
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Portparol LS-a

Karijera: Rođena je u Beogradu 1954. godine, gdje je pohađala školu, diplomirala na Pravnom fakultetu 1977, radila u Trećem tužilaštvu na Crvenom krstu, potom Okružnom tužilaštvu, da bi nastavila kao savjetnik u Ustavnom sudu Srbije. U Crnu Goru preseljava se po udaji 1989. godine, od kada živi u Kotoru, a radila je u Zavodu za zaštitu spomenika, potom kao advokat, a od 1998. godine je profesionalni poslanik Liberalnog saveza, portparol stranke i kandidat liberala za predsjednika crnogorskog parlamenta, sa podrškom koalicije „Pobjeda je Crne Gore“.
Nema djece, govori ekavski, nacionalno se ne izjašnjava: „Dete sam iz mešovitog braka. Bila sam Jugoslovenka dok je postojala Jugoslavija.“
Zašto je ušla u politiku: Interesovalo me je sve to što se događa. Nisam mogla da budem hladnokrvna, niti ćutljivi posmatrač. Naročito sam bila zgrožena ratom u kojem se raspadala bivša Jugoslavija koju sam doživljavala kao domovinu. Nisam odmah ušla u Liberalni savez. U početku sam smatrala da nije pravično da se mešam, međutim, kako je vreme odmicalo, a ja videla da tome pripadam, osetila sam da nije u redu da svoj politički stav javno ne izrazim.
Kako je ušla u Liberalni savez: Godine 1994, kao svaki član, a više se angažovala u vrijeme koalicije Narodna sloga (liberali – Narodna stranka): „Ta ideja mi se učinila spasonosnom, da se objedinjavanjem opozicije skloni režim koji i danas zovemo komunističkim.“ Nije se šetala kroz druge stranke.
Za šta se zalaže: „Poznato je za šta se zalaže Liberalni savez – te ciljeve doživljavam kao prave civilizacijske. Ubeđena sam da je to jedini način koji nas može dovesti do transformacije u demokratski sistem. Crnogorska nezavisnost je put ka njenoj demokratizaciji, ali nezavisnost bez demokratizacije ne znači ništa.“
Kako vidi budućnost Crne Gore: „Tu se mora iskazati optimizam, mada je u ovom trenutku teško biti optimista. Nadam se da će ovo neprirodno stanje u kojem se Crna Gora nalazi početi samo od sebe da propada.“
Kako vidi odnose Crne Gore i Srbije: „Ti odnosi bi bili najbolji kada bi one bile nezavisne države, jer vidimo da Srbija sada bolje sarađuje sa svim državama koje su nastale iz bivše Jugoslavije, nego sa Crnom Gorom koju naziva bratskom republikom. Ovi odnosi koji počivaju na stalnim netrpeljivostima i optužbama najgore su rešenje.“
Da li je zbog politike imala problema: „Nikakvih, ako ne računam probleme koje ima kompletan Liberalni savez zbog onoga za šta se zalaže. Sa tim problemima, međutim, odlično izlazimo na kraj jer smo se pokazali izdržljivim i žilavim, i nećemo posustati.“
Šta misli o političarima: „Kod nas je rašireno mišljenje da je političarima sve dozvoljeno, a naročito da ne govore istinu, da varaju, da kriju i da im je dozvoljeno da se na neke čudne načine bogate, što ja ne mogu da prihvatim. Ja i Liberalni savez stalno smo bili u opoziciji, ali kada budemo u vlasti i u takvoj poziciji ćemo ličnim primerom pokazati da ljudima u politici istina i poštenje moraju biti imperativ.“
Čemu se nada: „Pre svega da će se u Crnoj Gori ublažiti netrpeljivosti dva veštački stvorena bloka, jednih koji su za samostalnu državu i drugih koji su za zajedničku državu sa Srbijom, i da će se zajedno dogovoriti kako da živimo zajedno i krenemo ka demokratskom preobražaju i svakom drugom poboljšanju života.“

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve