Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu
13-05-blu…
Konstitutivna sednica, 1. avgust. Ulaz iz Kosovske zatrpan preprodavcima polovnih udžbenika. Do glavnog ulaza se probijate kroz neverovatno istrajnu skupinu antivaksera i antiglobalista ludo zaljubljenih u Putina i novog idola, Sergeja Lavrova. Jedino crveni tepih kvari estetiku koja nagoveštava suštinu – da što je u izlogu, to je i u radnji. Prve konsultacije pre početka konstitutivne sednice ulivaju lažnu nadu poslanicima i skrivaju istinu da ih nakon crvenog tepih očekuje topli zec.
Šteta je što predstavnicima medija nije omogućeno da iz sale prate zasedanja Skupštine. Da im je dozvoljen ulaz na balkon velike sale, sa tog bi vrha najbolje mogli da sagledaju i izveste o dubini dna koju je srpski parlamentarizam iznova dostizao na svakoj sednici. Kamere RTS-a, gle čuda, ne mogu adekvatno da dočaraju očaj na licu predsedavajućeg kad iz dva pokušaja, uz pomoć sada već čuvenog zvonceta, ne može da usvoji dnevni red. U kritičnim momentima aktiviraju se nepisana ali za predstavnike vlasti sveta pravila, takozvani poslovnik u senci koji dužnosti predsednika Narodne skupštine svodi na tri tačke: staranje o onemogućavanju rasprave, zalaganje da opozicija ima što manji prostor za iznošenje svojih stavova, te izlaganje poruzi opozicionih poslanika i njihovo javno ponižavanje
Ta pravila obavezuju svakoga ko predsedava, zvao se on Vladimir Orlić, Sandra Božić, Snežana Paunović ili Elvira Kovač.
Poništeno je ionako skromno nasleđe čuvenih Žan Mone i Četam haus dijaloga. Lako je biti demokrata u jednostranačkoj skupštini. Prisustvom opozicije, migrirali su nazad u svoje prirodno stanište – u radikalsku žabokrečinu. Ali moram da priznam da mi prija što iznošenje stavova od strane opozicije užasava vladajuću strukturu. I treba, tek će ih užasavati. To znači da ono što iznosimo ima uticaj na javno mnjenje. Ili da pojednostavim – opozicija daje jasne odgovore, potvrđuje dilemu koju i sami građani imaju kada se susretnu sa nepobitnom činjenicom da gotovo niko u Srbiji sledeće godine neće živeti bolje. Ekonomski tigar se izduvao.
I zato opoziciju treba ućutkati. Pogrešno računaju da što se ne izgovori nije se ni desilo. Ispravno procenjuju da kad već ne mogu da zaustave sopstveni strmoglavi pad, valja se potruditi oko anesteziranja javnosti. Zbog toga treba očekivati da će stepen sile koja se primenjuje biti srazmerna stopi opadanja ekonomske moći građana i neuspešnosti prikrivanja neuspeha vlasti.
A moraju i oni da se brane na način koji im je jedini moguć. Kako drugačije izaći na kraj sa jasnom i nepobitnom činjenicom da su Mića i drugari oštetili energetski sistem Srbije više nego NATO bombardovanje i ruska agresija na Ukrajinu zajedno.
Takođe je jasno da ne postoji zdravorazumsko objašnjenje za snishodljivost koju pokazuju prema stranim, a najpre kineskim investitorima kojima predaju najvažniji resurs svake zemlje – zdravlje nacije. Kako drugačije da objasne tragičnu perspektivu deponije prljavih tehnologija koju su nam namenili. U opisu radnog mesta rudara u istočnoj Srbiji de fakto stoji – plata 800 evra i povećanje rizika od kancera za celu familiju.
Da je u sukobu erosa i tanatosa unutar našeg kolektivnog političkog bića tanatos ubedljivo pobedio, svedoči i podatak da osim od zdravlja mi odustajemo i od obrazovanja, kuture, nauke i mladosti, svega onoga što simbolizuje život i budućnost. Ulagaćemo najpre u vojsku, da branimo i preoblikujemo prošlost i da nas razaranja, ratovi i stradanja ne zateknu nespremne. Ne daj Bože jednom to da propustimo. U tu čast podižemo i nacionalni stadion ulažući novac kojim bi mogli da se pokriju svi socijalni troškovi samozaposlenih porodilja i to u trenutku kada saznajemo da nas po popisu u ovom delu “Srpskog sveta” ima za gotovo milion manje od kako su oni na vlasti.
U tom duhu se i napredak u oblasti zdravstva vulgarno propagandistički meri kvadratnim metrima objekata, a ne poboljšanjem zdravstvenih usluga ili društvenog i materijalnog statusa lekara i zdravstvenih radnika. Možda je to i najbolji prikaz nerazumevanja suštine – da je od putne i bezbednosne ipak mnogo značajnija društvena infrastruktura, ljudi!
Iz tog nerazumevanja sve proističe. Svi neuspesi koje i dalje otplaćujemo, svi repovi koje su nam svojom politikom ostavili u nasleđe. Iz tog nerazumevanja proizlazi i rijaliti format u koji su nekako uspeli da uguraju i najvažniju instituciju u zemlji dehumanizacijom svakoga ko se usudi da misli, a kamoli govori drugačije.
Ali, nema kukanja, borićemo se. Da, u blatu smo i neprijatno je. Ali nismo tu da bismo postali isti, već da bismo to blato očistili, a to nije moguće činiti sa etički lagodne distance. Bez obzira na sve, osećam se privilegovanim što mogu javno da zastupam i delim stavove sa velikim brojem građana Srbije. I zbog tih ljudi ću nastaviti da svoj poslanički poziv obavljam časno i u skladu sa zakonom, sopstvenim uverenjima i stavovima Pokreta slobodnih građana, dokle god to mogu.
Ako nam i to pravo ospore, borićemo se na druge, primerenije načine.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!