
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
Portparol LS-a

Karijera: Rođena je u Beogradu 1954. godine, gdje je pohađala školu, diplomirala na Pravnom fakultetu 1977, radila u Trećem tužilaštvu na Crvenom krstu, potom Okružnom tužilaštvu, da bi nastavila kao savjetnik u Ustavnom sudu Srbije. U Crnu Goru preseljava se po udaji 1989. godine, od kada živi u Kotoru, a radila je u Zavodu za zaštitu spomenika, potom kao advokat, a od 1998. godine je profesionalni poslanik Liberalnog saveza, portparol stranke i kandidat liberala za predsjednika crnogorskog parlamenta, sa podrškom koalicije „Pobjeda je Crne Gore“.
Nema djece, govori ekavski, nacionalno se ne izjašnjava: „Dete sam iz mešovitog braka. Bila sam Jugoslovenka dok je postojala Jugoslavija.“
Zašto je ušla u politiku: Interesovalo me je sve to što se događa. Nisam mogla da budem hladnokrvna, niti ćutljivi posmatrač. Naročito sam bila zgrožena ratom u kojem se raspadala bivša Jugoslavija koju sam doživljavala kao domovinu. Nisam odmah ušla u Liberalni savez. U početku sam smatrala da nije pravično da se mešam, međutim, kako je vreme odmicalo, a ja videla da tome pripadam, osetila sam da nije u redu da svoj politički stav javno ne izrazim.
Kako je ušla u Liberalni savez: Godine 1994, kao svaki član, a više se angažovala u vrijeme koalicije Narodna sloga (liberali – Narodna stranka): „Ta ideja mi se učinila spasonosnom, da se objedinjavanjem opozicije skloni režim koji i danas zovemo komunističkim.“ Nije se šetala kroz druge stranke.
Za šta se zalaže: „Poznato je za šta se zalaže Liberalni savez – te ciljeve doživljavam kao prave civilizacijske. Ubeđena sam da je to jedini način koji nas može dovesti do transformacije u demokratski sistem. Crnogorska nezavisnost je put ka njenoj demokratizaciji, ali nezavisnost bez demokratizacije ne znači ništa.“
Kako vidi budućnost Crne Gore: „Tu se mora iskazati optimizam, mada je u ovom trenutku teško biti optimista. Nadam se da će ovo neprirodno stanje u kojem se Crna Gora nalazi početi samo od sebe da propada.“
Kako vidi odnose Crne Gore i Srbije: „Ti odnosi bi bili najbolji kada bi one bile nezavisne države, jer vidimo da Srbija sada bolje sarađuje sa svim državama koje su nastale iz bivše Jugoslavije, nego sa Crnom Gorom koju naziva bratskom republikom. Ovi odnosi koji počivaju na stalnim netrpeljivostima i optužbama najgore su rešenje.“
Da li je zbog politike imala problema: „Nikakvih, ako ne računam probleme koje ima kompletan Liberalni savez zbog onoga za šta se zalaže. Sa tim problemima, međutim, odlično izlazimo na kraj jer smo se pokazali izdržljivim i žilavim, i nećemo posustati.“
Šta misli o političarima: „Kod nas je rašireno mišljenje da je političarima sve dozvoljeno, a naročito da ne govore istinu, da varaju, da kriju i da im je dozvoljeno da se na neke čudne načine bogate, što ja ne mogu da prihvatim. Ja i Liberalni savez stalno smo bili u opoziciji, ali kada budemo u vlasti i u takvoj poziciji ćemo ličnim primerom pokazati da ljudima u politici istina i poštenje moraju biti imperativ.“
Čemu se nada: „Pre svega da će se u Crnoj Gori ublažiti netrpeljivosti dva veštački stvorena bloka, jednih koji su za samostalnu državu i drugih koji su za zajedničku državu sa Srbijom, i da će se zajedno dogovoriti kako da živimo zajedno i krenemo ka demokratskom preobražaju i svakom drugom poboljšanju života.“

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve