Večito zveckanje strahovima prošlosti

Za “Vreme” iz Banjaluke

Izglasavanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda umjesto odgovora na revizionizam, iskazivanja pijeteta prema žrtvama i pomirenja donijelo je, barem na razini političke retorike, umotavanje u zastave, ostrašćeno navijanje srpskih političkih prvaka ne samo na političkoj utakmici već i fudbalskoj u društvu hrvatskih partnera i prijatelja, dok se istovremeno iz svih retoričkih artiljerijskih oruđa gađalo upravo prema neprijateljima sa Zapada. Ni Hrvatska, kao jedan od sponzora Rezolucije, nije ostala pošteđena prvenstveno zbog njene agresije prema Bosni i Hercegovini. Ni manje ni više, na Hrvate se obrušio Milorad Dodik, koji u samom vrhu hrvatskog političkog vodstva ima dobre prijatelje.

foto: tanjug

“Naravno da je Hrvatska aktivno sudjelovala u građanskom ratu u BiH, za razliku od Srbije koja nije imala niti jednu vojnu postrojbu na teritoriji BiH. O sudjelovanju Hrvatske u građanskom ratu u BiH izjasnio se i Haški sud (ICTY) kvalifikujući to kao udruženi zločinački poduhvat”, izjavio je Dodik.

Istoričar iz Hrvatske Hrvoje Klasić kaže da ovo nije prvi, vjerojatno ni posljednji Dodikov istup “pun laži, neistina i manipulacija historijskim činjenicama”.

U reakcijama na Rezoluciju mogle su se vidjeti matematičke vještine ovdašnjih političara, koji su prikazali do sada neviđene matematičke teoreme u politici. Oni su dokazali prostom matematikom da su “Srbi na pravoj strani istorije” jer su dvije trećine čovječanstva protiv Rezolucije.

“Trebalo je da budu politike dogovaranja sa nama, a ne poslušništvo prema strancima, Amerikancima i Nijemcima. Oni su s njima jer misle da će najviše zla učiniti nama Srbima. Sada se pokazalo da to nije tako. Mi Srbi moramo da kažemo – dosta”, istakao je Milorad Dodik.

SAGA O RAZDRUŽIVANJU

Posebnu buru izazvala je prijetnja mirnim razdruživanjem od Federacije BIH, po famoznom planu koji je usvojila Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj u Srebrenici na sam dan usvajanja Rezolucije. Ostalo je nejasno kako se u plan mirnog razlaza uklapaju oklopna vozila i specijalne jedinice sa dugim cijevima MUP-a RS, izvedene tog istog dana na ulice Srebrenice.

Uglavnom, institucije Republike Srpske dobile su zadaću da u narednih mjesec dana izrade plan o mirnom razlazu i ponude ga Federaciji BiH. U mirni razlaz, koji nije ništa drugo nego pakovanje osamostaljivanja, izdvajanje entiteta iz BiH ili secesija (vlasti Republike Srpske tvrde da nikada nisu niti će govoriti o secesiji), entitetske vlasti krenule su još 2021. godine. U nezavisnost još 2006. godine.

Dok se vlasti u Banjaluci istovremeno pozivaju i zaklinju u Dejton, prešućuju da Ustav BiH ne dopušta entitetima da se otcijepe od države. Na to upozorava ambasada SAD-a u BiH, iz koje stiže jasan odgovor na Dodikov plan o mirnom razlazu da je “razdruživanje kraj RS-a, ne BiH”.

“Drugim riječima to znači secesiju RS”, stoji u američkom saopćenju. To je opasno, neodgovorno, antidejtonsko djelovanje koje izlaže riziku teritorijalni integritet, suverenitet i multietnički karakter BiH. A to su ključni interesi SAD-a. Sjedinjene Države branit će ih i štititi, između ostalog i pozivanjem na odgovornost onih koji ih izlažu riziku. Gospodin Dodik i Vlada RS pokušali su objasniti ovu odluku skupinom laži i dezinformacija smišljenih da zaplaše javnost u RS kako bi krenula za njima ovim opasnim putem. Činjenice su jednostavne i jasne. Ne postoji međunarodna zavjera da se ukine RS, a gospodin Dodik ne može izdvojiti niti jednu jedinu izjavu američkog dužnosnika kojom se poziva na ukidanje RS”.

Sarajevska profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Edina Bećirević dio krivice za odnos prema ratnim zločinima vidi i u ponašanju briselske administracije:

“U ime evropskih integracija, u briselskim koridorima moći zatvarali su oči pred institucionaliziranjem revizionističkih historija i glorifikacijom ratnih zločinaca. Rezolucija, koju je snažno podržao politički Zapad, označila je kraj ovoj eri relativizacije. I naravno, rezolucija potvrđuje individualnu krivičnu odgovornost. Međutim, reakcije Srbije na rezoluciju pozivaju na politički odgovor – političkog Zapada”, smatra Edina Bećirević te dodaje da je pored toga, srpsko-ruska propagandna kampanja, kako u Srbiji, tako i u UN-u, razotkrila autokratski režim Aleksandra Vučića na najjasniji mogući način i na globalnoj sceni.

Milorad Dodik je promptno reagovao na poruke da ne postoji pravni osnov za razdruživanje: “Pravni osnov postoji pošto su RS i Federacija BiH strane potpisnice aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma, tako da u Delegaciji EU treba da prestanu iznositi lažne tvrdnje. Na kraju, s takvim stavovima mogu da se nose s tom svojom evropskom perspektivom”.

U jeku boja protiv Rezolucije o genocidu u Srebrenici, politički vrh Srbije isticao je kako će podržati svaku odluku Milorada Dodika.

“Predsednik Dodik je rekao neke teške stvari, velike stvari. Ja sam zamolio rukovodstvo Republike Srpske da svakog dana razmatraju, razmišljaju, da vide šta im je činiti, da moramo da pokušamo gotovo po svaku cenu da sačuvamo mir, međunarodni poredak, jer za nas su zakoni međunarodni jedina brana njihovom sveukupnom nasilju, nasilju moćnih koji bi da se pere za razne stvari u savremenom svetu danas. Ali ćemo svakako raditi svakodnevno”, rekao je Vučić nakon sastanka rukovodstava Srbije i Rs u vili Mir polovinom aprila.

Ovih dana se Dodiku ipak blago sugeriše preko Ane Brnabić da sačeka neko bolje vrijeme za svoje naume. Tako i doskorašnji savjetnik članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović i profesor ustavnog prava Milan Blagojević upozorava da “Republici Srpskoj ne treba avanturizam”:

“Ako bi Srpska suspendovala Dejtonski sporazum ili ako bi, kako je rečeno u toj tački, zatražila njegovo poništenje putem međunarodnopravnih mehanizama za mirno rješavanje sporova, to bi sasvim izvjesno bio suicidni čin koji bi doveo do gašenja Republike Srpske”, upozorava Milan Blagojević. “A ovako ekonomski slaba, siromašna i depopulizovana kakva jeste, jednom riječju devastirana, Republika Srpska sigurno ne bi mogla izdržati i usprotiviti se nečemu što bi neizbježno nastupilo kao posljedica (…) ako bi suspendovali ili zatražili poništenje Dejtonskog sporazuma, a naročito ukoliko bi krenuli u avanturu samoopredjeljenja, što ni Srbija ne bi podržala.”

foto: tanjug

SEĆANJE NA 1991.

Kako god, Milorad Dodik nastavlja da “živi za dan ujedinjenja svih Srba, vjeruje da će ovo biti vijek ujedinjenja”, dok istovremeno poziva da se glasa za Aleksandra Vučića, koji se nada da će “jedinstvo srpskog naroda biti potvrđeno” na junskom Svesrpskom saboru.

“Srbija je naša snaga, a njen predsjednik Aleksandar Vučić koji je imao snagu da se za Srbe bori u UN, treba da bude podržan sa svojim timom jer su oni garancija i srpskom narodu u Republici Srpskoj. Ako držite do Republike Srpske, onda podržite Vučića i njegovu ekipu”, istakao je Dodik.

U razgovoru za “Vreme” univerzitetski profesor iz Banjaluke Mladen Mirosavljević nudi sasvim drugu vizuru od Dodikove.

“Ako se može govoriti o efektima rezolucije, za koju srpske političke elite izričito tvrde da je antisrpska i iz globalnih interesa ispolitizovana priča, narodi u BiH su njenim usvajanjem gubitnici i postali i postaće, još podložniji guranju u sukob iako to sada izgleda teško zamislivo”, kaže Mirosavljević. “Tako je izgledalo i 1991. godine. Svemu tome doprinosi već dugo zaoštrena retorika Milorada Dodika o otcjepljenju i samostalnosti Republike Srpske. Iako u takvu mogućnost ne vjeruje ni jedan građanin BiH, te riječi očito koriste svim zainteresovanim stranama da ostvaruju svoje interese: SAD i NATO-u da sve više jačaju svoje prisustvo u BiH koja je de facto dio NATO-a, EU da tobože nešto radi na ovom prostoru, a vladajućim elitama u BiH da se na priči o ugroženosti od onih drugih, od rata pa na ovamo održavaju na vlasti. Sami Amerikanci su pokazali da ako to stvarno žele, jednim potezom u BiH mogu razriješiti šta god žele dokazavši da osobe iz BiH koje su stavili na crnu listu ne mogu ni platu primiti ako to oni ne žele. Srpski opinion makeri, s druge strane, uporno stvaraju narativ da se svijet definitivno mijenja i da se Srbija i Srbi trebaju okrenuti Rusiji i Kini, BRIKS-u, Trampu, te da će preraspodjele na globalnoj političkoj pozornici moći sve preokrenuti u korist Srba”.

Za Mirosavljevića je Rezolucija o Srebrenici – za koju su ključni predlagači tvrdili da treba da doprinese pomirenju naroda u BiH i prije njenog usvajanja i (ne)upoznavanja sa njenim sadržajem – imala potpuno suprotan učinak. Tome su doprinijela dva najmoćnija Srbina s obje strane Drine, Vučić i Dodik, koji su odnos prema rezoluciji podigli na nivo opredjeljivanja – ako si pravi Srbin, protiv si rezolucije i obratno. Rezultat glasanja o rezoluciji samo je produbio postojeće podjele ne samo u BiH nego i u regionu, a očito i na globalnom nivou, koje će se s vremenom dalje produbljivati kako se rezolucija na raznim stranama bude instrumentalizovala.

Profesorica Edina Bećirević pojasnila je za “Slobodnu Bosnu” kako usvajanje ove rezolucije donosi mnogo značajnih uvida o geopolitičkim trendovima u svijetu, ali ističe se ključna spoznaja: svjesno ignorisanje istorijskog konteksta i uloge Srbije u ratovima devedesetih od strane političkog Zapada. Za nju reakcije srpskih zvaničnika, koji su proglasili “pobjedu” zbog velikog broja suzdržanih zemalja, evociraju istorijski narativ sličan Kosovskoj bici – poraz preobražen u trijumf.

foto: tanjug

IZOSTALI PIJETET

Lekcije nisu naučene, a kreirane su liste neprijatelja, okačene na stub srama, zavisno iz kojeg dijela Bosne i Hercegovine se gleda. Dakle, prema onome ko je glasao za, protiv ili je u matematičkom skoru bi suzdržan pa prevagnuo na poželjnu stranu. Vidjelo se samo da se istovremeno može navijati i u UN-u i na fudbalskoj utakmici, te da se istovremeno može prijateljevati sa neprijateljima.

Završni udarac žrtvama u Srebrenici vlasti Republike Srpske namjeravaju zadati izdavanjem brošure “sa imenima svih koji su navedeni kao žrtve, a bili su živi na dan otvaranja Memorijalnog centra u Potočarima”. Predsjednik Vlade RS Radovan Višković pijetet prema hiljadama ubijenih Srebreničana iskazao je podsjećanjem da se na spomeniku u Memorijalnom centru nalazi i ime čovjeka čija je kuća samo sto metara od tog istog centra.

Očito da riječi predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića neće naići na plodno tlo u Republici Srpskoj: “Ne želimo likovati i slaviti zbog ovog ogromnog diplomatskog uspjeha. Danas se želimo s poštovanjem sjetiti žrtava genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih zločina. Ova Rezolucija nije uperena ni protiv jednog naroda. Rezolucija je nova šansa za katarzu i civilizacijsko raščišćavanje sa pravosnažno presuđenim ratnim zločincima”, rekao je Bećirović.

Poziv ministra spoljnih poslova BiH Elmedina Konakovića predsjedniku Srbije da 11. jul obilježe zajedno u sjedištu UN-a, Aleksandar Vučić je razumio kao poziv na ubistvo i na tome se zahvalio Konakoviću.

Jer za ono što je za jedne u BiH i u svijetu genocid, za druge je strašni zločin; što je za jedne diplomatski uspjeh, za druge je debakl; što je za civilizovan svijet poštovanje žrtve, za druge je povod za ismijavanje; što su ratni zločinci na svim jezicima personifikacija srama, za druge su nacionalni heroji. I dok je za Nenada Stevandića boravak Visokog predstavnika na Kozari i u Donjoj Gradini “vrijeđanje svih žrtava na tom prostoru s obzirom da se Šmit zalagao za rehabilitaciju ljudi koji su te zločine činili”, za njega je haški optuženik za genocid “javno branio svoj narod, javno je probijao koridor za razliku od onih koji su sve radili tajno, koji su upadali u stanove, likvidirali vojnike, ubijali i kidnapovali ljude po Sarajevu, po Podrinju. Tako su tajno radili i ovu rezoluciju”.

U ovakvom okruženju politički autoriteti određuju žrtve i pijetet prema njima.

Za ekonomisticu Svetlanu Cenić Rezolucija UN-a došla nam je u pravom trenutku. Ona u izjavi za “Vreme” naglašava:

“Obeležili smo 27. maja punoletstvo najave Milorada Dodika da će tražiti referendum o otcepljenju i da je iza rata više verovao u BiH nego tog 27. maja 2006, te da će podrška za nove ustavne aranžmane biti uređenje BiH kao federalne jedinice. Do danas, osamnaest godina kasnije, negirao je genocid u Srebrenici bezbroj puta, a pretio otcepljenjem i referendumom bar pet puta više. Šta nam je drugačije nakon usvajanja Rezolucije? Ništa. Osamnaest godina neprekidno taj čovek nas drži u strahu od rata, u mržnji, u nesigurnosti, a u Srbiji je kumovao sa svakom vlašću, po tri puta se ljubio u svakoj prilici i neprilici i nikad, ali nikad se nisu pogledali u ogledalo. Nikad im nije palo na pamet da takvu rezoluciju Srbi treba da usvoje da bi lečenje počelo.”