mesta gde se generacijama verovalo da bi se ruka osušila nekome ko ne bi glasao za demokrate, ne bi mu više nikad rađala pšenica bjelica a sin jedinac bi mu postao mafijaš, advokat ili kopirajter.
Šta se onda dogodilo u međuvremenu? “Elite” i “duboka drava” postale su najomraženije reči, a bogme i “meritokratija”, mada to već nije bilo jasno šta tačno znači, ali je jasno da je nešto smišljeno da smrsi konce “malom čoveku”. Srećom, tu su likovi poput Trampa da ga odbrane… Posetilac s Neptuna pomislio bi da taj narandžasti mora da je bio klošar kojeg su pokupili s klupe na obali Hadsona ili otpušteni radnik čeličane u Picburgu, a ne vaspitno zapušteni parazit iz kaste krupnih (“Porodica Tarana”) novobogataša koji je prošao kroz život ne naučivši ništa, jer mu nije ni trebalo bilo kakvo znanje da bi od njega živeo. Ne bih se smeo zakleti ni da je naučio da upravlja liftom, pošto sasvim lako mogu da zamislim da nikada u životu nije bio sam u liftu.
Okej, ali nije znanje sve u životu – pa ni Ajnštajn nije bio predsednik sveta – šta je, dakle s drugim vrlinama? Poštenje, skromnost, istinoljubivost… Čak ni Trampovi glasači vam neće reći da su ikada kod njega detektovali tragove nečega takvog.
“Nama” možda nije bilo jasno šta se dešava, ali Trampu jeste; instinkt predatora. Nekoliko dana pred prve izbore koje će dobiti, Tramp kaže: “mogao bih sada da ubijem čoveka nasred Pete avenije, i opet bih pobedio”. “Mi” se zgražavamo, ali nas pomalo i teši tolika njegova naivnost. On pobeđuje. Doduše, nije upucao nikoga, ali shvatamo da je stvarno mogao, i pokušavamo da vidimo kuda nas vodi ovaj novi svet u kojem smo se probudili. Glave su nam kao GPS koji resetuje postavke nakon što vozač nije skrenuo na autostradu kako je bilo jedino logično, nego na divlju poljsku stazu.
Šta vrije negde ispod svega? Procesi dugog trajanja, kao i uvek. Vratimo se u vreme nešto pre GPS-a. Beskrajno je korisno gledati filmove, čitati knjige, slušati muziku i čitati novine i magazine od pre 40, 50, 60, 70 godina. Rat je već relativno davna prošlost, izašlo se iz ruševina i gladi, prezir prema svakom “f” od fašizma je gotovo sveopšti, živi se u konsolidovanim demokratijama, slobode svih vrsta – političke, sindikalne, umetničke, seksualne – rastu i šire se. Takav je bar život zapadne Evrope i severne Amerike – a drugi kaskaju za njima, pa koliko stignu. Juga nije među najgorima… Naravno, nije to vreme za idealizaciju, nipošto: Hladni rat sa svojim rizicima i paranojama, Amerika koja tek počinje da izlazi iz neformalnog apathejda i uvaljuje se u vijetnamsko i slična sranja, Nemačka koja identitetsku traumu “leči” između ostalog i sumanutim levim terorizmom, Italija koja tome dodaje i desni terorizam i dve velike i bezbroj malih mafija, Francuska koja ne zna kako da se izbori sa Alžirom ni kao s kolonijom ni kao s “nezavisnom državom” koja, sa komšijama, polako počinje opsadu Pariza ali se svi prave da to ne vide jer spržiće vas Bogovi Levice zbog toga što previše pažnje obraćate na puke činjenice a premalo na klasnu svest koja jedina činjenicama daje pravi smisao, Britanija po kojoj dere IRA, ali i koju na jedan rub propasti vuku diletantske laburističke vlade, a potom na drugi rub propasti gura tačerizam koji ponekad liči na citostatik za lečenje prehlade…
ALI, svemu uprkos, uglavnom se dobro, slobodno, pa čak i ekonomski dosta spokojno živi. “Zlatne dekade” s razlogom su dobile to ime.
Pogledajte ko tada vodi države, za koga glasaju većine. Anđeli i geniji? Taman posla. Ali, ljudi s kompetencijama barem u politici, a obično i u još nečemu, daleko iznad “običnog birača”. Dovoljno pošteni da nisu lopovi (dobro, Italijani se ne računaju 🙂 ) a ako ipak jesu, završiće u zatvoru i svakako izvan politike. Političku karijeru i završili bi već ako bi malo grublje odguruli prolaznika na Petoj aveniji ili preticali traktor na punoj liniji. Obezbeđuju svima “slobodu lajanja”, ali ne i sebi. Neće te niko uhapsiti ako u nekoj mutnoj kafančini sereš da “imigranti jedu naše pse i mačke”, ali predsednika države ili vlade koji bi to izjavio prvo bi pod rotacijom odvezli u ludnicu, a onda na dalji postupak.
Danas, glasaču je seksi da glasa za nekoga ko je mnogo besprizorniji od njega samog. Većina glasača Trampa, Orbana, Putina, Vučića, mnogo su bolji i kvalitetniji ljudi od njih.
Šta u Beogradu radi fantomsko preduzeće za naplatu gradskog prevoza kad se prevoz ne naplaćuje? I na šta još grad baca pare? O tome piše „Vreme“ u novom broju
Setite se – kada ste poslednji put videli da u obližnjem parku beogradsko JKP “Zelenilo” zaliva zelene površine kako bi, je l’, ostale zelene? Kada je poslednji put kompletno renovirana ulica kojom stalno prolazite, a koja je prepuna rupčaga, takvih da morate da vozite 20 na sat? Koliko nelegalnih zgrada je izgrađeno u vašem komšiluku, a koliko ih se nakačilo baš vama na struju, vodu i kanalizaciju? Koliko stabala je imala vaša ulica pre 15 godina, a koliko ih ima danas? Gde nalazite mesto za parkiranje? Možete li biciklom po gradu? A za to vreme, gradonačelnik Šapić se pojavi u javnosti jednom mesečno ili u nekoliko meseci – da se pohvali rezultatima, da najavi nove “projekte” koji su, deluje, smišljeni prethodne večeri, pa da se verbalno obračuna i uvredi novinare koji mu nisu po volji
Neuplaćivanje lokalnoj samoupravi dela poreza na zarade od 102 miliona dinara i nenamenskih transfernih sredstava od 46,5 miliona dinara došlo je nakon izjave Aleksandra Vučića da za ovaj grad “nema više para”. A da je režim pustio ovaj grad “niz vodu” jasno je i zbog sve češćeg targetiranja ovdašnjih političara u tabloidima
Da mi je neko pre samo mesec dana rekao da će policija danima sedeti u mojoj kući, na Filozofskom fakultetu, pomislila bih da je to nemoguće. Ali do sada smo naučili da je ovde sve moguće. Znamo da Vučić mnoge stvari kopira od Viktora Orbana. Zašto ne bi počeo da kopira i jednog drugog autoritarnog lidera, Redžepa Erdogana, i počeo da gasi društvene mreže
Ekonomskim merama i organizovanim spontanim okupljanjima Aleksandar Vučić pokušava da konsoliduje svoje biračko telo, dok istovremeno podmeće nogu studentima i opoziciji i obračunava se sa nezavisnim medijima. Između naprednjačke inscenirane idile i društvenog bunta, sve jače se oseća nagoveštaj izbora. Kampanja pre kampanje je uveliko počela. Kada bi i pod kojim uslovima građani ponovo mogli na birališta
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve