

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Portparol LS-a


Karijera: Rođena je u Beogradu 1954. godine, gdje je pohađala školu, diplomirala na Pravnom fakultetu 1977, radila u Trećem tužilaštvu na Crvenom krstu, potom Okružnom tužilaštvu, da bi nastavila kao savjetnik u Ustavnom sudu Srbije. U Crnu Goru preseljava se po udaji 1989. godine, od kada živi u Kotoru, a radila je u Zavodu za zaštitu spomenika, potom kao advokat, a od 1998. godine je profesionalni poslanik Liberalnog saveza, portparol stranke i kandidat liberala za predsjednika crnogorskog parlamenta, sa podrškom koalicije „Pobjeda je Crne Gore“.
Nema djece, govori ekavski, nacionalno se ne izjašnjava: „Dete sam iz mešovitog braka. Bila sam Jugoslovenka dok je postojala Jugoslavija.“
Zašto je ušla u politiku: Interesovalo me je sve to što se događa. Nisam mogla da budem hladnokrvna, niti ćutljivi posmatrač. Naročito sam bila zgrožena ratom u kojem se raspadala bivša Jugoslavija koju sam doživljavala kao domovinu. Nisam odmah ušla u Liberalni savez. U početku sam smatrala da nije pravično da se mešam, međutim, kako je vreme odmicalo, a ja videla da tome pripadam, osetila sam da nije u redu da svoj politički stav javno ne izrazim.
Kako je ušla u Liberalni savez: Godine 1994, kao svaki član, a više se angažovala u vrijeme koalicije Narodna sloga (liberali – Narodna stranka): „Ta ideja mi se učinila spasonosnom, da se objedinjavanjem opozicije skloni režim koji i danas zovemo komunističkim.“ Nije se šetala kroz druge stranke.
Za šta se zalaže: „Poznato je za šta se zalaže Liberalni savez – te ciljeve doživljavam kao prave civilizacijske. Ubeđena sam da je to jedini način koji nas može dovesti do transformacije u demokratski sistem. Crnogorska nezavisnost je put ka njenoj demokratizaciji, ali nezavisnost bez demokratizacije ne znači ništa.“
Kako vidi budućnost Crne Gore: „Tu se mora iskazati optimizam, mada je u ovom trenutku teško biti optimista. Nadam se da će ovo neprirodno stanje u kojem se Crna Gora nalazi početi samo od sebe da propada.“
Kako vidi odnose Crne Gore i Srbije: „Ti odnosi bi bili najbolji kada bi one bile nezavisne države, jer vidimo da Srbija sada bolje sarađuje sa svim državama koje su nastale iz bivše Jugoslavije, nego sa Crnom Gorom koju naziva bratskom republikom. Ovi odnosi koji počivaju na stalnim netrpeljivostima i optužbama najgore su rešenje.“
Da li je zbog politike imala problema: „Nikakvih, ako ne računam probleme koje ima kompletan Liberalni savez zbog onoga za šta se zalaže. Sa tim problemima, međutim, odlično izlazimo na kraj jer smo se pokazali izdržljivim i žilavim, i nećemo posustati.“
Šta misli o političarima: „Kod nas je rašireno mišljenje da je političarima sve dozvoljeno, a naročito da ne govore istinu, da varaju, da kriju i da im je dozvoljeno da se na neke čudne načine bogate, što ja ne mogu da prihvatim. Ja i Liberalni savez stalno smo bili u opoziciji, ali kada budemo u vlasti i u takvoj poziciji ćemo ličnim primerom pokazati da ljudima u politici istina i poštenje moraju biti imperativ.“
Čemu se nada: „Pre svega da će se u Crnoj Gori ublažiti netrpeljivosti dva veštački stvorena bloka, jednih koji su za samostalnu državu i drugih koji su za zajedničku državu sa Srbijom, i da će se zajedno dogovoriti kako da živimo zajedno i krenemo ka demokratskom preobražaju i svakom drugom poboljšanju života.“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve