Četiri naprednjačke junačine, četiri naprednjačke muškarčine više nisu iza rešetaka. Tamo su bili zbog nepojmljivo hrabrog čina – lomljenja vilice palicom djevojci koja je na kanti za đubre zalijepila studentski plakatić ispred sjedišta SNS-a u Novom Sadu. Aleksandar Vučić – još veća naprednjačka junačina i, posebno, muškarčina – odlučio je da ih pomiluje.
Što stoji iza ovog čina nabijenog testosteronom, nepravdom i beščašću?
Diktatorski sindrom
Vučić nije prvi čvrstorukaš koji je stao iza krivičnog djela svojih pristalica. Ako ga i nije naredio, jeste inspirirao. Za one koje više zanima ova tema, neka potraže odrednicu Kristalna noć u bilo kojoj boljoj enciklopediji.
Inaćenje gubitnika
Vučić iz dana u dan tvrdi da je pobijedio „obojenu revoluciju“. Kad i kako – samo on zna, pogotovo otkad su protesti prerasli u građansku neposlušnost. Zato pomilovanje nasilnika iz Novog Sada spada u iracionalno inaćenje i izazivanje čovjeka kojem gotovo ništa ne polazi od ruke.
Podilaženje lojalistima
Zbog bestijalnosti u Novom Sadu krajem januara 2025, pala je Vučevića vlada. Naprednjački tvrdolinijaši tada su smatrali da je Vučić suviše popustio. U svakom slučaju, time ništa nije dobio. Sada, dok nastavlja gubiti podršku građana, predsjednik Srbije se ponovo okreće lojalistima. Pomilovanje nasilnika njegov je svojevrsni manifest da više neće biti popuštanja. Međutim, pitanje je koliko još vjeruju Vučiću i oni koji ga najbolje poznaju.
Normalizacija terora
Ako mogu biti pomilovani siledžije iz Novog Sada, šta li tek mogu očekivati batinaši u policijskim uniformama ili stranački paravojnici? Orden? Unaprijeđenje? Povišicu? Zapravo – sve osim suočavanja sa adekvatnim članovima Krivičnog zakona. Drugim riječima, Vučić je kao svaki klasični diktator normalizirao teror nad neistomišljenicima.
Poruka neutralcima
Novosadsko pomilovanje poruka je i ljudima koji baš i nisu uz režim, ali se i klone protesta, a pogotovo građanske neposlušnosti. Vučić im kaže – ne možete mi ništa, džabe vam sve. Cilj mu je učvršćivanje sumnji da se u Srbiji išta može promijeniti. Može li uspjeti u ovom? Donekle – svakako. Ali ne i u većoj mjeri. Naime, ništa u politici nije pogubnije od gubljenja elementarnih ljudskih i moralnih kočnica. Takve svi tjeraju čak i od kafanskog stola.
No pasaran!
Vjerojatno, postoje i drugi razlozi za Vučićevu skandaloznu i duboko nečovječnu odluku. Ono što je sigurno jeste da Srbiju čekaju presudni dani. Na jednoj strani je sve zahuktaliji režimski teror, a na dugoj otpor pobunjenog društva. Prvi ne smiju proći! No pasaran!
