Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu
13-05-blu…
Konstitutivna sednica, 1. avgust. Ulaz iz Kosovske zatrpan preprodavcima polovnih udžbenika. Do glavnog ulaza se probijate kroz neverovatno istrajnu skupinu antivaksera i antiglobalista ludo zaljubljenih u Putina i novog idola, Sergeja Lavrova. Jedino crveni tepih kvari estetiku koja nagoveštava suštinu – da što je u izlogu, to je i u radnji. Prve konsultacije pre početka konstitutivne sednice ulivaju lažnu nadu poslanicima i skrivaju istinu da ih nakon crvenog tepih očekuje topli zec.
Šteta je što predstavnicima medija nije omogućeno da iz sale prate zasedanja Skupštine. Da im je dozvoljen ulaz na balkon velike sale, sa tog bi vrha najbolje mogli da sagledaju i izveste o dubini dna koju je srpski parlamentarizam iznova dostizao na svakoj sednici. Kamere RTS-a, gle čuda, ne mogu adekvatno da dočaraju očaj na licu predsedavajućeg kad iz dva pokušaja, uz pomoć sada već čuvenog zvonceta, ne može da usvoji dnevni red. U kritičnim momentima aktiviraju se nepisana ali za predstavnike vlasti sveta pravila, takozvani poslovnik u senci koji dužnosti predsednika Narodne skupštine svodi na tri tačke: staranje o onemogućavanju rasprave, zalaganje da opozicija ima što manji prostor za iznošenje svojih stavova, te izlaganje poruzi opozicionih poslanika i njihovo javno ponižavanje
Ta pravila obavezuju svakoga ko predsedava, zvao se on Vladimir Orlić, Sandra Božić, Snežana Paunović ili Elvira Kovač.
Poništeno je ionako skromno nasleđe čuvenih Žan Mone i Četam haus dijaloga. Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu. Ali moram da priznam da mi prija što iznošenje stavova od strane opozicije užasava vladajuću strukturu. I treba, tek će ih užasavati. To znači da ono što iznosimo ima uticaj na javno mnjenje. Ili da pojednostavim – opozicija daje jasne odgovore, potvrđuje dilemu koju i sami građani imaju kada se susretnu sa nepobitnom činjenicom da gotovo niko u Srbiji sledeće godine neće živeti bolje. Ekonomski tigar se izduvao.
I zato opoziciju treba ućutkati. Pogrešno računaju da što se ne izgovori nije se ni desilo. Ispravno procenjuju da kad već ne mogu da zaustave sopstveni strmoglavi pad, valja se potruditi oko anesteziranja javnosti. Zbog toga treba očekivati da će stepen sile koja se primenjuje biti srazmerna stopi opadanja ekonomske moći građana i neuspešnosti prikrivanja neuspeha vlasti.
A moraju i oni da se brane na način koji im je jedini moguć. Kako drugačije izaći na kraj sa jasnom i nepobitnom činjenicom da su Mića i drugari oštetili energetski sistem Srbije više nego NATO bombardovanje i ruska agresija na Ukrajinu zajedno.
Takođe je jasno da ne postoji zdravorazumsko objašnjenje za snishodljivost koju pokazuju prema stranim, a najpre kineskim investitorima kojima predaju najvažniji resurs svake zemlje – zdravlje nacije. Kako drugačije da objasne tragičnu perspektivu deponije prljavih tehnologija koju su nam namenili. U opisu radnog mesta rudara u istočnoj Srbiji de fakto stoji – plata 800 evra i povećanje rizika od kancera za celu familiju.
Da je u sukobu erosa i tanatosa unutar našeg kolektivnog političkog bića tanatos ubedljivo pobedio, svedoči i podatak da osim od zdravlja mi odustajemo i od obrazovanja, kuture, nauke i mladosti, svega onoga što simbolizuje život i budućnost. Ulagaćemo najpre u vojsku, da branimo i preoblikujemo prošlost i da nas razaranja, ratovi i stradanja ne zateknu nespremne. Ne daj Bože jednom to da propustimo. U tu čast podižemo i nacionalni stadion ulažući novac kojim bi mogli da se pokriju svi socijalni troškovi samozaposlenih porodilja i to u trenutku kada saznajemo da nas po popisu u ovom delu “Srpskog sveta” ima za gotovo milion manje od kako su oni na vlasti.
U tom duhu se i napredak u oblasti zdravstva vulgarno propagandistički meri kvadratnim metrima objekata, a ne poboljšanjem zdravstvenih usluga ili društvenog i materijalnog statusa lekara i zdravstvenih radnika. Možda je to i najbolji prikaz nerazumevanja suštine – da je od putne i bezbednosne ipak mnogo značajnija društvena infrastruktura, ljudi!
Iz tog nerazumevanja sve proističe. Svi neuspesi koje i dalje otplaćujemo, svi repovi koje su nam svojom politikom ostavili u nasleđe. Iz tog nerazumevanja proizlazi i rijaliti format u koji su nekako uspeli da uguraju i najvažniju instituciju u zemlji dehumanizacijom svakoga ko se usudi da misli, a kamoli govori drugačije.
Ali, nema kukanja, borićemo se. Da, u blatu smo i neprijatno je. Ali nismo tu da bismo postali isti, već da bismo to blato očistili, a to nije moguće činiti sa etički lagodne distance. Bez obzira na sve, osećam se privilegovanim što mogu javno da zastupam i delim stavove sa velikim brojem građana Srbije. I zbog tih ljudi ću nastaviti da svoj poslanički poziv obavljam časno i u skladu sa zakonom, sopstvenim uverenjima i stavovima Pokreta slobodnih građana, dokle god to mogu.
Ako nam i to pravo ospore, borićemo se na druge, primerenije načine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Srpski studenti su sto puta ponovili da je ovo maraton. Slično kao Adam Mihnjik osamdesetih u Poljskoj, kada je govorio o „dugom maršu“. Vlast u Srbiji je na putu kraja – samo treba imati strpljenja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!