Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu
13-05-blu…
Konstitutivna sednica, 1. avgust. Ulaz iz Kosovske zatrpan preprodavcima polovnih udžbenika. Do glavnog ulaza se probijate kroz neverovatno istrajnu skupinu antivaksera i antiglobalista ludo zaljubljenih u Putina i novog idola, Sergeja Lavrova. Jedino crveni tepih kvari estetiku koja nagoveštava suštinu – da što je u izlogu, to je i u radnji. Prve konsultacije pre početka konstitutivne sednice ulivaju lažnu nadu poslanicima i skrivaju istinu da ih nakon crvenog tepih očekuje topli zec.
Šteta je što predstavnicima medija nije omogućeno da iz sale prate zasedanja Skupštine. Da im je dozvoljen ulaz na balkon velike sale, sa tog bi vrha najbolje mogli da sagledaju i izveste o dubini dna koju je srpski parlamentarizam iznova dostizao na svakoj sednici. Kamere RTS-a, gle čuda, ne mogu adekvatno da dočaraju očaj na licu predsedavajućeg kad iz dva pokušaja, uz pomoć sada već čuvenog zvonceta, ne može da usvoji dnevni red. U kritičnim momentima aktiviraju se nepisana ali za predstavnike vlasti sveta pravila, takozvani poslovnik u senci koji dužnosti predsednika Narodne skupštine svodi na tri tačke: staranje o onemogućavanju rasprave, zalaganje da opozicija ima što manji prostor za iznošenje svojih stavova, te izlaganje poruzi opozicionih poslanika i njihovo javno ponižavanje
Ta pravila obavezuju svakoga ko predsedava, zvao se on Vladimir Orlić, Sandra Božić, Snežana Paunović ili Elvira Kovač.
Poništeno je ionako skromno nasleđe čuvenih Žan Mone i Četam haus dijaloga. Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu. Ali moram da priznam da mi prija što iznošenje stavova od strane opozicije užasava vladajuću strukturu. I treba, tek će ih užasavati. To znači da ono što iznosimo ima uticaj na javno mnjenje. Ili da pojednostavim – opozicija daje jasne odgovore, potvrđuje dilemu koju i sami građani imaju kada se susretnu sa nepobitnom činjenicom da gotovo niko u Srbiji sledeće godine neće živeti bolje. Ekonomski tigar se izduvao.
I zato opoziciju treba ućutkati. Pogrešno računaju da što se ne izgovori nije se ni desilo. Ispravno procenjuju da kad već ne mogu da zaustave sopstveni strmoglavi pad, valja se potruditi oko anesteziranja javnosti. Zbog toga treba očekivati da će stepen sile koja se primenjuje biti srazmerna stopi opadanja ekonomske moći građana i neuspešnosti prikrivanja neuspeha vlasti.
A moraju i oni da se brane na način koji im je jedini moguć. Kako drugačije izaći na kraj sa jasnom i nepobitnom činjenicom da su Mića i drugari oštetili energetski sistem Srbije više nego NATO bombardovanje i ruska agresija na Ukrajinu zajedno.
Takođe je jasno da ne postoji zdravorazumsko objašnjenje za snishodljivost koju pokazuju prema stranim, a najpre kineskim investitorima kojima predaju najvažniji resurs svake zemlje – zdravlje nacije. Kako drugačije da objasne tragičnu perspektivu deponije prljavih tehnologija koju su nam namenili. U opisu radnog mesta rudara u istočnoj Srbiji de fakto stoji – plata 800 evra i povećanje rizika od kancera za celu familiju.
Da je u sukobu erosa i tanatosa unutar našeg kolektivnog političkog bića tanatos ubedljivo pobedio, svedoči i podatak da osim od zdravlja mi odustajemo i od obrazovanja, kuture, nauke i mladosti, svega onoga što simbolizuje život i budućnost. Ulagaćemo najpre u vojsku, da branimo i preoblikujemo prošlost i da nas razaranja, ratovi i stradanja ne zateknu nespremne. Ne daj Bože jednom to da propustimo. U tu čast podižemo i nacionalni stadion ulažući novac kojim bi mogli da se pokriju svi socijalni troškovi samozaposlenih porodilja i to u trenutku kada saznajemo da nas po popisu u ovom delu “Srpskog sveta” ima za gotovo milion manje od kako su oni na vlasti.
U tom duhu se i napredak u oblasti zdravstva vulgarno propagandistički meri kvadratnim metrima objekata, a ne poboljšanjem zdravstvenih usluga ili društvenog i materijalnog statusa lekara i zdravstvenih radnika. Možda je to i najbolji prikaz nerazumevanja suštine – da je od putne i bezbednosne ipak mnogo značajnija društvena infrastruktura, ljudi!
Iz tog nerazumevanja sve proističe. Svi neuspesi koje i dalje otplaćujemo, svi repovi koje su nam svojom politikom ostavili u nasleđe. Iz tog nerazumevanja proizlazi i rijaliti format u koji su nekako uspeli da uguraju i najvažniju instituciju u zemlji dehumanizacijom svakoga ko se usudi da misli, a kamoli govori drugačije.
Ali, nema kukanja, borićemo se. Da, u blatu smo i neprijatno je. Ali nismo tu da bismo postali isti, već da bismo to blato očistili, a to nije moguće činiti sa etički lagodne distance. Bez obzira na sve, osećam se privilegovanim što mogu javno da zastupam i delim stavove sa velikim brojem građana Srbije. I zbog tih ljudi ću nastaviti da svoj poslanički poziv obavljam časno i u skladu sa zakonom, sopstvenim uverenjima i stavovima Pokreta slobodnih građana, dokle god to mogu.
Ako nam i to pravo ospore, borićemo se na druge, primerenije načine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nepreglednu i depresivnu listu posledica globalnog zagrevanja u Srbiji u hladnijoj polovini godine možemo da guramo pod tepih, ali već u junu, kada se ponovo vrati osećaj da nešto debelo nije u redu, vreme je da se suočimo sa činjenicama i zapitamo koliko je stanje loše, radimo li išta na umanjenju štete i dokle možemo ovako
Medenica se vlastima Crne Gore i Srbije, koje su glavna meta njegovih sadržaja, ne obraća kao da zna nešto što oni ne znaju, nego kao da zna ono što oni žele da sakriju. Kako je moguće da u Srbiji 2026. godine deo javnosti smatra prvostepeno osuđenog begunca pouzdanijim izvorom informacija od bilo koje institucije, pa i predsednika države
Biljana Nikolić, novinarka “Vijesti”, kaže za “Vreme” kako je jasno da Miloš Medenica ne deluje samostalno. “Te strukture očito imaju interes, a i hrane ga obavještajnim podacima. Fenomen ‘Medeni’ postaje neka vrsta gerilskog formata, u kojem se plasiraju informacije na osnovu kojih se može pretpostaviti ko bi sve mogao da ima korist, kao i šta su motivi takvog djelovanja”
Sva istraživanja koja smo do sada videli ukazuju na to da prvi put postoji mogućnost da vladajuća koalicija ne osvoji većinu u parlamentu, a odluka će verovatno biti doneta u narednim mesecima, u zavisnosti od stalnog merenja rejtinga i pozicioniranja protivničke strane
Vladajuća Srpska napredna stranka gubi podršku birača, ali se još uvek ne zna kada će, i pored brojnih najava predsednika, biti raspisani izbori, ko će biti na studentskoj listi, te kakva može da bude uloga opozicionih stranaka koje (ne)će podržati studentsku listu? Pitanja je mnoštvo: da li se studentska strategija može nazvati keč-ol? Po čemu se onda, u svojoj suštini, razlikuje od keč-ol pristupa SNS-a? Koje su prednosti i mane toga? Koliko je jedan front nužan u okolnostima borbe protiv režima poput ovog? I ako njega nema, šta onda
Kako je informativni razgovor sa Zdravkom Ponošem probio dno beščašća? Imaju li opskurni likovi iz Informera policijske značke, a policajci legitimacije Informera ili to dođe na isto? I zbog čega kmeči Visoko javno tužilaštvo
U pohodu na vlast moraćemo manje obrazovanim građanima da kažemo ponešto od onoga što žele da čuju. Da li je to demagogija? Svakako. Da li je to isto što radi i Vučić? Nesumnjivo. Dakle, isti smo kao Vučić? E, u tome je kvaka. Nismo
Ljudi iz autobusa plaše se svega, a naročito da ne razljute glavu porodice. On im onoliko ponavlja da jedino zahvaljujući njemu imaju posao, zarade i penzije. Njihovo je samo da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.