Predizborne kampanje u Srbiji vazda su prljave, ali aktualna podiže prag bola. Učešća Službi u njima – manje ili više vidljivih – bilo je i ranije, ali nikad kao ovog puta. Sada su one sastavni dio naprednjačke predizborne kampanje kao timovi aktivista i tehničke podrške.
Nesposobne da štite bezbjednost građana i države, Službama je primat obračun sa političkim oponentima vlasti. Da li je Vučić znao da će Đorđe Miketić dobiti skrin-šot samog sebe u krajnje intimnom i privatnom odnosu kada je za funkcionara Zajedno na Pinku rekao da je “ljudska sramota”? Nije važno. Bitno je nešto drugo. A to je da je na ovaj način ogoljen sistem ucjena i pritisaka. U konkretnom slučaju, riječ je o opozicionom političaru. Ali, nema nikakve sumnje da se isti model koristi unutar naprednjačke zajednice, a pogotovo prema njihovim koalicionim partnerima.
Miketić nije pristao na ucjenu. Objavio je na Tviteru skrin-šot iz kojeg je jasno da postoji snimak, objasnio da mu je prije godinu i po provaljeno u stan i ukraden kompjuter, prijavio krađu policiji, tuži NN lice… Inače, Miketić nema ni najmanju dilemu da iza svega stoji BIA.
Kada su Službe spremne na ovakav pokušaj lične difamacije, na što nisu? Ima li tog zakona, pravila službe i moralne norme koje neće prekršiti? I što je sljedeće? Ne treba biti pristalica opozicije ili potpisati ProGlas pa da se čovjeku okrene želudac. U pravu je Dragan Bjelogrlić – živimo u zvjerinjaku.
Ono što je trebalo biti diskvalifikacija Miketića, vratilo se režimu kao bumerang. Štetu kontrolira lično Dijana Hrkalović. Na svom Tviter nalogu tvrdi da predsjednik Srbije nije mislio na snimak već na nešto drugo. Ali otkud ona to zna? Zvao je Vučić da joj kaže? Ili je opet članica neformalne ad hoc grupe kao onomad za bande Saleta Mutavog i Veljka Belivuka?
Hrkalovićeva je samo dežurni kontrolor, zatekla je situacija. Đuka je stigao čim je mogao, uz riječi: “Odavde ja preuzimam”. Koliko je uspio potvrđuje BIA. U njenom saopćenju stoje riječi Vladimira Đukanovića sa Tvitera: Miketić treba “da javno saopšti kako je, gde i pod kojim okolnostima i od strane koje osobe nastao snimak njega i izvesne osobe, kao i šta snimak sadrži”. BIA tvrdi da ni sa čim nema veze, ali će “sprovesti intenzivnu istragu koja za cilj ima utvrđivanje svih okolnosti u vezi sa samim snimkom i osobama koje se na njemu nalaze”.
U ovo ne vjeruju ni oni koji su saopćenje pisali. Zašto? Zbog Jovanjice i Banjske, između ostalog. U prvom slučaj bord pripadnika policije i Službe štite narko-biznis Predraga Koluvije; u drugom – isti državni službenici čuvaju Milana Radoičića kao malo vode na dlanu uprkos njegovom priznanju da je lično spalio cjelokupnu službenu politiku Srbije na Kosovu.
Kako poslije ovoga ijedan odgovoran državni funkcionar može vjerovati informacijama iz Službi? Vučić, očito, s tim nema problema. Njemu su neusporedivo važnije operacije poput ove u kojoj je žrtva Miketić nego stvarna borba protiv kriminala, korupcije i zaštita stvarnih državnih interesa. Čitalac dobro zna koliko se voli hvaliti nagovještajima da zna sve o svakome, ali pošto je to državna tajna dostavljena iz Službe, ne može javno govoriti o svojim saznanjima…
U tom kontekstu, pokušaj ucjene Miketića u tekućoj kampanji ima posebnu svrhu. Riječ je o zastrašivanju svakog onoga tko javno i kritički istupa protiv režima. I ponovo, bilo je toga i ranije, ali nikad na ovaj način. Naime, opozicionim političarima, novinarima nezavisnih medija i svakoj javnoj ličnosti jasno je poručeno da će cijenu njihovog profesionalnog i političkog angažmana platiti njihove porodice.
Jezivo, zar ne? Pogotovo kada se zna da bi prolazak bezbjednosne provjere za posljednju dvojicu direktora BIA bio nemoguća misija; da je njen pripadnik Nikša Terzić službenim pištoljem učestvovao u teškom premlaćivanju fudbalskog menadžera; da je Služba umiješana od vrha do dna u progon Slobodana Milenkovića i Dušana Mitića, inspektora koji su otkrili Jovanjicu… I da se ne nabraja dalje – jasno je. A građani Srbije još sve ovo debelo plaćaju.
Služba se nije istakla samo pokušajem ucjene Miketića. U skladu sa staljinističkom praksom “kompromata” (podmetanja lažnih podataka) nanišanila je i pojedine javne ličnosti poput naše novinarke Jelene Zorić, programske direktorice Inicijative mladih za ljudska prava Sofije Todorović, rok kritičara Pere Janjatovića i, sigurno, nekih drugih. Radi se o falsificiranju njihovih potpisa na pojedinim izbornim listama – da se sada ne ulazi koje su, kakve i tko stoji iz njih.
Što je Služba željela ovim postići pošto je samo ona mogla doći do relevantnih ličnih podataka? U prvom redu – pa ako prođe, prođe – dati municiju režimskim tabloidima da poslije izbora (možda i prije njih) prozivaju navedene ljude da podržavaju dotične liste iako u javnosti tvrde nešto drugo. Ukoliko ne prođe – opet dobro. Ima da članovima RIK-a i GIK-a iz opozicije ispadnu oči tražeći sve podmetnute i falsificirane potpise. Jer ako su to uradili osobama poznatim u javnosti, što li je tek sa onima koje to nisu?
Na kraju, zaključak. Jedini način da građani izađu iz zvjerinjaka koji čuva i štiti Služba jeste da Srbija stane i, zatim, ponovo krene. U pitanju je gola bezbjednost svih građana.
