Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje "bogomladenca" onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja
BEOGRAD: Juriš na zlatnik Cara Lazara
Otkako je još u četvrtom veku ustanovljen, Božić je praznik okupljanja, spajanja i praštanja, pre svega je porodični praznik ali i praznik zajednice. Poslednjeg dana posta, na badnje veče, porodica se okuplja oko trpeze, pevaju se prigodne pesme, pali se badnjak kao simbol novog početka, u ponoć je u crkvi liturgija i posle nje pričest. Ujutro se razmenjuju pokloni i lepe želje, lomi se „česnica“, božićna pogača u koji su umešena znamenja berićeta: novčić, zrna pšenice i kima, bosiok, perce…
Mnogi božićni rituali imaju svoje korene u paganstvu, ima i onih koji su kasnije iskrivljeni ili jednostavno nakalemljeni. Svako je proslavio rođenje „bogomladenca“ onako kako tradiciju, berićet, pomirenje i zajedništvo zamišlja.
Stanari solitera u ulici Franca Rozmana naložili su badnjak u „peskarniku“ parkića koji soliteri okružuju. Komšije su ćaskale, dečurlija je trčkala naokolo uprkos niskoj temperaturi i tako se družili do pred ponoć, kada su se razišli. Ko na večeru, ko na liturgiju, ko u neki dalji provod. Bez usiljenog svečarenja, bez prevelike pompe, čak i bez tradicionalno neizbežne flaše. Jednostavno, zajedno su obeležili praznik. Lepo za videti.
U jednom drugom soliteru, na Zvezdari, iskazan je veoma visok nivo organizovanosti. Ulazni hol ukrašen badnjacima i balonima, trpeza sa božićnim đakonijama – suvim smokvama i šljivama, orasima-postavljena, slama prostrta, deca darivana solidarno kupljenim poklonima, vatra naložena i zajednička česnica podeljena. Radosna vest: komšije se druže.
Pred ponoć tekle su reke Beograđana ka svetosavskom hramu. Na platou ispred okupilo se mnoštvo ljudi, hiljade njih, omladine najviše. Početak liturgije označen je zvonjavom novih zvona nedavno dopremljenih iz Austrije kojima je „rukovodio“ ministar vera Vojislav Milovanović. Ni uz najveće naprezanje nije se mogla razaznati himna Svetom Savi, ako je uopše bila i „svirana“, i ni govora da se čula u celom Beogradu. Već na Slaviji jedva, kod Beograđanke uopšte ne. Muk iščekivanja pravog zvuka zvona i najavljene himne razbio je šenluk koji se čuo nadaleko. Dok je u crkvi trajala liturgija, petarde su praštale na sve stane, ako se oni rafali, topovski udari i šta sve ne još petardama mogu uopšte nazvati; Plato je ubrzano ispražnjen. Kao kontrast velikoj vatri koja je gorela ispred ograde gradilišta titrale su malobrojne sveće pobodene u sneg ispod drveća u parku. Saobraćajni kolaps u okolnim ulicama trajao je dugo, otprilike koliko i pucnjava. Tom prilikom izmenjeno je mnoštvo ružnih reči uprkos u božićnoj poslanici izrečenom patrijarhovom pozivu na povratak na „put mira i pomirenja sa samim sobom i drugima“. Do kraja liturgije hram je bio poluprazan, plato ispred sasvim.
Sledećeg dana, pola sata pred podne, na Terazijama, lomljena je zajednička česnica svih Beograđana, prečnika metar i po, poklon Unije privatnih pekara i poslastičara Beograda. Već godinama ta manifestacija se završavala otimanjem o pogaču, na sramotu, ni zbog čega drugog već zbog zlatnika. Da bi se blam izbegao, sada je česnica bila ograđena metalnom ogradom otvorenom sa jedne starne, gde se pružao dugačak i uzak krak kojim se jedino moglo prići. Badava. Sve je bilo gotovo za nekoliko minuta jer je nekolicina koji su prvi stigli otkinula komade veličine vekne hleba tako da mnogi do „svog“ parčeta nisu ni stigli. Tek kada je zlatnik pronađen, stampedo se smirio ali tada ni od pogače nije mnogo ostalo. „Za sledeću godinu ćemo se još bolje pripremiti“, rekao je za „Vreme“ Đorđe Ilić, predsednik Unije. „Prolaz će biti još uži“.
I u Crnoj Gori Božić je proslavljen po novouspostavljenoj tradiciji, sa dva „zvanična“ badnjaka i kordonom policije između. Ove godine je uvedena i nevesela inovacija: uz petarde „radile“su i duge i kratke cevi. Na Cetinju i u Podgorici bilo je kako-tako, dok je u Beranama bilo dramatično. Nekoliko hiljada „pristalica Srpske pravoslavne crkve“ predvođene sveštenicima (!) i gradonačelnikom (!) silom je sprečilo paljenje badnjaka „pristalica kanonski nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve“, njih tridesetorice. Umešala se i policija, pucalo se i te kako, pale su batine i hapšenja a desetina izgrednika se od policije sklonilo u kasarnu Vojske Jugoslavije (!). Srećom, niko nije povređen. Mir Božji.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbija je ušla u građansku neposlušnost, a to sa sobom nosi posledice. U danima za nama postalo je nemoguće prebrojati privedene, uhapšene i povređene. Ostaće zabeleženo da su se policijske marice u punoj brzini zaletale u mirne građane i da je jedan čovek hteo da naudi sebi, pod teretom pritiska vlasti
Šta je sve pokazao protest u subotu 28. juna? Kakve poruke i pouke odatle može da izvuče vlast – i čini li to – a kakve studenti i građani koji demonstriraju? Da li je manifestacija nacionalizma na Vidovdan bila očekivana, potencijalno opasna ili predstavlja nešto sasvim drugo? U kakvom se položaju sada nalazi režim, a u kakvom njegovi protivnici
Brojanje glasova na ponovljenim izborima, na jednom izbornom mestu, u varošici od 10.000 ljudi, pratio je lično predsednik države Aleksandar Vučić jer je znao – ako padne Kosjerić, zaljuljaće se mnogo više od jedne opštinske vlasti. Uspeo je SNS na kraju da zadrži izbornu pobedu, uz uobičajeni repertoar – zastrašivanje, demonstraciju sile i medijska blaćenja protivnika
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
“Posle ovih sedam meseci”, kaže psiholog Zoran Pavlović, “represija postaje sasvim jasno kontraproduktivna. Režimi koji koriste prekomernu silu često nehotice mobilišu građane, jer nasilje delegitimizuje vlast, a ljudima daje moralnu jasnoću i emocionalnu snagu da se suprotstave. Represija, drugim rečima, ne samo da neće pasivizovati društvo (što režim planira), već će samo ojačati granicu između ‘nas’ i ‘njih’, ojačaće i identitet otpora i pojačati koheziju unutar grupe koja trpi nepravdu. Broj ljudi koji izlaze na ulice ne smanjuje se već raste”
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!