Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu
13-05-blu…
Konstitutivna sednica, 1. avgust. Ulaz iz Kosovske zatrpan preprodavcima polovnih udžbenika. Do glavnog ulaza se probijate kroz neverovatno istrajnu skupinu antivaksera i antiglobalista ludo zaljubljenih u Putina i novog idola, Sergeja Lavrova. Jedino crveni tepih kvari estetiku koja nagoveštava suštinu – da što je u izlogu, to je i u radnji. Prve konsultacije pre početka konstitutivne sednice ulivaju lažnu nadu poslanicima i skrivaju istinu da ih nakon crvenog tepih očekuje topli zec.
Šteta je što predstavnicima medija nije omogućeno da iz sale prate zasedanja Skupštine. Da im je dozvoljen ulaz na balkon velike sale, sa tog bi vrha najbolje mogli da sagledaju i izveste o dubini dna koju je srpski parlamentarizam iznova dostizao na svakoj sednici. Kamere RTS-a, gle čuda, ne mogu adekvatno da dočaraju očaj na licu predsedavajućeg kad iz dva pokušaja, uz pomoć sada već čuvenog zvonceta, ne može da usvoji dnevni red. U kritičnim momentima aktiviraju se nepisana ali za predstavnike vlasti sveta pravila, takozvani poslovnik u senci koji dužnosti predsednika Narodne skupštine svodi na tri tačke: staranje o onemogućavanju rasprave, zalaganje da opozicija ima što manji prostor za iznošenje svojih stavova, te izlaganje poruzi opozicionih poslanika i njihovo javno ponižavanje
Ta pravila obavezuju svakoga ko predsedava, zvao se on Vladimir Orlić, Sandra Božić, Snežana Paunović ili Elvira Kovač.
Poništeno je ionako skromno nasleđe čuvenih Žan Mone i Četam haus dijaloga. Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu. Ali moram da priznam da mi prija što iznošenje stavova od strane opozicije užasava vladajuću strukturu. I treba, tek će ih užasavati. To znači da ono što iznosimo ima uticaj na javno mnjenje. Ili da pojednostavim – opozicija daje jasne odgovore, potvrđuje dilemu koju i sami građani imaju kada se susretnu sa nepobitnom činjenicom da gotovo niko u Srbiji sledeće godine neće živeti bolje. Ekonomski tigar se izduvao.
I zato opoziciju treba ućutkati. Pogrešno računaju da što se ne izgovori nije se ni desilo. Ispravno procenjuju da kad već ne mogu da zaustave sopstveni strmoglavi pad, valja se potruditi oko anesteziranja javnosti. Zbog toga treba očekivati da će stepen sile koja se primenjuje biti srazmerna stopi opadanja ekonomske moći građana i neuspešnosti prikrivanja neuspeha vlasti.
A moraju i oni da se brane na način koji im je jedini moguć. Kako drugačije izaći na kraj sa jasnom i nepobitnom činjenicom da su Mića i drugari oštetili energetski sistem Srbije više nego NATO bombardovanje i ruska agresija na Ukrajinu zajedno.
Takođe je jasno da ne postoji zdravorazumsko objašnjenje za snishodljivost koju pokazuju prema stranim, a najpre kineskim investitorima kojima predaju najvažniji resurs svake zemlje – zdravlje nacije. Kako drugačije da objasne tragičnu perspektivu deponije prljavih tehnologija koju su nam namenili. U opisu radnog mesta rudara u istočnoj Srbiji de fakto stoji – plata 800 evra i povećanje rizika od kancera za celu familiju.
Da je u sukobu erosa i tanatosa unutar našeg kolektivnog političkog bića tanatos ubedljivo pobedio, svedoči i podatak da osim od zdravlja mi odustajemo i od obrazovanja, kuture, nauke i mladosti, svega onoga što simbolizuje život i budućnost. Ulagaćemo najpre u vojsku, da branimo i preoblikujemo prošlost i da nas razaranja, ratovi i stradanja ne zateknu nespremne. Ne daj Bože jednom to da propustimo. U tu čast podižemo i nacionalni stadion ulažući novac kojim bi mogli da se pokriju svi socijalni troškovi samozaposlenih porodilja i to u trenutku kada saznajemo da nas po popisu u ovom delu “Srpskog sveta” ima za gotovo milion manje od kako su oni na vlasti.
U tom duhu se i napredak u oblasti zdravstva vulgarno propagandistički meri kvadratnim metrima objekata, a ne poboljšanjem zdravstvenih usluga ili društvenog i materijalnog statusa lekara i zdravstvenih radnika. Možda je to i najbolji prikaz nerazumevanja suštine – da je od putne i bezbednosne ipak mnogo značajnija društvena infrastruktura, ljudi!
Iz tog nerazumevanja sve proističe. Svi neuspesi koje i dalje otplaćujemo, svi repovi koje su nam svojom politikom ostavili u nasleđe. Iz tog nerazumevanja proizlazi i rijaliti format u koji su nekako uspeli da uguraju i najvažniju instituciju u zemlji dehumanizacijom svakoga ko se usudi da misli, a kamoli govori drugačije.
Ali, nema kukanja, borićemo se. Da, u blatu smo i neprijatno je. Ali nismo tu da bismo postali isti, već da bismo to blato očistili, a to nije moguće činiti sa etički lagodne distance. Bez obzira na sve, osećam se privilegovanim što mogu javno da zastupam i delim stavove sa velikim brojem građana Srbije. I zbog tih ljudi ću nastaviti da svoj poslanički poziv obavljam časno i u skladu sa zakonom, sopstvenim uverenjima i stavovima Pokreta slobodnih građana, dokle god to mogu.
Ako nam i to pravo ospore, borićemo se na druge, primerenije načine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Državne zdravstvene ustanove u Srbiji imaju postrojenja za sterilizaciju opasnog otpada, ali im država oduzima dozvole, otkriva „Vreme“ u novom broju. Da li se tako nameštaju poslovi privatnim firmama
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Evropska unija uložila je milone evra kako bi pomogla Srbiji da sredi uklanjanje medicinskog i infektivnog otpada. Niš je jedan od prvih gradova koji su dobili postrojenje za ovu delatnost. Međutim, ono se danas ne koristi, poslove uklanjanja otpada dobija privatna firma, a zdravstvenim ustanovama istekle su dozvole. Uslovi za njihov produžetak postavljeni su tako da ne mogu da ih ispune
Pitanje za ljude sistema je – ko će biti prvi? Da li će policija, tužilaštvo i sudstvo, da li će oni iz prosvete i sa univerziteta ili iz javne uprave čekati da im “odseku glave” – i to malom broju čestitih i hrabrih, kako preti predsednik Srbije, ili će snažnije raditi po zakonu insistirajući na njegovom sprovođenju, a ne po njegovoj volji
Istinoljublje se, kaže Hana Arent, nikada nije ubrajalo u političke vrline. Da li to znači da je suština istine u njenoj nemoći, a suština politike u podmuklosti? Pa, ako je tako, zar nemoćna istina ne zaslužuje istu količinu prezira koliko i moć koja ne mari za istinu
Propali su pokušaji da država Srbija nacionalizuje NIS, da dvojica ljudi bliskih režimu kupe ruski udeo u NIS-u, da neka zapadna naftna kompanija ili investicioni fond uđu u vlasničku strukturu umesto Rusa. Ko sada, kao jedino preostalo rešenje prihvatljivo vlastima, ubrzano registruje flotu rečnih tankera za prevoz sirove nafte iz skladišta MOL-a u Mađarskoj do rafinerija NIS-a u Pančevu? Šta to sa sobom nosi? Zašto se Srbija nije odlučila za stečaj NIS-a
Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste
Novac koji država troši na Narodno pozorište da bi ga osigurala od eventualnog požara je pokušaj da se zaustavi jedan drugi požar, onaj koji je moguće sprečiti isključivo ostavkama SNS kadrova na čelu ove kuće
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!