U poslu su mi najveći pokretači nepravda koju proizvodi sistem, a i pojedinci, ili vam se dogodi već samim rođenjem, kao i znatiželja, odnosno potreba da razumem svet oko sebe. A u pozadini je uverenje, proizašlo valjda iz iskustva življenja na ovim prostorima, da nam sistem nikada nije prijatelj
Tramp je objavio da ga neće zadovoljiti ništa osim “bezuslovne predaje” Irana. Netanjahu bi da ostvari “želju kojoj se nada već 40 godina”. A to je – kako kažu pojedini analitičari – da Iran bude “propala zemlja”, slična Jemenu, Siriji, Sudanu, Libiji. Izvesno je samo da se rat nastavlja
Atusa Mirzade, učiteljica iz Širaza, objasnila je novinaru “Rojtersa” da ne može da kaže da je srećna zato što su strane sile ubile ajatolaha Hamneija i dodala: “Takođe ne mogu biti srećna zato što ne znam šta će se desiti sa našom zemljom. Videli smo šta se dogodilo u Iraku – haos i krvoproliće. Više bih volela Islamsku republiku Iran nego da se tako nešto ovde desi”
Kanadski predsednik vlade napravio je presedan kada je u Davosu objavio kraj svetskog poretka pod vođstvom SAD. Nijedan političar do tada nije tako otvoreno, inteligentno i u maniru samopouzdanog vođe ukazao da “ako niste za stolom, vi ste na meniju”. Ovo nije bilo prvi put da Karni uradi nešto što niko dotad nije, ali kritičari ukazuju na to da dela govore više od reči
Dok je deo hrišćanskog sveta slavio Božić i pripremao se za obeležavanje kraja 2025. godine, ulazeći s opreznim i pomalo ciničnim optimizmom u 2026, Iran je doslovno goreo. Posle skoro tri nedelje nasilja, iz Irana stiže poruka teokratskog režima – držimo situaciju pod kontrolom
Izveštaji ukazuju da su hleb, urme, pirinač često osnova obroka. Nevladine organizacije su prošle godine izvestile da tek dva odsto dece u Iranu konzumira mlečne proizvode svakog dana, a 50 odsto ih ne konzumira uopšte, čak i ako roditelji rade. Gradovi sprovode restrikcije vode, ponekad i potpune prekide snabdevanja u trajanju od 12 do 18 sati, kako bi upravljali smanjenim zalihama
Zbog čega se stanar Bele kuće nameračio na Grenland? I zašto nije prvi predsednik koji je Danskoj nudio pare za zaleđeno ostrvo? Šta o svemu tome kažu Inuiti koji na njemu žive, zvanični Kopenhagen, Evropljani i ostali? U čemu leže stvarni američki interesi? Kako mogu izgledati koraci Vašingtona za preuzimanje Grenlanda? I koliko je realna američka okupacija ovog ostrva
Grenland je negostoljubivo ostrvo – oko 80 odsto teritorije prekriveno je ledom i u centralnim delovima ostrva temperatura je u proseku minus 31 stepen Celzijusa, a ume i da padne do minus 67. U takvim uslovima eksploatacija prirodnih resursa bušenjem i rudarenjem veoma je teška, ponekad i nemoguća
Barbara Matejčić, frilens novinarka, istraživačica i profesorka istraživačkog novinarstva, autorka je mnogih tekstova i radio-emisija fokusiranih na društvene teme i ljudska prava. Tokom karijere dobila je mnoga priznanja, uključujući i međunarodne nagrade Evropska nagrada za novinarstvo, nagradu Istraživačko novinarstvo za Evropu, zatim Svjetionik za izvještavanje o siromaštvu i društvenoj nejednakosti (Hrvatska, 2021. i 2025). Njen tekst “Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji” prošle godine je nagrađen Regionalnom novinarskom nagradom “Srđan Aleksić” u kategoriji “Za hrabrost”, a ušao je i u uži izbor za Evropsku nagradu za novinarstvo 2026. Za ovaj broj “Vremena” Barbara govori o motivaciji da istražuje i razotkriva teme važne za društvo i budućnost Hrvatske i regiona, pristupu novinarskom poslu, izazovima sa kojima se suočavala tokom istraživanja, kao i odjecima svoga rada.
“VREME”: Čini se da vašu novinarsku karijeru obeležava istraživanje odnosa države i njenih institucija prema građanima, nedostatka odgovornosti, te razotkrivanje institucionalizovane diskriminacije i nekažnjivosti u Hrvatskoj i susednim zemljama. Postoji li neki trenutak u životu koji vas je, da tako kažem, odredio ili su vas ove teme oduvek zanimale?
BARBARA MATEJČIĆ: Ako mislite na to radim li iz iskustva vlastite kože, odgovor je – ne. Moja me bliska prijateljica novinarka zeza da nema nijedne teme kojom se bavim a da me se direktno tiče, pa čak ni žensko iskustvo diskriminacije i ugnjetavanja, mada tome nisam uspjela sasvim umaknuti, kao ni jedna žena uostalom. Ali sam odmalena bundžijka. Nisam bila poslušna i tiha ni djevojčica ni tinejdžerka i kasnije sam to, kao i rano osjećanje nepravednosti svijeta – mada također ne na vlastitom primjeru, jer sam odrastala sasvim udobno – mogla artikulirati kroz novinarstvo. Mislim da su mi u poslu najveći pokretači nepravda, koju proizvodi sustav, a i pojedinci, ili koja vam se dogodi već samim rođenjem, kao i znatiželja, odnosno potreba da razumijem svijet oko sebe. A u pozadini je uvjerenje, proizašlo valjda iz iskustva življenja na ovim prostorima, da nam sustav nikada nije prijatelj.
U poslednjih deceniju i po vaši tekstovipričaju pričeo, recimo, fotografiji egzekucije nastaloj u Brčkom 1993, femicidu, silovanjima, potrazi za nestalim migrantima i pokušajima da se umrli migranti identifikuju... U jednom intervjuu ste rekli da se služite narativnim novinarstvom, koje sadrži osnovna novinarska pitanja, ali “ko” postaje lik u priči, “gde” – scenografija, “kada” – protok vremena, “šta” – zaplet, a “kako” i “zašto” – proces kojim saznajemo kompleksne stvari o drugima i sebi. Zašto birate baš taj stil, odnosno tehniku pisanja?
Malo toga u novinarstvu može dotaknuti ljude kao dobro narativno novinarstvo. To znam prvenstveno kao čitateljica. Cilj narativnog novinarstva, koje na našim prostorima nema baš neku tradiciju, jest da čitatelje pokuša usisati u tekst, prenijeti ih u mjesta o kojim se piše, oživjeti im ljude, gotovo ih postaviti kao promatrače događaja i, ako u tome uspijete, povezati ih s onim o čemu pišete. Zbog toga ga biram, i zbog toga što je i zahtjevno i zabavno, ali ne primjenjujem uvijek tu vrstu pripovijedanja. Različite teme traže različite pristupe i važno mi je čuti kakav je to glas i način “izvođenja” potreban za priču. Tome me posebno uči rad na audio-dokumentarcima, koji je drugačiji nego kada pišete.
Za neke je teme ta vrsta pripovijedanja suvišna, zna i biti nametljiva pa i kičasta. Nekada je jednostavan, suhi, izvještajni način pisanja prikladniji, pa i efektniji. Mislim da je važno da se kao novinari možemo kretati kroz različite stilove pisanja, a za neke vrste novinarstva to nije ni potrebno. U svakom slučaju, nisam lojalna nijednom stilu.
Tekst “Ubijanje za fotografiju...” objavljen je pre skoro tačno godinu dana. Devedesetih su različite informacije dolazile iz ratom zahvaćenog područja, govorilo se i o onome o čemu pišete, ali su informacije bez dokaza ostajale na nivourekla-kazala. Kako ste odlučili da istražujete ovu temu?
Cijela priča o fotografijama iz Brčkog za mene je počela s knjigom fotografkinje Sandre Vitaljić Rat slikama: Suvremena ratna fotografija, u kojoj su objavljeni i kratki intervjui s fotoreporterima koji su devedesetih bili na raznim ratištima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Među tim intervjuima bio je i onaj s fotografom Srđanom Ilićem, koji je za vrijeme rata radio za agenciju “Asošijeted Pres” i u tom je intervjuu rekao da su se dvojica klinaca u Klubu književnika u Beogradu praktički hvalila da su platila ubojici kako bi mogla snimiti fotografije ubijanja u Brčkom. Nisam mogla vjerovati što čitam i da to nije već velika, dobro poznata priča. Počela sam se raspitivati među kolegama u Srbiji i ispalo je da puno ljudi koji se bave novinarstvom, a pogotovo ratni fotoreporteri, znaju za tu priču, ali sve je ostalo na razini trača. I onda sam se 2022. odlučila novinarski pozabaviti tom temom. Otvorila sam eksel tablicu i popisala sve izvore koji su mi potrebni i sve potencijalne tragove. Znala sam odmah da će mi biti potrebno puno vremena, ali da je važno da se proba utvrditi što se dogodilo. Ta cijela priča, ne samo o tome kako su nastale fotografije nego i kako su obišle svijet i donijele slavu fotografu, kao i kako se radilo u ratu, priča je o našoj profesiji. Mada sam bila premlada da budem ratna reporterka, to smatram i svojim profesionalnim naslijeđem.
Koliko dugo je trajalo istraživanje? Šta vam je bilo najteže u tom procesu, da li ste imali neke etičke dileme i kako ste ih rešili?
Prošlo je otprilike tri godine od početka istraživanja do objavljivanja, ali nisam u tom periodu radila samo na tome, jer si to ne bih mogla priuštiti. Naprotiv, time sam se bavila dobrim dijelom u slobodno vrijeme. I sudjelovali su u istraživanju i novinari Natalija Jovanović i Ruben Brugnera. Najzahtjevnije je bilo doći do svih uključenih. Nije mi prvi put da se bavim nečim što je bilo prije 30 godina, tako da sam znala da će to biti detektivski posao s neizvjesnim ishodom. Primjerice, Goran Jelisić, ubojica civila koji je na tim fotografijama u policijskoj uniformi, još uvijek služi četrdesetogodišnju zatvorsku kaznu koju je dobio na Haškom sudu upravo zbog ubojstva civila u Brčkom, a podaci o mjestu odsluženja kazne nisu javni. Uspjela sam ga locirati, ali mi je talijansko pravosuđe nekoliko puta odbilo zahtjev da ga posjetim. Da konačno uspijem razgovarati s njim, bilo mi je potrebno i dovitljivosti i sreće i trajalo je oko godinu dana. Slično je bilo i s ulaženjem u trag glavnom fotografu, koji još od 1993. ne živi u Srbiji i za koga mi je više osoba reklo da je umro. Na kraju sam uspjela doći do svih koji su važni za tu priču. Etičke dileme znam imati u radu, ali ovdje nisam imala neke važne, a i one koje jesam, adresirala sam u tekstu. Više me na počecima pisanja mučilo kako strukturirati tu količinu raznovrsnog materijala u jasnu priču koja drži pažnju.
Tekst se oslanja i na nalaze Haškog tribunala, jasno je da ste čitali transkripte sa sigurno mučnim detaljima. Kao i u drugim istraživanjima, kao novinarka ste morali da procesuirate informacije, slike i sudbine koje ukazuju na najgore aspekte čovečanstva. Kako se nosite sa tim?
I ranije sam se bavila ratom i ratnim zločinima, bila sam po terenima, razgovarala sa svjedocima, pa i počiniteljima, i dosta sam vremena provela iščitavajući sudsku, pogotovo hašku arhivu. I nailazila sam na svakakve mučne sadržaje, ali izložena sam užasima i kroz druge teme kojima se bavim. Na neki način možda i više, jer je rat posebno stanje kaosa i raspada normi, u kojem se može očekivati najgore od ljudskog ponašanja, a u takozvanom miru ne očekujem takvo institucionalno nasilje kao što je ono hrvatske policije prema nenaoružanim, bezazlenim ljudima koji pokušavaju preći granicu ili ekstremno siromaštvo u kojem žive romska djeca, na primjer. Pomaže mi što sam baždarena tako da mogu donekle podnijeti surovost, možda zato što me nikada, ni kada sam bila dijete, nije čudilo kakvo je svijet okrutno mjesto. Ali jučer nisam bila u stanju do kraja pogledati video u kojem mladići i cure brutalno premlaćuju stranog pomorca u Rijeci i to snimaju.
Na osnovu nalaza iznetih u vašem tekstu, Nezavisno udruženje novinara Srbije je sa Udruženjem novinara BH, i uz dozvolu porodice ubijenog Huseina Krše, sredinom aprila uputilo Fondaciji World Press Photo (WPP) zvanični zahtev da se Bojanu Stojanoviću oduzme nagrada dodeljena 1993. za fotografiju pogubljenja. Imate li kakav komentar?
I za manje prijestupe od toga WPP je do sada oduzimao nagrade. Tako je, na primjer, 2010. diskvalificiran Stepan Rudik, dobitnik treće nagrade u kategoriji sportske fotografije, zato što je s jedne od fotografija iz svoje serije uklonio dio stopala osobe koja se vidjela u pozadini, a pritom to stopalo ni ta osoba nisu bili važni za fotografiju. Prema WPP etičkom kodeksu, između ostalog, potpisi ispod fotografije moraju biti točni, a kod fotografije iz Brčkog desetljećima je stajala laž da je ubijeni Husein Kršo bio snajperist, sve dok im nisam poslala isto tako desetljećima star dokaz da nije, a radi se o dokumentarcu s holandske javne televizije u kojem fotograf upravo na izložbi WPP sam kaže da je ubijeni bio običan civil. Tek su tada korigirali potpis. Mimo toga, WPP nije bio zainteresiran za informacije koje sam prikupila. Nisu mi htjeli niti odobriti višestruke zahtjeve za razgovor s direktoricom Fondacije. Mislim da i jest na novinarskim udruženjima da se dalje bave time. I to jest posebno važno za obitelj Kršo. Kao što bi im bilo važno i da konačno mogu obilježiti mjesto stradanja njihovog supruga i oca, ali to vlasti u Brčkom onemogućavaju. Ni da stave običnu spomen-ploču. To je, recimo, nepravda koju ne podnosim lako.
Pre desetak godina objavili ste knjigu “Kako ste?”, sa pričama o sudbinama građana koji su često nevidljivi većini društva. Govori se o tome da pripremate novu knjigu, o čemu se radi?
Ne znam što se govori, no sasvim je friško, tek koji dan u knjižarama je knjiga “Ubijanje za fotografiju” u izdanju Sandorfa u Hrvatskoj, sprema se i američko izdanje sljedeće godine. To je za mene bilo neplanirano, na inicijativu izdavača. Knjigu koju pak već par godina imam u mislima nikako ni da započnem, a kamoli napišem, jer nemam vremena, odnosno novaca kojima bih kupila vrijeme za istraživanje i pisanje. A tiče se kraja života i umiranja. To je tema koja me uznemirava, plaši i zaokuplja.
NUNS i BHN traže opoziv nagrade Bojanu Stojanoviću
Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Udruženje BH novinari (BHN) uputili su World Press Photo Fondaciji zahtev da se nagrada Spot News iz 1993. godine, dodeljena Bojanu Stojanoviću za fotografiju egzekucije Huseina Krše, opozove na osnovu saznanja iznesenih u istraživačkom tekstu Barbare Matejčić. U svom tekstu Matejčić naglašava da ova i druge fotografija događaja ne mogu biti posmatrane kao puki dokument spontanog zločina, već da postoje verodostojni dokazi da je fotograf unapred znao da će do ubistva doći. Udruženja podsećaju da se ovi navodi oslanjaju i na transkripte Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Svedočenje Gorana Jelisića, ratnog zločinca čije postupke prikazuje nagrađena fotografija, ukazuje na to da su dva fotografa bila dovedena da zabeleže ubistva dvojice muslimanskih zarobljenika radi propagandne upotrebe u Srbiji.
NUNS i BHN traže opoziv nagrade Stojanoviću, objavljivanje ispravke i javno saopštenje o koracima koji će biti preduzeti kako bi se obezbedilo puno poštovanje Etičkih smernica ove organizacije.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!',
title: 'Osećanje nepravednosti artikulišem kroz novinarstvo',
pubdate: '2026-05-20 23:30:25',
authors: authors,
sections: "Vreme",
tags: "Mediji,Nagrada Dejan Anastasijević,Novinarstvo",
access_level: access_level,
article_type: "news",
reader_type: reader_type
};
(function (d, s) {
var sf = d.createElement(s);
sf.type = 'text/javascript';
sf.async = true;
sf.src = (('https:' == d.location.protocol)
? 'https://d7d3cf2e81d293050033-3dfc0615b0fd7b49143049256703bfce.ssl.cf1.rackcdn.com'
: 'http://t.contentinsights.com') + '/stf.js';
var t = d.getElementsByTagName(s)[0];
t.parentNode.insertBefore(sf, t);
})(document, 'script');
dataLayer.push({
'event': 'Pageview',
'pagePath': url,
'pageTitle': 'Osećanje nepravednosti artikulišem kroz novinarstvo',
'pageContent': 'Nezavisno udruženje novinara Srbije više od dvadeset godina dodeljuje nagradu za istraživačko novinarstvo, a od 2020. ova nagrada nosi ime Dejana Anastasijevića (1962–2019), jednog od najboljih i najhrabrijih novinara u regionu, novinara koji je najveći dio svog radnog veka proveo u “Vremenu”.
[caption id="attachment_4995161" align="alignright" width="206"] "UBIJANJE ZA FOTOGRAFIJU“: Knjiga B. Matejčić u izdanju Sandorfa može se naći u hrvatskim knjižarama[/caption]
Ove godine je prva nagrada “Dejan Anastasijević” dodeljena Barbari Matejčić za tekst “Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji”, koji je objavljen u maju 2025. godine na sajtu BIRN Srbija i portalu “Novosti” u Hrvatskoj. Prilikom dodele, predsednik Nuns-a Željko Bodrožić skrenuo je pažnju na to da je nagrada dodeljena “priči koja se odlikuje kvalitetom pripovedanja i hrabrošću u odabiru teme, čvrsto postavljenim na brilijantnom profesionalizmu, ali i priči o ogromnoj, tamnoj mrlji na novinarstvu”. Ovo istraživanje o nastanku fotografije koju je World Press Photo nagradio 1993. godine baca novo svetlo prilikom odgovaranja na pitanje da li su fotoreporteri samo zabeležili brutalno ubistvo zarobljenika ili su njihovi objektivi bili ne samo svedoci već i saučesnici zločina?
Barbara Matejčić, frilens novinarka, istraživačica i profesorka istraživačkog novinarstva, autorka je mnogih tekstova i radio-emisija fokusiranih na društvene teme i ljudska prava. Tokom karijere dobila je mnoga priznanja, uključujući i međunarodne nagrade Evropska nagrada za novinarstvo, nagradu Istraživačko novinarstvo za Evropu, zatim Svjetionik za izvještavanje o siromaštvu i društvenoj nejednakosti (Hrvatska, 2021. i 2025). Njen tekst “Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji” prošle godine je nagrađen Regionalnom novinarskom nagradom “Srđan Aleksić” u kategoriji “Za hrabrost”, a ušao je i u uži izbor za Evropsku nagradu za novinarstvo 2026. Za ovaj broj “Vremena” Barbara govori o motivaciji da istražuje i razotkriva teme važne za društvo i budućnost Hrvatske i regiona, pristupu novinarskom poslu, izazovima sa kojima se suočavala tokom istraživanja, kao i odjecima svoga rada.
“VREME”: Čini se da vašu novinarsku karijeru obeležava istraživanje odnosa države i njenih institucija prema građanima, nedostatka odgovornosti, te razotkrivanje institucionalizovane diskriminacije i nekažnjivosti u Hrvatskoj i susednim zemljama. Postoji li neki trenutak u životu koji vas je, da tako kažem, odredio ili su vas ove teme oduvek zanimale?
BARBARA MATEJČIĆ: Ako mislite na to radim li iz iskustva vlastite kože, odgovor je – ne. Moja me bliska prijateljica novinarka zeza da nema nijedne teme kojom se bavim a da me se direktno tiče, pa čak ni žensko iskustvo diskriminacije i ugnjetavanja, mada tome nisam uspjela sasvim umaknuti, kao ni jedna žena uostalom. Ali sam odmalena bundžijka. Nisam bila poslušna i tiha ni djevojčica ni tinejdžerka i kasnije sam to, kao i rano osjećanje nepravednosti svijeta – mada također ne na vlastitom primjeru, jer sam odrastala sasvim udobno – mogla artikulirati kroz novinarstvo. Mislim da su mi u poslu najveći pokretači nepravda, koju proizvodi sustav, a i pojedinci, ili koja vam se dogodi već samim rođenjem, kao i znatiželja, odnosno potreba da razumijem svijet oko sebe. A u pozadini je uvjerenje, proizašlo valjda iz iskustva življenja na ovim prostorima, da nam sustav nikada nije prijatelj.
U poslednjih deceniju i po vaši tekstovipričaju pričeo, recimo, fotografiji egzekucije nastaloj u Brčkom 1993, femicidu, silovanjima, potrazi za nestalim migrantima i pokušajima da se umrli migranti identifikuju... U jednom intervjuu ste rekli da se služite narativnim novinarstvom, koje sadrži osnovna novinarska pitanja, ali “ko” postaje lik u priči, “gde” – scenografija, “kada” – protok vremena, “šta” – zaplet, a “kako” i “zašto” – proces kojim saznajemo kompleksne stvari o drugima i sebi. Zašto birate baš taj stil, odnosno tehniku pisanja?
Malo toga u novinarstvu može dotaknuti ljude kao dobro narativno novinarstvo. To znam prvenstveno kao čitateljica. Cilj narativnog novinarstva, koje na našim prostorima nema baš neku tradiciju, jest da čitatelje pokuša usisati u tekst, prenijeti ih u mjesta o kojim se piše, oživjeti im ljude, gotovo ih postaviti kao promatrače događaja i, ako u tome uspijete, povezati ih s onim o čemu pišete. Zbog toga ga biram, i zbog toga što je i zahtjevno i zabavno, ali ne primjenjujem uvijek tu vrstu pripovijedanja. Različite teme traže različite pristupe i važno mi je čuti kakav je to glas i način “izvođenja” potreban za priču. Tome me posebno uči rad na audio-dokumentarcima, koji je drugačiji nego kada pišete.
Za neke je teme ta vrsta pripovijedanja suvišna, zna i biti nametljiva pa i kičasta. Nekada je jednostavan, suhi, izvještajni način pisanja prikladniji, pa i efektniji. Mislim da je važno da se kao novinari možemo kretati kroz različite stilove pisanja, a za neke vrste novinarstva to nije ni potrebno. U svakom slučaju, nisam lojalna nijednom stilu.
Tekst “Ubijanje za fotografiju...” objavljen je pre skoro tačno godinu dana. Devedesetih su različite informacije dolazile iz ratom zahvaćenog područja, govorilo se i o onome o čemu pišete, ali su informacije bez dokaza ostajale na nivourekla-kazala. Kako ste odlučili da istražujete ovu temu?
Cijela priča o fotografijama iz Brčkog za mene je počela s knjigom fotografkinje Sandre Vitaljić Rat slikama: Suvremena ratna fotografija, u kojoj su objavljeni i kratki intervjui s fotoreporterima koji su devedesetih bili na raznim ratištima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Među tim intervjuima bio je i onaj s fotografom Srđanom Ilićem, koji je za vrijeme rata radio za agenciju “Asošijeted Pres” i u tom je intervjuu rekao da su se dvojica klinaca u Klubu književnika u Beogradu praktički hvalila da su platila ubojici kako bi mogla snimiti fotografije ubijanja u Brčkom. Nisam mogla vjerovati što čitam i da to nije već velika, dobro poznata priča. Počela sam se raspitivati među kolegama u Srbiji i ispalo je da puno ljudi koji se bave novinarstvom, a pogotovo ratni fotoreporteri, znaju za tu priču, ali sve je ostalo na razini trača. I onda sam se 2022. odlučila novinarski pozabaviti tom temom. Otvorila sam eksel tablicu i popisala sve izvore koji su mi potrebni i sve potencijalne tragove. Znala sam odmah da će mi biti potrebno puno vremena, ali da je važno da se proba utvrditi što se dogodilo. Ta cijela priča, ne samo o tome kako su nastale fotografije nego i kako su obišle svijet i donijele slavu fotografu, kao i kako se radilo u ratu, priča je o našoj profesiji. Mada sam bila premlada da budem ratna reporterka, to smatram i svojim profesionalnim naslijeđem.
Koliko dugo je trajalo istraživanje? Šta vam je bilo najteže u tom procesu, da li ste imali neke etičke dileme i kako ste ih rešili?
Prošlo je otprilike tri godine od početka istraživanja do objavljivanja, ali nisam u tom periodu radila samo na tome, jer si to ne bih mogla priuštiti. Naprotiv, time sam se bavila dobrim dijelom u slobodno vrijeme. I sudjelovali su u istraživanju i novinari Natalija Jovanović i Ruben Brugnera. Najzahtjevnije je bilo doći do svih uključenih. Nije mi prvi put da se bavim nečim što je bilo prije 30 godina, tako da sam znala da će to biti detektivski posao s neizvjesnim ishodom. Primjerice, Goran Jelisić, ubojica civila koji je na tim fotografijama u policijskoj uniformi, još uvijek služi četrdesetogodišnju zatvorsku kaznu koju je dobio na Haškom sudu upravo zbog ubojstva civila u Brčkom, a podaci o mjestu odsluženja kazne nisu javni. Uspjela sam ga locirati, ali mi je talijansko pravosuđe nekoliko puta odbilo zahtjev da ga posjetim. Da konačno uspijem razgovarati s njim, bilo mi je potrebno i dovitljivosti i sreće i trajalo je oko godinu dana. Slično je bilo i s ulaženjem u trag glavnom fotografu, koji još od 1993. ne živi u Srbiji i za koga mi je više osoba reklo da je umro. Na kraju sam uspjela doći do svih koji su važni za tu priču. Etičke dileme znam imati u radu, ali ovdje nisam imala neke važne, a i one koje jesam, adresirala sam u tekstu. Više me na počecima pisanja mučilo kako strukturirati tu količinu raznovrsnog materijala u jasnu priču koja drži pažnju.
Tekst se oslanja i na nalaze Haškog tribunala, jasno je da ste čitali transkripte sa sigurno mučnim detaljima. Kao i u drugim istraživanjima, kao novinarka ste morali da procesuirate informacije, slike i sudbine koje ukazuju na najgore aspekte čovečanstva. Kako se nosite sa tim?
I ranije sam se bavila ratom i ratnim zločinima, bila sam po terenima, razgovarala sa svjedocima, pa i počiniteljima, i dosta sam vremena provela iščitavajući sudsku, pogotovo hašku arhivu. I nailazila sam na svakakve mučne sadržaje, ali izložena sam užasima i kroz druge teme kojima se bavim. Na neki način možda i više, jer je rat posebno stanje kaosa i raspada normi, u kojem se može očekivati najgore od ljudskog ponašanja, a u takozvanom miru ne očekujem takvo institucionalno nasilje kao što je ono hrvatske policije prema nenaoružanim, bezazlenim ljudima koji pokušavaju preći granicu ili ekstremno siromaštvo u kojem žive romska djeca, na primjer. Pomaže mi što sam baždarena tako da mogu donekle podnijeti surovost, možda zato što me nikada, ni kada sam bila dijete, nije čudilo kakvo je svijet okrutno mjesto. Ali jučer nisam bila u stanju do kraja pogledati video u kojem mladići i cure brutalno premlaćuju stranog pomorca u Rijeci i to snimaju.
Na osnovu nalaza iznetih u vašem tekstu, Nezavisno udruženje novinara Srbije je sa Udruženjem novinara BH, i uz dozvolu porodice ubijenog Huseina Krše, sredinom aprila uputilo Fondaciji World Press Photo (WPP) zvanični zahtev da se Bojanu Stojanoviću oduzme nagrada dodeljena 1993. za fotografiju pogubljenja. Imate li kakav komentar?
I za manje prijestupe od toga WPP je do sada oduzimao nagrade. Tako je, na primjer, 2010. diskvalificiran Stepan Rudik, dobitnik treće nagrade u kategoriji sportske fotografije, zato što je s jedne od fotografija iz svoje serije uklonio dio stopala osobe koja se vidjela u pozadini, a pritom to stopalo ni ta osoba nisu bili važni za fotografiju. Prema WPP etičkom kodeksu, između ostalog, potpisi ispod fotografije moraju biti točni, a kod fotografije iz Brčkog desetljećima je stajala laž da je ubijeni Husein Kršo bio snajperist, sve dok im nisam poslala isto tako desetljećima star dokaz da nije, a radi se o dokumentarcu s holandske javne televizije u kojem fotograf upravo na izložbi WPP sam kaže da je ubijeni bio običan civil. Tek su tada korigirali potpis. Mimo toga, WPP nije bio zainteresiran za informacije koje sam prikupila. Nisu mi htjeli niti odobriti višestruke zahtjeve za razgovor s direktoricom Fondacije. Mislim da i jest na novinarskim udruženjima da se dalje bave time. I to jest posebno važno za obitelj Kršo. Kao što bi im bilo važno i da konačno mogu obilježiti mjesto stradanja njihovog supruga i oca, ali to vlasti u Brčkom onemogućavaju. Ni da stave običnu spomen-ploču. To je, recimo, nepravda koju ne podnosim lako.
Pre desetak godina objavili ste knjigu “Kako ste?”, sa pričama o sudbinama građana koji su često nevidljivi većini društva. Govori se o tome da pripremate novu knjigu, o čemu se radi?
Ne znam što se govori, no sasvim je friško, tek koji dan u knjižarama je knjiga “Ubijanje za fotografiju” u izdanju Sandorfa u Hrvatskoj, sprema se i američko izdanje sljedeće godine. To je za mene bilo neplanirano, na inicijativu izdavača. Knjigu koju pak već par godina imam u mislima nikako ni da započnem, a kamoli napišem, jer nemam vremena, odnosno novaca kojima bih kupila vrijeme za istraživanje i pisanje. A tiče se kraja života i umiranja. To je tema koja me uznemirava, plaši i zaokuplja.
NUNS i BHN traže opoziv nagrade Bojanu Stojanoviću
Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i Udruženje BH novinari (BHN) uputili su World Press Photo Fondaciji zahtev da se nagrada Spot News iz 1993. godine, dodeljena Bojanu Stojanoviću za fotografiju egzekucije Huseina Krše, opozove na osnovu saznanja iznesenih u istraživačkom tekstu Barbare Matejčić. U svom tekstu Matejčić naglašava da ova i druge fotografija događaja ne mogu biti posmatrane kao puki dokument spontanog zločina, već da postoje verodostojni dokazi da je fotograf unapred znao da će do ubistva doći. Udruženja podsećaju da se ovi navodi oslanjaju i na transkripte Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Svedočenje Gorana Jelisića, ratnog zločinca čije postupke prikazuje nagrađena fotografija, ukazuje na to da su dva fotografa bila dovedena da zabeleže ubistva dvojice muslimanskih zarobljenika radi propagandne upotrebe u Srbiji.
NUNS i BHN traže opoziv nagrade Stojanoviću, objavljivanje ispravke i javno saopštenje o koracima koji će biti preduzeti kako bi se obezbedilo puno poštovanje Etičkih smernica ove organizacije.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!',
'pageDate': '2026-05-20 23:30:25',
'pageAuthor': authors,
'visitorType': visitor_type,
});
console.log(post_id);
console.log('Pushed');
});
